Legendarni hrvatski nogometni reprezentativac, danas 49-godišnji Dado Pršo, od 1999. do 2004. godine, bio je nogometaš Monaca. Njegova statistika u klubu iz Kneževine izgleda ovako: 146 nastupa u svim natjecanjima, 45 pogodaka.
Pršo je s Monacom bio prvak Francuske 2000. godine, a 2004. godine nastupio je u finalu Lige prvaka u Gelsenkirchenu protiv Porta, ušavši u igru u 23. minuti umjesto Giulyja. Na svoj 29. rođendan, 5. studenoga 2003. godine, Dado Pršo je u Monte Carlu postigao četiri pogotka za Monaco u utakmici Lige prvaka protiv Deportiva u pobjedi 8:3. Nitko od igrača Monaca nikada ga nije u tome nadmašio.
Dado Pršo usto je i proslavljeni hrvatski nogometni reprezentativac, jedan od najpopularnijih vatrenih u razdoblju od 2003. do 2006. godine, sudionik Eura 2004. i Svjetskog prvenstva 2006. godine. Pršinu uzletu u profesionalnom nogometu, koji je doživio nakon što je napustio Hrvatsku, prethodile su teške životne situacije o kojima je Dado govorio u Večernjakovoj knjizi "Cico – tak imam te rad". Prenosimo dijelove te priče, uz ekskluzivne Pršine izjave.
Rijetko je koji nogometaš u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije svojom pojavom izazvao takvu bujicu simpatija i nepodijeljene naklonosti kao legendarni Zadranin Dado Pršo. Bio je debitant u dobi od 28 godina i četiri mjeseca, bio je svojevrsni uljez u sustavu Hrvatskog nogometnog saveza, budući da nikada nije nastupio ni za jednu mladu selekciju HNS-a, a svojim imidžem – prepoznatljivim repićem – svojom srčanošću, požrtvovnošću i nadasve zadivljujućom napadačkom klasom postao je ikona reprezentacije.
Dado je uz to kao rijetko koji naš reprezentativac imao amaterski background, dokazujući se u malim francuskim klubovima Rouenu i Saint Raphaëlu. Boreći se s ozljedama i mladenačkim oscilacijama, Dado je s nepunom 21 godinom gotovo bio izgubio interes za nogometom, a kada je i bio skupio snagu i volju za povratkom, bio je prisiljen, uz igranje nogometa, raditi u automehaničarskoj radionici.
Od krutoga, teškoga automehaničarskog radnog kombinezona do lepršavih, svilenkastih dresova hrvatske reprezentacije i Monaca – to je jedinstvena, autentična, nevjerojatno uzbudljiva Dadina životna priča. Počela je zapravo u Pazinu, u lokalnoj Pazinki, u čijemu je dresu Dado Pršo od 1992. do 1993. odigrao svoju jedinu prvoligašku sezonu u hrvatskoj ligi.
No, kako je uopće Dado završio u malome klubu u Francuskoj umjesto u nekome većemu hrvatskom klubu?
– U to vrijeme nisam imao bolje opcije u Hrvatskoj. Veći hrvatski klubovi nisu se zanimali za mene, a možda nisam ni ja tada bio na toj razini do koje sam kasnije došao. Nakon što sam bio otišao iz Pazinke, gdje sam imao super sezonu, u Francuskoj je bilo malo drugačije. Nisam govorio francuski, bio sam dosta i ozlijeđen, u Rouenu su promijenili trojicu trenera, svlačionica se oko toga bila podijelila, nisam tako zamišljao profesionalni nogomet. Možda nisam ni ja bio previše ozbiljan, jer bio sam i premlad da to sve shvatim. Tako da me to sve malo razočaralo. Usto smo bili ispali u treću ligu i zato nisam želio tamo ostati, pa sam se ostavio nogometa. Preselio sam se iz Normandije na Azurnu obalu s namjerom da više ne igram. Ali budući da nogomet obožavam, išao sam u Saint Raphaël, koji mi je dao i posao, samo da malo treniram. Samo da igram ševu iz gušta. I onda su mi tamo predložili da igram za njih, pa sam tako i ostao. I tada je sve krenulo prema gore – kaže Dado i nastavlja:
– Da, tamo sam zaista bio automehaničar, premda nisam završio taj zanat. Ali, iskreno – nisam baš popravljao automobile, bio sam zapravo pomoćni radnik u jednoj radionici u kojoj me zaposlio klub. Imao sam 21 godinu i bio je to moj drugi klub u Francuskoj. To je trajalo godinu dana i istodobno sam igrao nogomet.
Jeste li ikada pomislili što biste radili da ste se ostavili nogometa? Od čega biste živjeli?
– Pa kad sam već radio kod automehaničara, nastavio bih to raditi. Nisam nikada razmišljao o tome da neću imati za egzistenciju. Ima 'milijardu' poslova, našlo bi se nešto. A moglo se dogoditi i da kao nogometaš ostanem u toj četvrtoj ligi i nikada iz nje ne isplivam.
Dado Pršo u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji pojavio se u ožujku 2003. godine kao zvijezda Monaca, u razdoblju kada se nacionalna momčad mučila u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Debitirao je 29. ožujka 2003. u spektakularnoj utakmici s Belgijom u Zagrebu u kojoj je Hrvatska slavila s 4:0, a Dado je u debiju zabio i svoj prvijenac. Bio je to početak bajke.
