Dinamovac Mislav Oršić, koji je danas briljantnim pogotkom u četvrtoj minuti otvorio utakmicu na Dinamo - Bodo/Glimt na zagrebačkom Maksimiru, prije tri godine dao intervju za naš prilog Ekran, a evo što nam je tada sve ispričao.
Kao malom glavna igračka mu je bila lopta, a san jednoga dana zaigrati na stadionu u Maksimiru. Sve te snove 29-godišnji Mislav Oršić danas živi, a ovaj skromni i talentirani nogometaš Dinama otkrio nam je zašto Koreja ima posebno mjesto u njegovu životu, kakav je bio kao dječak i kako se snalazi u ulozi tate. Odrastao je u Španskom s dvije starije sestre, a lopta mu je odmalena bila najvažnija.
– Sjećam se, kad bi mama i tata došli s posla, uvijek bih ih najprije zamolio da idemo u park igrati se s loptom. Još dok sam išao u vrtić počeo sam trenirati nogomet, mislim da sam imao pet godina kad sam počeo trenirati u Zagrebu. Tamo sam trenirao nekoliko mjeseci i, kada se u Veslačkoj ulici radio novi kamp, najmanju su djecu raspustili i nije bilo treninga. Počeo sam plakati kad su mi rekli da više neću trenirati i tata me onda odveo u Trešnjevku, ali tamo nisu imali tako male uzraste i rekli su mi da zbog toga ne mogu trenirati jer moje godište nema skupinu u kojoj može trenirati. Kući sam otišao u suzama i tata je bio ljutit jer nisam mogao trenirati, a ništa nije mogao učiniti. Na kraju mu je bilo toliko žao i nakon dva tjedna opet je otišao u Trešnjevku i molio ih da me prime. Pristali su i tako je sve počelo – prisjeća se Mislav svojih nogometnih početaka.
Nakon toga nizali su se klubovi: Kustošija, Inter iz Zaprešića, Spezia, Rijeka, Celje i zatim odlazak u Koreju. Priznaje da mu nije bilo svejedno prije odlaska na drugi kontinent, ali u tome trenutku nije bilo bolje ponude za nastavak njegove karijere i prihvatio je poziv. – U Koreji sam bio tri godine i još pola godine u Kini, imao sam 22-23 godine kada sam otišao u Koreju. Bilo me strah jer nisam znao kamo idem, ali menadžer mi je objasnio da tamo poštuju strance i da je život jako sređen pa se nisam dvoumio, k tome karijera mi nije u tom trenutku cvala i pristao sam – kaže nam nogometaš i dodaje kako sada nimalo ne žali zbog te odluke.
– Odlazak u Koreju bio je pun pogodak. Na početku nije bilo jednostavno, ali supruga Suzana i ja brzo smo se prilagodili. Najteže mi je na početku bilo zbog hrane. Šest mjeseci nisam htio jesti njihovu hranu, ali onda kad sam malo-pomalo kušao njihove specijalitete, oduševio sam se novim okusima i sada mi nedostaje ta hrana. U Zagrebu ima jedan korejski restoran, ali moram priznati da ti umaci i jela nisu ni blizu onome što sam jeo u Koreji – kaže nogometaš.
Odlazak u Koreju nije označio samo promjenu mjesta boravka i novi klub, odlučio se tada na još jedan važan korak u životu – vjenčanje. Sa Suzanom je u vezi od srednjoškolskih dana i ona mu je najveća podrška od prvog kluba za koji je službe- no zaigrao pa je vjenčanje bilo logičan slijed.
– Dugo smo već bili zajedno, ali odlazak u Koreju je u svakom slučaju ubrzao tu odluku. Zapravo je Koreja odigrala bitnu ulogu u našim živo- tima, tamo sam zaprosio suprugu, tamo smo začeli sina i, moram reći, da nam je na kraju život u Koreji bio odličan – prisjeća se.
Ponuda iz Dinama došla je u pravom trenutku i sve se dobro poklopilo, povratak u Zagreb odigrao se taman uoči termina za rođenje njihova sina. Uz nogometaše se često vežu i ludi noćni izlasci, ali Mislav kaže kako nas mora razočarati jer izlazi rijetko i uopće ne zna koja su mjesta za izlaske “in”.
– Nikada nisam pretjerano izlazio s dečkima iz kluba, a u posljednje tri godine izašao sam samo nekoliko puta u Zagrebu. Nakon treninga vrijeme provodim sa su- prugom i sinom, odemo u šetnju, popijemo kavu u miru ako maleni zaspe. Rituali poput ispijanja kave i čitanja novina i prepričavanja događanja nedostajali su mi u Koreji – kaže.
Pitamo ga ima li obožavateljica i pribojava li se supruga toga?
– Ne boji se, ali kad sam došao u Dinamo, rekla mi je: “Pazi što radiš” – kroz smijeh kaže. Prisjetio se i obožavatelja u Koreji koji su, kaže, privrženi klubu za koji navijaju i podržavaju ga u pobjedi i porazu, ali malo njih zapravo razumije nogometne taktike.
– Oni su jako pristojni i klub podržavaju bez obzira na poraze. Kad se organiziraju susreti s igračima, obožavatelji mirno i strpljivo stoje u redu i čekaju da im se potpišemo, nema naguravanja preko reda. Mentalitet je drugačiji – kaže. Osim izlazaka, stereotip koji se veže uz nogometaše i skupe su modne marke i skupocjeni automobili, a Mislav se ne uklapa u nj.
– Ne patim od modnih marki, supruga mi ponekad sugerira što da odjenem i kako da nešto kombiniram, ali nismo neki ovisnici o modnim markama. Automobile volim, ne patim od toga, ali pratim nove modele i uspoređujem koji mi je bolji, ali to radim sebi za dušu – govori nam Mislav. Sretan je što je opet u rodnom Zagrebu i klubu za koji navija odmalena i ne razmišlja koja bi mu mogla biti sljedeća nogometna postaja.
– Sretni smo što smo opet u Zagrebu. Ne razmišljam sada što dalje, ni što ću raditi kad završim profesionalno igranje, ali siguran sam da će biti nešto vezano za nogomet – kaže Mislav.
