Legenda! Iako je ta riječ posljednjih godina prečestom uporabom pomalo devalvirala, za Nikolu Pilića (81) možemo reći da je istinska teniska legenda. I u igračkom i u trenerskom smislu. I zato je svaki razgovor sa šjor Nikom poseban novinarski doživljaj. Ovaj put našli smo se na njegovu terenu, u Opatiji, pokraj zemljanih terena tamošnjeg teniskog kluba, praktički na njegovu radnom mjestu. Iskoristili smo priliku priupitati vitalnog Splićanina o nekim detaljima iz njegova života i karijere o kojima dosad nije govorio.
No za početak zanimalo nas je koga to Pilić trenira danas.
– Treniram djevojku koja je s 13 i pol godina došla iz Sydneya, ima hrvatsko i australsko državljanstvo i zove se Ana Pršo. Da, ona je nećakinja Dade Prše, sama je poželjela raditi sa mnom, a to joj je omogućio njezin menadžer Philipp Lahm, bivši kapetan Bayerna i njemačke reprezentacije. Napunila je 18, jako je talentirana, ali ozljede je sputavaju: imala ih je 13, od čega 10 prilično teških. Ali ona ima nevjerojatnu snagu volje i puna je pozitivne energije. Sad je zdrava, igra, a ja sam joj za jutarnje treninge angažirao sparing-partnera Igora Flegu. Želimo je dovesti do razine na kojoj će moći igrati Futurese, sljedeće godine trebala bi ih odigrati barem 20. U posljednje tri godine morao sam odbiti 36 tenisača ili tenisačica jer moji su gabariti mali...
Koliko sati dnevno želite raditi?
– Tri do četiri sata, ne više. Za moje godine i to je puno. Ujutro mi pomaže Flego, on odigra 90 posto, ja 10 posto. Ja poslijepodne odradim još dva sata na terenu. A nekada sam i četiri sata udarao. Kad sam umoran od tenisa, onda sam sretan. Jer moje je tijelo naučeno na to. Tijekom pandemije korone nismo trenirali 36 dana i to sam prilično teško podnio, no srećom imamo u Opatiji Lungomare pa sam se šetao sa suprugom Mijom.
Tenisač postao zbog – bicikla
Koliko ste dugo u Opatiji i zašto ste izabrali baš nju?
– Šest godina smo u Opatiji i jako sam zadovoljan, supruga također. Živjeli smo u Münchenu 35 godina, a onda smo shvatili da ne trebamo više veliki grad. Imali smo i kuću u talijanskoj Albarelli, to je otok povezan mostom s kopnom južno od Venecije. Ali tamo smo živjeli 10-11 dana godišnje, a koštalo nas je 24.000 maraka godišnje: za košenje trave, zaprašivanje zbog raznih nametnika... A dolazili smo i u opatijski hotel Milenij i vidjeli da je Opatija lijepa. Kćeri i sinu svidjela se ideja da se preselimo, zapravo bili su oduševljeni, uostalom Opatija je od Münchena na pet sati vožnje.
Gdje su vam djeca, imate li unuke?
– Imam unuke, moj sin Niko ima osmogodišnje blizanke, ali sasvim su različite. Bile su tu 21 dan, uživale su, kupale su se dva puta dnevno. On radi u tvrtki u Münchenu koja se bavi financijama, ali putuje često u SAD, a kći Danijela radi za nekoliko magazina, piše za Süddeutsche Zeitung, uglavnom o modi. Onda ima rubriku i svoj blog Glam Slam i tu je jako puno ljudi prati.
Kako komentirate uspjeh Mate Pavića, koji je krenuo vašim stopama, osvojio je US Open u parovima?
– To je izvanredan doseg, Matin i hrvatskog tenisa. Nakon 50 godina uistinu sam želio da to netko napravi i, eto, uspjelo je Mati, iako mi imamo četvoricu svjetskih igrača u dublu. Osim Pavića, tu su i Ivan Dodig koji je 2016. protiv Argentine bio naš najbolji igrač na terenu, pa Mektić, također Škugor, koji je bio u mojoj akademiji.
