Sinovi moji, dopustite mi da vas malo zabavim. Ako ste mislili da je prije mjesec dana započela ‘22. godina – zajebali ste se! Započela je ‘82., barem na mojoj službenoj Facebook-stranici, a na kojoj ću se svaki tjedan prisjećati najljepšeg proljeća u svom životu. Onog Dinamova, od kojega je prošlo, kako mi kažu, a ja im ne želim vjerovati, već 40 godina. Na stranu bronca u Francuskoj, ovo je moj najveći uspjeh u trenerskoj karijeri i zato mi je posebno drago to što će i Večernji list na svojim stranicama popratiti ova moja prisjećanja, a koja sam odlučio zapisivati na društvenim mrežama kako bih to razdoblje malo približio i mlađim generacijama.
Znate da je vaš Ćiro uvijek bio avangarda!
Prva utakmica proljetnog dijela sezone, evo sav sam se naježio kako se vraćam u to vrijeme, bila je točno na današnji dan prije 40 godina protiv OFK Beograda. Taj je klub nasljednik onog predratnog BSK, vjerojatno najboljeg kluba Jugoslavije u periodu između dvadesetih i četrdesetih godine prošlog stoljeća. Ona redateljska manga iz Srbije Dragan Bjelogrlić napravio je film o osnivanju tog kluba, a u njemu je, da vam se malo pohvalim, glumio i vaš Ćiro. Da se vratim, međutim, na samu utakmicu. Igrala se za Valentinovo, a s obzirom na to da je nadimak njihove ekipe bio “Romantičari”, očekivao sam možda i nešto malo nježniju utakmicu.
Znao sam da su čvrsta ekipa, bili su negdje na sredini tabele, a na Karaburmi, gdje su igrali svoje domaće utakmice, nikome nije bilo ugodno igrati. U prvoj utakmici sezone već smo odigrali 0:0 s njima, ali sada sam ipak očekivao da ćemo ih samljeti. I to, kako sam rekao svojim igračima, već u prvih pola sata! Pripreme smo bili odradili fantastično, one u Australiji na početku sezone, gdje sam posložio ekipu da ni ne pričam, ali i ove male kada mi se Cico vratio iz vojske.
Znao sam da bez njega ne mogu biti prvak pa sam mu, dok je služio vojni rok, mislim da je bio u Koprivnici, slao Rudija Belina da ga trenira kako bi održao formu. Sve sam bio posložio kako treba. Vlaka sam stavio na gol, koji je bio takav golman da sve ono što bi nekom drugom ušlo u mrežu, njemu bi pogodilo prečku ili stativu. Zeku sam gurnuo da igra prema naprijed, jer mi ne treba tratiti svoj talent u obrani, dok Hadžija, koji se vratio iz JNA, sam može čuvati dvojicu-trojicu protivničkih igrača, a Cerina sam malo povukao da dolazi iz pozadine kao neka vrsta lažne devetke, bez koje ni današnje moderne ekipe ne mogu zamisliti da igraju.
O tome što sam radio s Bračunom, kojega sam kao napadača pretvorio u najvažnijeg igrača na terenu – bočnog, ali i o Bručiću, koji je te sezone nosio čak šest različitih brojeva – sve od dvojke do desetke, ovisno gdje smo bili šuplji – najbolje da pišu neki drugi nogometni analitičari. Nedavno mi se baš javio jedan takav iz Engleske, novinar Johnatan Wilson iz The Guardiana, koji mi se ispričao jer me previdio u svojoj knjizi o povijesti nogometne taktike pa mi govori kako me je sada posebno istaknuo u novom, proširenom izdanju te knjige kao idejnog revitalizatora sustava s trojicom u zadnjoj liniji. Ja mu na tome zahvaljujem i, naravno, prihvaćam ispriku, ali neka se drugi put ipak bolje pripremi… Iako, da vam rečem, ni to nije nikakva garancija. Mi smo se, eto, savršeno pripremili za utakmicu protiv OFK, ali lopta nikako nije htjela u gol. Prvih dvadesetak minuta sabili smo Beograđane u njihov kazneni prostor, ali svaka lopta koja je klizila po crti na kraju bi otišla van, u polje. Bio sam očajan. Pa, je l’ to moguće, pitao sam se, da padnemo na prvoj stepenici.
Spremao sam momčad za prvenstvo u kojem sam namjeravao biti pobjednik, novinare sam zatrpavao izjavama da smo najbolji, da ćemo biti prvaci, a nekako sam i razmišljao da ćemo si tako popraviti samopouzdanje, ali sada, evo, gađamo samo vratnice, igrači mi kasne na ubačaj za stotinku sekunde i gosti se izležavaju po podu i previjaju čekajući posljednji sučev zvižduk. Kako navijačima i novinarima objasniti svoj optimizam, sve svoje najave koje su sada, kako se činilo, pale u vodu. Znao sam da će kritike biti jezive, a meni neće preostati ništa drugo nego da se pozovem na onu Židakovu izjavu, koji je jednom napisao da je Ćiro najjači kada padne, pa i u septičku jamu. “Iz nje se…”, poentirao je moj dragi prijatelj, “izvuče s mirisom najboljeg francuskog parfema”.
Utopija je, međutim, bila vjerovati da će to popušiti. Znao sam da će me razapeti, ali onda, odjedanput, lopta dolazi do Snješka Cerina, koji prolazi pokraj golmana. Taj golman pokušava ga srušiti, a “Krepo”, kako sam ga u početku zvao, jer je ostavljao dojam da se po terenu vuče kao krepana mačka, iako će me vrlo brzo demantirati i već do ove utakmice postići deset golova pa ću ga prestati tako zvati, umjesto da padne i izbori nam penal, održi se nekako na nogama, opuca i – pazite, molim vas, ovo – promaši!
”Ipak je Krepo”, pomislio sam tada, ali mu, unatoč tome što je i ova utakmica protiv OFK završila bez pobjednika, ništa nisam rekao. Željo je, naime, pobijedio Zvezdu u Beogradu, njihova se prednost smanjila na samo jedan bod prije nego što će nam doći u Zagreb, i opet je sve bilo u našim rukama. ”Nema veze, sine…”, rekao sam mu, “zabit ćeš drugi put!”
Siguran sam da svaki dinamovac, ali i Hrvat, ima mnoge trenutke iz ovog glasovitog proljeća koje će pamtiti cijeli život. Neki će tako pamtiti moj bijeli šal, drugi će se sjetiti pobjede protiv Zagreba od 7:0, posebno ona tri promašena penala protiv istog suparnika u puno teže izborenoj pobjedi u Kranjčevićevoj, a o nekim ključnim utakmicama da i ne govorim…
Nadam se stoga da vam ova moja subjektivna prisjećanja neće biti dosadna, a pogotovo kada vam kažem da su, kako se to sada učestalo govori, iduća dva tjedna ključna. Dolazi nam Zvezda pa idemo u Split. Imam dobar osjećaj! Vjerujte svome Ćiri…
