Ideja za napraviti listu 10 najistaknutijih ljudi u povijesti nogometa u Hercegovini na početku nam se činila zgodnom i laganom. Ali, kad smo počeli “kopati” i tražiti 10 imena, pojavila se glavobolja. Gotovo svaki klub, grad i selo imaju istaknute nogometaše, trenere, pa i klupske čelnike, male junake kao što su radnici na igralištu, vjerni navijači, pa do čelnika i utemeljitelja kluba koji su razvili infrastrukturu, “podignuli” rezultate te “ostavili kosti” dajući sve za uspjeh.
Puno uspješnih
Ima tu i uspješnih gospodarstvenika, trenera, menadžera, pa i sudaca... Da bismo izazvali što manje polemika, desetoricu “naj” nismo poredali po vrijednosti rezultata, nego, jednostavno, po abecedi. Vodili smo računa zastupiti starija i novija razdoblja te “naći” ljude iz više sredina. Na kraju “priče” kao najstariji na listi našao se Ljubušak Domagoj Kapetanović, dok je najmlađi Blaž Slišković. Imamo među odabranim onih koji su osvajali olimpijska odličja, kao Andrija Anković (zlatna medalja na OI u Rimu 1960.), legenda 101 godinu starog Goška iz Gabele. U spomen na Ankovića u Gabeli se svake godine igra veliki i tradicionalni nogometni turnir, jedan od najjačih u regiji. Duško Bajević i Vahid Halilhodžić bili su najbolji strijelci u povijesti Veleža, danas su istaknuti klupski i reprezentativni treneri. Muhamed Mujić osvojio je srebrnu olimpijsku medalju u Melbournu 1956. te je bio četvrti na SP u Čileu 1962. Puno je igrača iz Hercegovine igralo i još igra za zagrebački Dinamo (Mujić, Benco, Irović, P. Jurić...), ali najbolje rezultate u plavoj majici ima Širokobriježanin Ivica Banožić (dvostruki prvak Jugoslavije – 1954., 1958.). Zvijezde Hajduka bili su Mostarci Sulejman Rebac, Blaž Slišković, Džemal Hadžiabdić... Teško je i najboljim momčadima ostvariti velike rezultate bez prave logistike, pa je klubovima važnije naći “prave” predsjednike, nego vrhunskog trenera, vratara, krilo ili strijelca. Naša je procjena da bi Velež teško bilježio vrhunske rezultate u 80-im godinama prošlog stoljeća u Kupu, prvenstvu i Europi da na čelu nije imao predsjednika Josipa Jolu Musu. Reći će netko: Lako mu je bilo kad je kao direktor giganta Aluminija imao odakle “jamiti”. Hm, bili su u sličnoj poziciji i drugi, ali nisu bili tako uspješni. Predrag Nale Naletilić postao je nogometni menadžer još kao srednjoškolac. Teško je zamisliti kako je bio tako uspješan u vrijeme “nikakvih” prometnih veza. A kad je krenulo, jedini mu je neuspjeh bio prijelaz Vlade Pinde Zelenike iz Veleža u Maksimir jer su ga Veležovi čelnici, na čelu s Mehom Trbonjom, “pročitali” i Pinudu na putu za Zagreb silom skinuli s vlaka u Sarajevu i vratili u Mostar. No, kasnije je napravio silu velikih transfera (Irović, Benco, Mujić, Knez, Pirić, Dulgeri, Šurjak, Stanić, Šimić, Pletikosa, P. Jurić, G. Jurić, Ivanović, Katanec, Boban, Jarni, Vlaović, Soldo, Slišković, Kranjčar, Savičević, Pančev i druge).
Baka nogometni genijalac
Blaž Slišković bio je nogometni genijalac. Napravio je puno, ali mnogi misle kako je trebao i mogao još više. Zdravko Jurčić Miš u svoje je vrijeme bio zvijezda malih terena diljem Hercegovačke zone. Toliko je bio dobar da su ga neki usporedili sa Sliškovićem, ali Miš je bio posebna, i ne uvijek shvaćena vrsta nogometnog vizionara. Mnogi bi se zakleli da Ćirini vatreni nikad ne bi osvojili broncu u Francuskoj da Miši nije tako uspješno skautirao i do detalja proučio sve suparnike s kojima je Hrvatska igrala. Miš je bio vizionar i u stvaranju mladih igrača, pa su iz njegove “radionice” izašli braća Boban, braća Šimić, Kruno Jurčić, Mario Cvitanović...
Nekima se možda neće svidjeti što među “deset velikih” nismo uvrstili Zdravka Mamića, Zvonimira Bobana, Zvonimira Soldu, Branka Ivankovića... Po nekim smo parametrima trebali, jer svi imaju hercegovačke korijene, ali oni su ipak više djelovali “negdje izvan”. Ali, nismo našli mjesto ni za Ivu Šuška, Krunoslava Jurčića i Vladimira Vasilja (bronca u Francuskoj). Nismo mjesto našli ni za Hasana Salihamidžića, godinama zvijezdu Bayerna, Čapljinca Mirsada Fazlagića jednog od najboljih igrača u povijesti Sarajeva, Sergeja Barbareza, pa velike trenere i nogometne pedagoge Sulejmana Repca, Miroslava Micana Kordića, Žarka Barbarića, Franju Džidića... Nismo, ali znamo da su oni legende hercegovačkog nogometa. Ako tražimo sportske radnike, onda moramo spomenuti Peru Pavlovića, bez kojega GOŠK ni Gabela ne bi bilo ono što jesu. Imale su i Grude svoga “Berlusconia” u liku Matiše Mikulića, Posušje Domina Marića, Stolac Vasu Vreću. Mijo Jelić najzaslužniji je za uzlet Širokoga, dva osvojena naslova prvaka BiH, tri Kupa, sjajnu infrastrukturu, Školu nogometa i 54 utakmice na europskoj pozornici. Nekoga smo možda i zaboravili ili preskočili – nenamjerno...•