Kako je bilo kad ste vi s Pierreom Barthesom osvojili US Open?
– Bili smo jako ponosni jer smo u finalu bili apsolutni autsajderi s obzirom na to da smo igrali protiv Lavera i Emersona, koji su bili broj jedan i broj dva na svijetu u tom trenutku. Naše šanse iznosile su najviše 10 posto. Međutim, dogodilo se da smo imali inspiraciju, da smo odigrali izvanredan meč, a ja sam dodatno ponosan na činjenicu da u ta dva tjedna nisam izgubio nijedan servis.
Što mislite o Đokovićevu ispadu na US Openu i njegovu kažnjavanju? Vi ga jako dobro poznajete...
– Naravno, pa Novak je moj igrač. On je četiri i pol godine bio u mojoj akademiji, mi se i čujemo često. Mislim da je on fantastičan sportaš i divan čovjek, puno daje u humanitarne svrhe. Čovjek koji ima karizmu, osobnost, govori izvanredno nekoliko jezika i broj jedan je na svijetu. Što se kazne tiče, napravio je nešto što nije smio, ali mislim da nije trebao biti diskvalificiran, nego samo papreno kažnjen, novčano i oduzimanjem seta. Da je to isto napravio Federer, uvjeren sam da ne bi bio diskvalificiran. Činjenica je da zato što nije iz neke zapadne zemlje Novak dobiva manje nego što bi dobivali Federer ili Nadal da su broj jedan.
Kako to da ste vi uopće postali tenisač, sa 191 centimetrom visine mogli ste biti i košarkaš?
– Igrao sam nogomet u Hajduku, ali tamo je bilo svega i svačega, svađanja s trenerom. On me stavio na poziciju centarhalfa, a to je najgore mjesto. Ja sam htio igrati u napadu, na jednoj sam utakmici dao gol, a on me poslao u svlačionicu. I onda sam ja rekao da je gotovo.
Kako je počela vaša teniska karijera?
– Kad sam imao 13 godina, otac mi je kupio jedan stari bicikl. I onda sam ga ja vozio i došao do teniskih terena na kojima sam naletio na dečka kojemu se uopće nije igralo. Kaže on meni: “Niko, daj posudi mi bicikl da napravim đir, a tebi evo moj reket”. I tako sam ja uzeo taj reket i igrao sam protiv jednog netalentiranog dječaka koji je još imao i puno kilograma... Nije mi bilo jasno zašto nije 2:1 kao u stolnom tenisu nego 30:15, ali zavolio sam tenis i nakon nekoliko mjeseci kupio sam neki stari reket. I s njim sam počeo igrati. Nažalost, u tom trenutku nije bilo trenera u Splitu i ja sam praktički bio sam svoj majstor, ali nakon tri godine došao sam u finale juniorskog prvenstva države u Subotici.
U braku već gotovo 50 godina
U čemu je tajna Firula?
– Nas četvorica – Franulović, Ivanišević, Ančić i ja – samo smo na 500 metara u istoj ulici. Tajna? Hrvati su inače talentirani što se tiče igara s loptom: rukomet, nogomet, košarka, vaterpolo, tenis. Od Punčeca, s kojim sam jednom prilikom u Johannesburgu igrao pola sata, i Palade, preko Bore Jovanovića, Prpića, Ivaniševića, Čilića... No da se vratimo Firulama. Mi smo bili drukčiji. Ovdje, kad momci ili cure odrade trening, oni odu kući. A mi smo po cijeli dan bili na terenu, škola je bila u drugom planu. Imali smo snažnu volju, pomagali smo jedan drugome.
Vaš je otac iz Miljevaca pokraj Drniša, jeste li vi ikad otišli tamo?
