Preminuo je vjerojatno najbolji nogometaš u povijesti. Pelé je igrač kojeg naši rado pamte. Lako za njegovo umijeće, naslove svjetskog prvaka, rekorde, karizmu i šarm. Skida se i tome kapa, ali milo zvuči da taj velikan, sinonim bubamare i krpenjače, nikad u karijeri nije uspio pobijediti – Dinamo!
Rezultati utakmica između plavih i Peléovih momčadi uvijek su bili neodlučeni – 1:1 u São Paulu, 1:1 u Zagrebu, 2:2 u Santosu... Naši su igrali u Brazilu, a sinonim Brazila u Maksimiru, na Grbavici...
– On je bio daleko najbolji. Ne govorim samo o nogometnom umijeću, bio je on i veliki frajer, za sve je bio. Sjećam se tog putovanja, igrali smo s njegovim Santosom u Čileu. Mi se ne damo, ne mogu nam baš ništa, povedemo, a onda Pelé uzme loptu na centru, sve napravi sam i zabije. Pozvao sam ga na večeru u naš hotel nakon te utakmice u Čileu. I došao je, ali je rekao: “Dečki, ne mogu dugo ostati, idete li sa mnom, imam društvo. Osam Čileanki!” – ispričao je Rudi Belin za Večernji list prije nekoliko godina. Protiv brazilske desetke igrao je – pet puta. Vršnjaci su, Pelé je tek godinu stariji.
Nisam htio biti Pelé. A morao sam
O Peléu se zna mnogo, no nejasno ostaje je li i u zagrebačkim hotelima bio sa po osam Hrvatica ili... No dvije stvari posebno su zanimljive i danas, više od pola stoljeća otkako je kao 17-godišnjak donio Brazilu u Švedskoj naslov svjetskog prvaka. Prva je njegova uloga u podizanju samopoštovanja cijele nacije i odbacivanja etikete “mješanaca”, a druga njegov stav prema vojnoj diktaturi, krvoločnim generalima i predsjednicima koji su preko njegova lika u narodu prali svoje krvave ruke. Time se i bavi Netflixov dokumentarac “Pelé” koji se prikazuje proteklih desetak dana.
– Svaka ga je djevojka željela za dečka, svaki dječak za brata, svaka majka za zeta, a svi su ga htjeli za susjeda. Takav je status imao u Brazilu. O Rei, odnosno Kralj, igrač visok 173 centimetra i težak 75 kilograma, potkraj karijere, izgubljen u slavi i pod pritiskom, priznao je: – Nisam htio biti Pelé. A morao sam. Brazil je trebao Peléa. Krenimo od početka. Brazil je u doba kada je mali Pelé kućni proračun popunjavao čisteći na ulici cipele bio zemlja teške povijesti. Zemlja za koju drugi jedva da su čuli. Zemlja nacije s kompleksima. Zemlja sambe, koja će tek kasnije postati simbol industrijalizacije, zemlja bossa nove...
– Mi smo mješanci, a mješanac je kao ulični pas. Mi smo mislili da smo kao nacija bezvrijedni. I upravo je Pelé počeo rješavati kompleks mješanaca, nagnao je Brazilce da zavole sami sebe – tvrdi se u Netflixovu dokumentarcu. Brazil se sredinom prošlog stoljeća svijetu mogao dokazati samo nogometom. I nije išlo. – Kad su naši nogometaši izgubili finale Svjetskog prvenstva 1950. pred 200.000 navijača na Maracani od Urugvaja (2:1), moj je otac Dodinho plakao. Ja sam bio dijete, imao sam samo devet godina, prijenos smo slušali na radiju kod kuće i svi smo bili tužni. Rekao sam ocu: ‘Tata, nemoj plakati, ja ću za tebe osvojiti Svjetsko prvenstvo!’ – ispričao je danas 80-godišnji Pelé. Ime je dobio po Thomasu Edisonu. Otac João Ramos i majka Dona Celeste nazvali su ga Edson.
– Struja je tek došla u to doba u moj rodni grad – ispričao je o svom imenu Edson Arantes Do Nascimento ili jednostavno Pelé. – Pelé mi je uvijek zvučalo grozno. Bilo je to obično, bezvezno ime. Edson je zvučalo mnogo ozbiljnije i važnije. Želio sam da me zovu Edson.
