Nakon što je, uz pomoć tvrtke Sofascore, dokumentarac kojeg je sam financirao odlučio izvaditi iz ladice i ponuditi ga svima na besplatno gledanje, Dino Rađa pojasnio je svoje motive za takvu nesebičnu gestu:
- Dugo sam razmišljao što da radim i konačno sam naletio na prave ljude koji su mi postavili pravo pitanje. A ono je bilo "što u biti ti želiš s tim filmom". Ja želim da se vidi koliko je rad bitan, koliko bez toga nema uspjeha. Danas klinci žure, idu u nekom krivom smjeru, sve na brzinu, a netko tko pogleda film reći će ipak treba vremena i velika količina rada. Ako uspiješ jedno dijete nagovoriti da uđe u dvoranu već si napravio nešto.
Ključan je bio susret s Ivanom Bešlićem, uz Zlatka Hrkaća, suosnivačem jedne od najpopularnijih aplikacija za praćenje sportova.
- Ima tome mjesec-dva. Kad me Ivan pitao što želim, s obzirom na to da meni ne treba niti slave niti love, rekao sam da ga hoću gurnuti u javnost, da ga gledaju djeca. Da vide što stoji iza uspjeha, u kakvim uvjetima se radilo.
Sretne li ovaj hrvatski košarkaški velikan i počasnik Kuće slavnih mlađe ljude od sebe koji mu priznaju da su se zbog njega počeli baviti kraljicom igara?
- Kad putujem okolo, dosta me ljudi pita za Jugoplastiku koja je svima bila uzor. No, navijači gledaju gotov proizvod a ne što stoji iza toga to se otkriva kroz ovaj film. Nije bilo izgleda da se propusti trening. Treniralo se po garažama, na kiši, u dvoranama bez klime, s rupom usred parketa. Uvjeti kakve imaju danas tada su bili nezamislivi. Kada sam 2018. došao u Boston Celticse u njihovu novu trening dvoranu ostao sam šokiran. Rekao sam da je meni ovo bilo ja bih živio u dvorani. Danas klinci žele sve na brzinu. Preskaču stube, iz vrtića bi odmah na fakultet. Treba proći neke korake, treninge koji ti kasnije automatiziraš stvari i postaneš bolji igrač.
Što kažu oni koji su film imali prilike gledati? Prijatelji, poznanici, bivši suradnici...?
- Film je bio prikazivan isključivo na nekim privatnim projekcijama za moje prijatelje. Javnost ga nije imala gdje vidjeti. Stalno dobivam upite, dođi u Županju, dođi u Šid, u Umag, ovamo, onamo, a ne mogu stići na sve strane. Ima interesa i zato neka ga gleda tko želi. Ja sam ga gledao sto puta i uvijek iz mene izvuče neku emociju. Ostavljam ga sada široj javnosti da ga pogleda.
Zašto današnjoj sportskoj mladeži ponestaje radne etike pri čemu se čak zanemaruju fundamenti? Je li to zbog ubrzanog stila života ili...?
- Ja kada sam radio sa svojom djecom govorio sam im da imaju dva puta. Jedan je moj a drugi su svi ostali. Ja znam što je mene napravilo igračem. Ako hoćete u tom smjeru onda morate to i to, ako nećete onda ja ne želim trošiti vrijeme s vama. Vremena se mijenjaju, ekrani elektronskih uređaja dominiraju, sve je dostupno, stalna je žurba. Dosta klinaca rade krive korake, gledaju sport kroz pare. Svi vide Luku Dončića, nitko ne vidi stotine Slovenaca koji nisu došli do te razine. Svi gledaju Luku Modrića, nitko ne gleda onih 100 tisuća koji nisu ni blizu Modrića. Tako je i s mojim naraštajem. Svi gledaju Tonija, Dražena i Dina a koliko je tu momaka koji nisu uspjeli zaraditi velike novce. To se stavlja sa strane.
Zacijelo je bilo klinaca i u njegovu naraštaju koji su mu se činili talentiranijim i od njega samog a da se nisu realizirali.
- Bilo ih je, onih koji nisu htjeli raditi, koje osobno znam. Bili su veliki talenti ali nisu prošli jer su imali grešku u pristupu. To u to doba ne znaš već kada sagledaš iz iskusnije perspektive. Mene često pitaju, zašto i kako sam uspio. Bila je to kombinacija niza stvari. Prvo su geni, nekakav ludi DNK u mojoj glavi, pa kućni odgoj. Na sve to nadovezalo se puno rada ali i malo sreće. Ja sam imao sreće da sam se rodio u vrijeme kada i Toni, Dražen, Divac, Đorđević... Imao sam sreće da sam radio s profesorom Slavkom Trninićem, da je za trenera došao Moka Slavnić. Imao sam sreće da je u Split došao Božo Maljković, da me u juniorskoj reprezentaciji vodio Svetislav Pešić. Da sam radio s Krešom Ćosićem. To je kombinacija svega toga ali iza svega prvenstveno stoji veliki rad.
Poznato je da je Dino o košarci kao nečemu od čega će živjeti počeo razmišljati prilično kasno, nakon već velikih uspjeha s reprezentacijom kao što su olimpijsko srebro. Točnije nakon prvog naslova prvaka Europe s tadašnjom Jugoplastikom.