– Samo jednom, imao sam sedam godina, baka je bila još živa, a djed Nikola bio je u Americi, radio je u jednom rudniku u Pennsylvaniji. Vratio se bolestan i s nekoliko dolara u džepu, umro je pa ga nisam upoznao, ali djeda po majci, Marina, dobro sam upoznao, on je umro kad sam ja imao deset godina. Baka iz Miljevaca dolazila je u Split. Kad su se moja majka i otac odlučili vjenčati, moj djed po majci morao je dati dopuštenje da se fetiva Splićanka uda za Vlaja. Hvala Bogu, to je štimalo jako dobro. Reklama: 0:13 Kako to da ste samo jednom bili? – Vidio sam što je trebalo vidjeti. Bilo je siromaštvo, baka je morala šest kilometara po vodu, kameni krov je prokišnjavao, sve što je naslijedio moj je otac ostavio braći Anti i Ivanu. Tad je Dalmatinska zagora bila jako siromašna. U kuhinji je bio zemljani pod, imali su neke ovce...
Kakvo vam je bilo djetinjstvo?
– S obzirom na to da nas je petero djece, a imam starijeg brata i sestru te mlađeg brata i sestru, kod nas je uvijek bilo živo. Bilo je to najnormalnije djetinjstvo u radničkoj obitelji. Tata je radio, a mama uglavnom bila na rodiljskom ili se brinula o svima nama. Bilo je i teških razdoblja jer je otac jedno vrijeme bio bez posla, no nikad nismo gladovali. Nismo se ni razbacivali, živjeli smo skromno.
I čuveni Tomislav Ivić bio je iz Miljevaca?
– Jest, poznavao sam ga jako dobro. Nekoliko puta bili smo u istom spavaćem vagonu od Splita do Zagreba. I onda smo razmjenjivali trenerska iskustva.
I Ratko Rudić po ocu vuče podrijetlo iz tih krajeva, iz Dicma.
– Baš smo se prošle godine sreli ovdje u Opatiji. Sretali smo se i kao sportaši, još u Splitu kad je on igrao za Jadran, prije nego je otišao u Partizan. Viđali smo se i na nekim natjecanjima poput Univerzijade. Ratko je napravio isto što i ja, s tri reprezentacije osvojio je svjetski tron. Teško je naći trenere koji su s tri nacije postajali prvaci svijeta. On je stručnjak u punom smislu te riječi, kao igrač bio je dobar i poštovan, kao čovjek isto.
Suprugu Miju Adamović, glumicu, upoznali ste u Novom Sadu. Kako ste uopće dospjeli ondje?
– To isto pitanje mogli ste postaviti i pokojnom Borisu Dvorniku, koji je u Novom Sadu završio srednju glumačku školu. A igrao je i nogomet u Hajduku kad sam i ja igrao. Želio sam studirati pravo u Zagrebu, imao sam i neke veze, rektora Olega Mandića i Ivu Kaleba iz teniskog saveza. No kad sam ja došao u Zagreb, jedan je otputovao u Ameriku, a drugi je bio bolestan. Tri mjeseca čekao sam u Zagrebu da me prime na Pravnom fakultetu, govorili su: “Popunjeni smo, 300 ljudi smo primili”. U međuvremenu, jedan gospodin Babović ponudio mi je da dva puta tjedno treniram mlađe tenisače u Novom Sadu. Dao mi je dobar novac za studentske prilike i pomogao mi da upišem Višu upravnu školu u Novom Sadu. Bio sam jedini koji je upisao tu školu bez partijske knjižice. I onda sam ja ostao u Novom Sadu, upoznao suprugu, zagledao se ja u nju i ona u mene. Malo sam studirao, malo išao na turnire, a potom smo Boro Jovanović i ja dobili kartu od Teniskog saveza Jugoslavije za jednu turneju po svijetu pa smo u prosincu 1961. otišli u Australiju. Godinu dana poslije Boro i ja smo igrali finale Wimbledona. Kao finalisti Wimbledona poslije smo lakše pronalazili sponzore. Za mali novac, istina, recimo 300 dolara. I onda smo se 10 godina kasnije, 1971., Mija i ja vjenčali. Bilo je to u Londonu, u vrijeme Wimbledona, u subotu, prvih 50 tenisača bilo je na svadbi. Samo za pivo platili smo 40.000 maraka.
Malo ste je držali u neizvjesnosti.
