Umorna Hrvatska ipak je, u dramatičnim okolnostima, posrnula u engleskom nogometnom svetištu, a njezin dostojanstveni odlazak iz elitnoga razreda Lige nacije bio je popraćen ovacijama i gromoglasnim navijačkim odobravanjem, onako kako i dolikuje drugoj reprezentaciji svijeta, predvođenoj najboljim nogometašem na globusu i najvećim svjetskim trenerskim otkrićem.
Da je Zlatko Dalić Britanac, za sve svoje antologijske trenerske pothvate s hrvatskom reprezentacijom ove godine zaslužio bi vitešku titulu.
Naime, proučavajući ne tako dugu Dalićevu plemenitašku tradiciju u hrvatskom nogometu, koja se za sada svodi na samo dvadeset nastupa, neće nas zasljepljujuće obasjati samo srebro sa Svjetskog prvenstva u Rusiji i izbornikovi brojčani pokazatelji.
Primjerice, da je Dalić po broju pobjeda s Hrvatskom u jednoj godini (10) izjednačio rekord svoga trenerskoga mentora Ćire Blaževića iz 1998. godine. I da je Hrvatska u ovoj godini odigrala rekordan broj utakmica (čak 17), opet zahvaljujući “Sir Zlatkovu” epskom ruskom pohodu od sedam nastupa u pet gradova. Pa ipak, tog pronicljivog, karizmatičnog Livnjaka Dalića u 2018. godini nismo doživjeli samo kao izvrsnoga trenera, nogometnoga preporoditelja i Mesiju, nego i kao svojevrsnoga društvenoga pokretača, čovjeka koji je sa svojim “vitezovima okrugloga stola”, tim simpatičnim “razbojnicima” u crnim dresovima, uspio na ulice Zagreba i ostalih hrvatskih gradova izvući više od pola milijuna ljudi. Više ih se u Zagrebu okupilo samo kada je ovdje prvi put bio papa Ivan Pavao II.
I zato su oni – Šime, Vida, Lovren, Luka, Raketa, Broz, Mandžo i ostali nogometni virtuozi, partijaneri i veseljaci – sa svojim šefom Dalićem ove godine bili duša Hrvatske! A to je vrjednije i od ruskoga srebra.
I ovaj bolni, ali ipak beznačajan poraz na Wembleyu, u još jednoj neizrecivo napetoj utakmici, ne može narušiti njihov imidž pobjednika i nacionalnih heroja za sva vremena.
Naravno da je širi društveni efekt njihovoga grandioznoga uspjeha na Svjetskom prvenstvu kod nas očekivano izostao i da je na krilima uspjeha u Rusiji profitirao samo nogomet – fascinantnim dostignućima Luke Modrića te uspjesima Dinama i mlade reprezentacije. No jedno će se ipak pamtiti: da je u ovome vječito podijeljenom društvu barem oko jedne teme ove godine bio postignut zdravorazumski konsenzus – naravno oko Dalićevih vatrenih.
Na kraju, samo zbog jednoga vatrenoga junaka, evocirajmo načas još jedan statistički podatak. Domagoj Vida od jučer je novi hrvatski rekorder s čak 16 nastupa za reprezentaciju u jednoj kalendarskoj godini, nadmašivši 15 nastupa Nike Kranjčara iz 2006. godine. Ako je Dalić “Sir Zlatko”, a Modrić “Kralj Luka”, onda je plavokosi bećar Domagoj njihov najodaniji i najpouzdaniji štitonoša, vječito vatreno hrabro srce!