– Ja sam za reprezentaciju trebao početi igrati i puno ranije, možda sam tada imao 26 godina, tada je još izbornik bio Mirko Jozić. Mene je tada bio kontaktirao Zorislav Srebrić, međutim završio sam na operaciji koljena i nisam znao hoću li nakon toga uopće biti u stanju vratiti se nogometu. Tada sam već bio igrač Monaca. I mislim da sam jedini nogometaš koji se nakon tako teške operacije vratio nogometu i igrao još godinama na toj razini. Posrijedi je bila osteotomija; kada ti presijeku kost na dva dijela, preokrenu je i postave položaj u kojemu te manje boli, pa sve to učvrste željeznim šipkama koje ti vade nakon dva mjeseca. Mnogi nogometaši nikada se ne vrate nakon takve operacije, a ja sam nakon nje igrao najbolji nogomet u karijeri. U našem nogometnom savezu cijelo vrijeme moga oporavka nisu bili odustali od mene. Posjećivao me tada Vlatko Marković, u trenucima kada zaista nisam mislio da bih se mogao vratiti nogometu.
Dado Pršo za reprezentaciju je između 2003. i 2006. godine skupio 32 nastupa i postigao devet pogodaka.
– Debi protiv Belgije bio je fenomenalan, ali ipak utakmica u kojoj je bilo najviše žara, najviše napetosti bio je uzvrat sa Slovenijom u Ljubljani u dodatnim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Imali smo nepovoljan ishod iz prve utakmice, 1:1, pa smo tamo ostali i s deset igrača, jer je Tudor dobio crveni karton... Osjećala se toga dana i kod suigrača tenzija, težina, pritisak, znali smo kako je cijela država uz nas, a nama nije išlo kako treba. I zato je ta pobjeda, u takvim okolnostima, za mene bila baš ono – wow! To mi je bila utakmica života! Iako, jaka mi je bila i utakmica s Francuskom na Euru u Portugalu, pa sa Švedskom u Zagrebu.
I utakmica sa Švedskom u listopadu 2005. godine u Zagrebu bila je sudbinska – izravno je odlučivala o plasmanu na Svjetsko prvenstvo. A prethodila joj je Pršina drama u kampu reprezentacije.
– Nekoliko sati prije te utakmice bio sam u bolnici na vađenju vode iz koljena. Nisam u tim trenucima znao hoću li biti u stanju igrati protiv Šveđana, budući da mi je koljeno bilo nateklo. Cijela medicinska služba reprezentacije angažirala se da me osposobi za utakmicu i za vrijeme zagrijavanja pitali su me, kao i izbornik Cico Kranjčar, 'mogu li?', na što sam im rekao da ću izdržati kako god znam. Taj se problem vode u koljenu bio pojavljivao i u prethodnim danima prije utakmice, ali nismo je htjeli vaditi, jer ta se voda stalno bila vraćala. Zato smo je vadili samo par sati prije utakmice kako se ne bi imala vremena vratiti. Nisam se u tim trenucima osjećao herojem, bio sam samo napet, bilo mi je važno samo da pobijedimo i da se kvalificiramo na Svjetsko prvenstvo. A poslije sam i te kako o tome razmišljao, pa sam sam sebi rekao: 'Dosta je toga više! Igraš u blatu, uđe ti mikrob neki u koljeno, pa ti napravi komplikacije...'. Ne znam bih li više ikad tako riskirao.
Dado Pršo tri je puta, 2003., 2004. i 2005. godine, bio proglašen najboljim hrvatskim nogometašem u tradicionalnoj anketi Večernjeg lista. U to vrijeme na obzoru se bila pojavila nadolazeća zvijezda Luka Modrić, s kojim je Pršo kratko bio suigrač u reprezentaciji. Među ostalim i u Lukinoj debitantskoj utakmici protiv Argentine u Baselu.
– Modrić je već tada na treningu pokazao da je klasa. I poslije, kada sam prijateljima u Francuskoj govorio o njemu kao o igraču svjetske klase, dok je bio u Tottenhamu, mnogi su bili skeptični. Ja sam malo vremena proveo s Modrićem tada uoči utakmice s Argentinom, a odmah sam vidio da malo tko ima to što ima Luka. Te večeri u Baselu vidio sam Modrića, i vidio sam Messija.
Jeste li iz reprezentacije otišli razočarani?
– Ne, nisam otišao razočaran. Bio sam dio jedne lijepe priče, igrali smo na Svjetskom prvenstvu. Žao mi je što na njemu nismo napravili uspjeh, a tako nam je malo falilo. Da smo prošli skupinu, Cico bi bio ostao izbornik. Ja sam se nakon toga bio susreo s novim izbornikom Slavenom Bilićem koji je želio da nastavim igrati, ali ja sam mu otvoreno rekao da to nema smisla jer mi je koljeno bilo sve gore i gore. Nisam htio riskirati da moram stavljati protezu u 35. godini. Pa već i dok je Cico bio izbornik, zbog problema s koljenom nisam igrao prijateljske utakmice za reprezentaciju. Tu mi je Kranjčar bio izišao u susret, shvativši kako mi je koljeno jako loše i da moram pripaziti. Da se nisam štedio, ne bih mogao ni odigrati zadnju godinu karijere za Glasgow Rangers, a i u njoj sam se baš napatio. Kasnije sam kod Bilića čak kratko bio skaut reprezentacije. On me bio zamolio da mu analiziram Francusku uoči prijateljske utakmice s njima. Bio je jako ugodno iznenađen, zadovoljan kako sam to odradio i htio je da nastavim raditi i za njega za Europsko prvenstvo 2012. godine. Tada sam mu rekao da me to baš ne zanima, jer sam se pošteno namučio dok sam sve to napisao. Kasnije sam želio ići i za trenera, pa sam i tu vidio da nisam za to. Što sam više pohađao Nogometnu akademiju, to sam više shvaćao koliko mi trenerski posao nije privlačan – zaključila je legenda hrvatskog nogometa Dado Pršo u knjizi "Cico".
