Nogometne učitelje koji su jeli tvrdi trenerski kruh u Premijer ligi tijekom posljednjih 20 godina teško bi bilo i izbrojiti, kamoli poredati po rezultatima koje su napravili, po broju utakmica koje su vodili, po klubovima koje su trenirali, po...
22 trenera osvajali trofeje
Prebirući po arhivama, našli smo da su njih 22 osvajala domaće trofeje (naslove prvaka i osvojene Kupove BiH). Pa ćemo spomenuti njihova imena: Milan Jovin (Leotar – prvak 2002./03.), Ivo Ištuk (Široki Brijeg - prvak 2003./04.), Franjo Džidić (Zrinjski – prvak 2004./05.), Ivica Barbarić (Široki Brijeg - prvak BiH 2005./06.), Husref Musemić (Sarajevo – prvak BiH 2006./07. i 2018./19., osvajač Kupa 2004./05. i 2018./19.), Slaviša Božičić (Modriča Maksima – prvak 2007./08.), Dragan Jović (Zrinjski – prvak 2008./09. i osvajač Kupa 2007./08.), Amar Osim (Željezničar – prvak 2009./10., 2011./12. i 2012./13., osvajač Kupa 2000./2001., 2002./03. i 2010./11.), Vlado Jagodić – (Borac, prvak 2010./11.), Branko Karačić (Zrinjski, prvak 2013./14.), Dženan Uščuplić – Sarajevo, prvak BiH 2014./15., osvajač Kupa 2013./14.), Vinko Marinović – Zrinjski, prvak BiH 2015./16.), (2017./18. i 2017./18.), Mitar Lukić - (Modriča Maksima 2003./04.), Davor Mladina – (Orašje osvajač Kupa 2005./06.), Ivica Kalinić (Široki Brijeg – osvajač Kupa 2006./07.), Milomir Odović – (Slavija, osvajač Kupa 2008./09.), Zoran Marić - (Borac, osvajač Kupa 2009./10.), Slaven Musa – (Široki, Kup 2012./13.), Mirza Varešanović – (Olimpic, Kup 2014./15.), Slavko Petrović – (Radnik, Kupa 2005./06.), Goran Sablić (Široki Brijeg, Kupa 2016./17.) i Admir Adžem – (Željezničar, Kup 2017./18.). Sad kad smo spomenuli sve osvajače bh. trofeja možda bismo mogli (a možda ne) proglasiti najuspješnijeg trenera BiH u svim poslijeratnim zajedničkim prvenstvima i kupovima. Pristaše Željezničara bi uskliknule: Amar Osim nema konkurencije s tri osvojena naslova prvaka i tri pobjede u Kupu. Pristaše Sarajeva ne bi se složile jer za njih je Musemić “as asova”: po 2 osvojena Kupa i prvenstva, 5 puta sjedao na klupu Sarajeva, postizao dobre rezultate i kad je klub imao loš igrački kadar i smjenjivan dok je klub bio na korak od naslova. Uz sve, Musemić je s Čelikom i Slobodom dolazio u finale Kupa, a s puno uspjeha vodio Olimpik i Mladost D/K. Blaž Slišković je dvaput osvojio naslov te jednom smijenjen kad je bio blizu trona. Treba imati i sreće, kao što ju je možda imao Dženan Uščuplić koji je stigao do 2 naslova Sarajeva (Kup i prvenstvo). U trenutku kad je preuzeo klub dok je bio na korak do trofeja s prethodnim trenerima. Bilo je sličnih situacija i s Karačićem (Zrinjski) i Musom (Široki). Mladina, Varešanović, Lukić, Božičić, Petrovićj osvajali su prvenstva ili kupove s “malim” klubovima (Orašje, Olimpik, Modriča, Radnik...), dok im to nije uspijevalo dok su vodili “velike” (Široki, Sarajevo, Željezničar...). Uočili smo da ima trenera raznih “kategorija”, reitinga ili nezamjetne karijere. Tako je Ivan Katalinić s osrednjim uspjehom vodio Posušje, Gošk i Široki, ali je u “boljim vremenima” kao trener vratara hrvatske reprezentacije bio osvajač brončane medalje na SP u Francuskoj, a s Hajdukom “dogurao” do četvrtfinala Lige prvaka. Ćiro Blažević nije vodio nijedan klub u Premijer ligi, ali je uveo Slobodu iz 1. lige FBiH u Premijer ligu... i bio kandidat za preuzimanje Tuzla Cityja. Dragoslav Stepanović bio je igračka “marka” u bivšoj državi i Bundesligi, ali na klupi Laktaša se nije proslavio. Nije ni Meho Kodro, čija je epizoda na Koševu bila “baš epizoda”. Milan Jovin pamtit će se “za sva vremena” jer je s Leotarom 2002./03. osvojio naslov 1. zajedničkog prvaka BiH, a kasnije sjeo i na klupu Crvene Zvezde, u kojoj je kao igrač napravio karijeru. Dugačak je popis onih koji su kao igrači bili važni. Neki od njih postali su i dobri treneri, kao, dok su drugi bili prosječni igrači, ali kao treneri uspješni. Robet Jarni bio je svjetski igrač, kao trener (Sarajevo) nije se istaknuo.
Česte promjene trenera
Za Amara Osima ne možemo reći da je imao veliku igračku karijeru, ali kao trener ju je imao i ima. Imamo trenere “lutalice” koji često mijenjaju klubove (Đurbuzović, Odović, Musemić, Ištuk, Jagodić, Bloudek, Ibraković, Ćutuk, Musa, Slišković, Jović...). Ali i klubovi često mijenjaju trenere. Ima jedno razdoblje u povijesti Posušja kad je klub u 2 g. promijenio 13 trenera! A Posušje nije jedino. Klubova koji su (valjda s razlogom) dobili nadimak “velika” četvorica (Sarajevo, Zrinjski, Široki, Željezničar) nakon rata su manje mijenjali učitelje od ostalih: Željezničar 14, Široki 15, Zrinjski 16, Sarajevo 19. Ali treba reći da je Široki čak 8 istih trenera 2 puta “sjedao” na klupu, Zrinjski samo trojicu. Sloboda je od 2000. promijenila 30 trenera, Čelik i više! Zeničani su u godinu dana promijenili (uz ostale) 4 turska trenera (Ornek, Arslan, Ozer, Ozal).•