– Pa, kako sam se mogao ženiti kad nisam imao ništa? Gdje ćemo stanovati, kako ću odgajati svoju djecu... A imao sam strahovitu želju da postanem igrač, da budem na svjetskoj razini. Jer tada ćete nešto i zaraditi...
Moram vas zamoliti za dva recepta. Jedan za dugi život i vitalnost, jer ste 27. kolovoza napunili 81 godinu, a drugi za skladan brak koji, eto, traje gotovo 50 godina. Danas se svi rastaju...
– Rastaju se oni koji nemaju snažnu ljubav. Da bi se brak održao, morate voljeti tu osobu, potrebno je uzajamno poštovanje, prožimanje, nadopunjavanje, pa i učenje. Mi profesionalni tenisači svi smo više-manje deformirani, zaraženi smo egoizmom. Moja žena nikad nije počela jesti dok ja nisam dobio jelo. Mi smo se voljeli i danas se volimo, jako puno. Njoj treba dati medalju, meni je kofer bio otvoren 60 godina, ona bi samo ponekad putovala sa mnom, fantastično je odgojila dvoje djece koja nisu bila razmažena. Rano su, kao srednjoškolci, stekli radne navike, na utakmicama je kći prodavala majice, a sin pivo. Iznimno je zaslužna što su oni odgojeni na najbolji mogući način, što su završili fakultet, dapače Danijela je završila dva.
Stvorio 39 igrača u TOP 100!
Nije se više bavila glumom?
– Prestala je onog trenutka kad je Danijela bila na putu. A što se tiče vitalnosti, ja već 50 godina imam istu težinu, 80 kilograma. Ostavit ću i jedan zalogaj kad vidim da mi je to previše. Nikad nisam bio pijan, u društvu ću popiti čašu vina, primjerice s Perom Skansijem, s kojim sam prilično dobar, a on ima kuću u Lovranu. A kad nema društva, pijem mineralnu ili običnu vodu. Jedem da bih ostao na životu, a ne živim da bih jeo.
Žalite li za nečim?
– Što 1967. nisam osvojio Wimbledon, a bio sam u najboljoj formi. No sudac mi nije dao dan odmora, jedini sam koji ga nije imao. Dobio sam Darmona, Emersona i Coopera u polufinalu (14:12 u prvom setu), igrao pet sati i 10 minuta, nije bilo tie-breaka. U finalu sam izgubio od odmornog Newcombea. A dobio sam ga u Bristolu 1971. na travi.
A kad ste shvatili da će Novak biti veliki igrač?
– Imao sam nekoliko dobrih igrača od 16 godina, a on je imao 13. Kad mu je moja žena jednom rekla da je prerano pošao na teren, on joj je uzvratio: “Teta Mija, idem se zagrijati, ne želim riskirati karijeru”. Njegov se otac posvadio s ljudima iz saveza, ništa mu nisu davali, pa sam se ja 2003. založio preko nekih ljudi da dobije pozivnice za četiri Futuresa u Beogradu. Nastupio je na sva četiri, jedan je i osvojio i ukupno zaradio 24 ATP boda. Tad sam znao da će biti veliki igrač, nije imao ni 17 godina. Radio sam i s Gulbisom i on je bio talentiran, ali Novak je bio fokusiraniji, njemu u tome nema premca. Godinu dana poslije osvojio je Aachen, osam mečeva u nizu je dobio, a otac Srđan bio je kod nas na ručku. Nazove on Novaka i kaže mu: “Nole, čestitam!” A Novak mu kaže: “Ćale, mi smo se dogovorili kad ćeš mi čestitati”. Novak mi je na svemu tome zahvalan, evo, ovo je Novakov sat. Drago mi je da on i Goran surađuju, Novak je među ostalim time želio pokazati i to da Srbi i Hrvati mogu surađivati. A što se Gorana tiče, da je imao malo bolje živce, on bi pet puta osvojio Wimbledon. U 40 godina 39 ljudi sam ubacio u prvih 100. Što mogu, takav sam, radoholičar – zaključio je Pilić.