- Košarka je bila moja ljubav. Ja sam klinac, sa 15-16 godina, i imam privilegiju doći u dvoranu u kojoj radi grijanje, kada puše bura i kada je vani nula stupnjeva. A ti se u toplom igraš. Prvo mora biti ljubav prema nečemu da bi nešto htio raditi. Mi bismo dolazili prije treninga, ostajali iza treninga, šutirali nogom, šutirali s tribina, s balkona, odakle god si mogao. Kada bih danas nekome rekao da ima toplu dvoranu za trenirati, rekao bi ti a neš ti uvjeta. Vremena su se promijenila, djeca su postala mekša, malo smo ih mi razmazili.
Ima li dojam da čim se nekoga proglasi talentom, da već okruženje oko njega vidi velike dolare u perspektivi?
- Definitivno. Dvije stvari su se drastično promijenile. Prvo roditelji, a drugo menadžeri. Roditelji su poludjeli jer vide rješenje nekih svojih frustracija ili nemogućnosti kroz svoje dijete. A menadžeri su postali glavni. Kada je meni moj menadžer došao i rekao imam za tebe dvostruko bolju ponudu u drugom klubu ja sam rekao da neću jer mi je tu dobro i tu priča prestaje. A danas svi zovu menadžera. Meni nikad menadžer nije tražio klub, ja sam rješenje za dalje imao već šest mjeseci prije no što bi mi istekao ugovor.
Puno je rasprava oko toga kakva je NBA košarka bila u vrijeme njegovo i ova danas koja je ofenzivno orijentirana i u kojoj su i pravila takva da se štite napadači. Dojam je da se u njegovo vrijeme, a to su devedesete godine, puno više išlo u kost.
- U moje vrijeme ako nisi krvav izašao iz reketa nisi dobio faul. Današnja košarkaš je prilagođena tome, triple-doubleovima, obaranju rekorda i to se naglašava kroz medije. Meni to nije drago no košarka je biznis i oni na tome ogromnu lovu zarađuju. Meni osobno to nije gušt gledati ali očito se publika pali na to i drago im je gledati utakmicu s rezultatom 150:140. Ili All-Star Game sa 400 koševa. Meni to nije košarka.
Je li to dobro ili loše da je košarka primarno postala biznis? Evo baš ovih dana imamo priču o dolasku Dubaija u regionalnu ligu na prostoru bivše SFRJ. Biznis prije svega.
- Ja bih radije obnovio neke tradicionalne centre, koji su nekad bili jaki. Oživjeti Šibenik, takvu sredinu. Ne samo kod nas, neku Casertu oživjeti. Više se usmjeriti u tom smjeru nego ići u Dubai. Ja sam više za to da se europska košarka drži Europe.
Prati li recentna košarkaška zbivanja? Dojam je da se povukao u sjenu otkako je svojevoljno otišao s mjesta predsjednika Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza.
- Jesam i život mi je puno bolji. Moje bavljenje košarkom je donijelo gomilu neprijatelja i još veću gomilu lažnih prijatelja. Prave mogu nabrojati na prste jedne ruke. Nakon odlaska osjetio sam neko olakšanje, nesvjesno, i ne pada mi na pamet da se vratim. Ne bih ni za kakve pare.
Je li ga možda zvao sportski direktor HKS-a Jasmin Repeša, da bude u njegovu Stručnom stožeru?
- Nije me izravno zvao, ali sam dobio neke signale da bi se sa mnom htjelo razgovarati no za to nema nikakvih izgleda.
S košarkom su se bavila i dvojica njegovih sinova.
- Najstariji, Duje, igra u Trstu B ligu. Nositelj je igre. Roko se zbog ozljeda maknuo od toga. Otvorili smo neki biznis u Trstu i on tamo radi, već godinu dana.
A nogometaš Niko?
- Prebacio se na boks. Sad mu je Hrgović najbolji prijatelj.
Roditelji nerijetko negoduju kada im dijete izabere kontaktni borilački sport.
- Neka se bavi nekim sportom. Koliko će to biti ozbiljno, o tom potom. Sport je generalno dobar u bilo kom smislu. Da zna što je trening, što je pobijediti, izgubiti, da zna dati ruku. Sport pomaže u odgoju čovjeka. Naučiš se disciplini, odgovornosti prema obvezama. Sport daje puno više od samog rezultata i medalja.
S čime se Dino sada bavi?
- Putujem dosta. Idem na mjesta na koja sam prije išao kao kufer a sada odem nešto vidjeti. Odem na koncert, na utakmice, imam sto hobija povrh onih prijašnjih kao što su motori, ronjenje, sviranja gitare, učenja trećeg i četvrtog jezika, uzeo sam psa koji je svaki dan obveza.
Je li se dogodila koja svirka?
- Bila je baš ovdje u Sofascore Baru, imali smo ovdje party pred Božić.
Kako je došlo do suradnje sa Sofascoreom, tvrtkom čiji su suosnivači prije 15 godina krenuli od nule, iz jednog malo stana a danas ima svoju poslovnu zgradu na Vrbanima?
- Jedna stvar je meni najvažnija u životu - kazao je Dino i zamolio Ivana Bešlića da mu se pridruži.
- Meni je prvo drago što sam upoznao normalnog čovjeka s kojim se mogu družiti bez nekog interesa. On je pokrenuo sve ovo. Imao sam ja stotine razgovora do sada ali nikad se nitko nije prema meni postavio na pravi način. Kada smo se dogovorili on i ja što ja želim s filmom i onda smo krenuli u realizaciju. I moći će se gledati na njihovu You Tube kanalu. I stajat će dokle god netko bude htio gledati.
