Već od “prvog” dodira s loptom u dresu Rijeke, ono kad je u derbiju kola na Rujevici protiv Osijeka kao uz stihove “o, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi...” zavrtio čuvara, napravio još par koraka i s više od dvadeset metara probio odličnog Malenicu, bilo je jasno da je Marko Pjaca u Hrvatsku nogometnu ligu donio spektakl i moć kakvu u nogama nose samo izabrani. I znalo se da će uz poljubac sreće koje mu je tako nedostajalo u karijeri, da ga ne pogodi neka nova teška ozljeda, Rijeka biti za klasu bolja. Nisu se mogli bolje naći, Rijeka Pjacu i Pjaca Rijeku. Sa svakom novom utakmicom sve više je podsjećao na onog dječaka kojeg je Juventus suhim zlatom platio. Sa svakim novim pogotkom Sopićeve škvadre osmijeh je u klupku slavlja bio sve širi, a koljena su izdržala čak i klizalište u Velikoj Gorici, na početku polusezone koja je krenula iz kaljuže, da bi se pretvorila u veliki riječki marš.
Zašto je Marku na Rujevici uspjelo ono što nije Brekalu na Poljudu? A sa sličnim su se ciljem vratili na grbavice HNL-a – oživjeti karijeru i vratiti se u fokus izborniku Daliću. Pjaca je na Kvarner dočekan s oduševljenjem, kao veliko ime, ali bez pretjerane pompe, spektakla i da mu netko već na predstavljanju u press-centru Orlanda Rivettija istrese na stol: E odlično, sad nam donesi titulu! Bilo je “igraj, pa ako možeš, super”. Pustilo ga se bez pritiska da polovi konce, suigrače, da osjeti stadion, ljude i nije trebalo puno da legne kao puzzle koji nedostaje. Drugo, Pjaca je stigao kod trenera s jasnim sustavom koji je točno znao gdje ga vidi, kako će ga uklopiti i koji ga je, što nije nebitno, poznavao od ranije. I upalilo je.
Rijeka je dobila zvijezdu, čovjeka koji je igrao s Modrićem, Rakitićem, Mandžukićem i osvojio srebro, ali nije prestala prvenstveno – biti momčad. I sad, na pet kola do kraja, kad se promotri cijela sezona, najteže bi bilo naći ime koje se izdvaja, odskače. Pa utakmice su odlučivali skoro svi, od Bogojevića do Hodže i Gode. Razlike u karakterima ne bismo ocjenjivali, no po stilu igre, kretanjima i ranije je bilo jasno: Pjaca je konkretniji od Brekala koji je nevjerojatno brz i s loptom može baš sve, pa i završiti negdje oko korner zastavice.
Pjaca se već češće nađe tamo gdje treba, kao protiv Gorice kad je Rijeka dobrih sat vremena opako visila. Markova “reinkarnacija” u dresu Rijeke podsjeća pomalo na onu Josipa Drmića koji je s Otoka stigao također kao veliko ime, ali sa staklenim koljenima, da bi već do polusezone natukao golova koliko nekima treba za sezonu i pol. Prelazak u Dinamo već je bio korak previše, samo nebo zna bi li i Pjaca imao takvu sezonu iz snova da je umjesto Rujevice izabrao Maksimir. I zato je, čak i da titula poslije sedam godina ne osvane na Korzu, srebrni iz Rusije dugoročno puno učinio za Rijeku.
Negdje polovinom jeseni rekao je otprilike da nije realno s tako mladim sastavom pričati o naslovu. Samog sebe već je poslije nekoliko dana demantirao rekavši da titula s Rijekom uopće ne bi bila čudo. Sad više i ne bi, kao što ne bi bilo čudo ni da Pjaca na EP-u u Njemačkoj osvane u Dalićevih prvih 11. Uz Brunu Petkovića, Rijekino krilo najspektakularniji je igrač hrvatskog prvenstva i možemo samo maštati kako bi se rasplela povijest dva posljednja svjetska prvenstva da nije imao toliko peha. Mada titula nije nezamisliva, euforija na Kvarneru nije usporediva s onom iz 2017. kad je osvojena prva, povijesna. Ali Rijeka je od Kekove duple krune ipak veći klub nego što je bila prije nje. Iako bi ova titula, s obzirom na sve što joj se dogodilo prošle i ove sezone, bila puno veće iznenađenje, plavi su ipak i dalje na štihu. Onda ih je vodio nesretni “Tuta Bugarin”, a ova momčad pod vodstvom Sergeja Jakirovića nije izgubila nijednu utakmicu s Riječanima kojima se, i to već danas, može dogoditi isto što i Hajduku – da ih Lokomotiva zaljulja, a prvak u derbiju na njihovu terenu dokrajči.
Tko bi u tom slučaju išta mogao prigovoriti Dinamovoj obrani naslova? Ali čak i da ostane za korak kraća u toj utrci, “Nevera” je već sada dobitnik sezone 2023./24. i zapravo se suočava s pitanjem: Kako dalje održavati tako lijep rast bez većega stadiona? Klub u startu ima šest tisuća pretplatnika, naviknutih sad već da se na tepihu Rujevice igra dobar nogomet, a ukupan kapacitet “bonboniere” jedva da prelazi osam tisuća. I za svaku malo veću utakmicu, a sljedeće bi ih jeseni moglo biti i više, riječka “kutija šibica” postaje pretijesna. Više publike, više novca, pa povratak na Kantridu ni iz te perspektive više ne djeluje besmisleno i nelogično. Uostalom, Rijeka je već cijelo desetljeće drugi klub u državi. I ne namjerava tako lako ići niže.