Ali kad je riječ o vlastima, Pelé je ipak šutio
Odakle ime Pelé?, pitali su ga.
– Ne znam. Netko mi je u razredu to doviknuo jer je krivo rekao ime suigrača moga oca, golmana Vasca de Sao Lourença, kojem je bio nadimak Bilé, pa su mi vikali Pelé. Bio sam ljutit, jednom sam čak i udario kolegu iz razreda jer me tako zvao pa dva dana nisam smio doći u školu – prisjetio se u intervjuu za Guardian. Kao šestogodišnjak, nije imao ni za loptu, igrao je s vrećom – starih čarapa. Otac je bio nogometaš, karijeru je prekinuo zbog prijeloma noge, no za loptu za malog Edsona nije bilo dovoljno novca. Nije ga bilo ni kad je počeo igrati nogomet. Za prvi ugovor sa Santosom, kao 15-godišnjak, primao je 10 dolara mjesečne plaće. Ne zvuči mnogo. Dodinhov sin, kako su Peléa zvali kao klinca, zaista je i osvojio Mundijal za svoga oca, i to samo osam godina kasnije u Švedskoj gdje je kao 17-godišnjak zabio u finalu dva gola domaćinu (5:2) i podigao trofej. Za Brazil su tada napokon svi znali. Istina, i za Peléa, jer je, zapravo, on bio Brazil. Uostalom, i danas je njegovo ime mnogima u svijetu prva asocijacija na Brazil.
– U Švedskoj su me ljudi stalno pipkali po licu. Pitao sam se zašto me stalno diraju i onda shvatio, oni su samo željeli vidjeti hoće li mi se boja skinuti s lica. Šveđani nikad nisu vidjeli tamnoputu osobu... – prisjetio se Pelé.
Ta se izjava često spominjala tijekom njegove karijere, a dovoljno govori o tome kakvo je to doba izolacije bilo. Osim što je ispunio obećanje dano svome ocu, Pelé je nakon Stockholma postao toliko obožavan da više nije mogao lako ni izići iz kuće. U godinama koje su slijedile prijetili su mu otmicom, ubojstvom, vlast je njime manipulirala. Pritisak je počeo, a on od njega nije mogao pobjeći... Zvat će ga Dico, Pelé, Crni biser, a postat će doslovce – brazilsko blago. Nacionalnim blagom proglasio ga je brazilski predsjednik Jânio Quadros 1961. ne bi li ga spriječio da potpiše ugovor s nekim europskim klubom kako bi ostao u Santosu. Nisu ga pustili ni u Real, Juventus, Inter i Manchester United. U jednom intervjuu za FourFourTwo Pelé je otkrio:
– Juventusov šef Gianni Agnelli osobno mi je ponudio dionice u Fiatu pristanem li doći u Staru damu... Razmišljao je čak i o tome da se ostavi nogometa, no i tada je vlast umiješala svoje prste. Morao je igrati, zato je i došao do trenutka u kojem više nije želio biti Pelé. A morao je biti... S
jedne strane bio je karizmatični brazilski kralj nogometa, simbol brazilske emancipacije, a s druge strane zatočenik. Čovjek koji je morao bježati od ljudi, i danas se od njih skriva. Koliko je bio sramežljiv otkriva i detalj kada je došao na upoznavanje roditelja svoje prve supruge Rosemeri dos Reis Cholbi, zvane Rose.
– Nisam znao što bih, bio sam sramežljiv. I rekao sam njezinu ocu: ‘Ulaštit ću vam cipele, to znam!’ – ispričao je u dokumentarcu Pelé. Bilo je to doba kada je već cijeli svijet znao za njega, a on, eto ne bi li se približio djevojčinim roditeljima, izvukao je adut koji je znao još iz djetinjstva – kutiju za čišćenje cipela na ulici kojom je znao kao dijete zaraditi koji brazilski real, valutu jednako vrijednu našoj kuni. Brazil i Pelé u demokraciji su uživali sve do dolaska na vlast vojne hunte. Pelé je, osim u Švedskoj, s Brazilom, istina ozlijeđen, do naslova došao i na SP–u u Čileu 1962. I sami su Brazilci u to doba, prije pola stoljeća, govorili:
– Postali smo zemlja koja vjeruje u sebe, zemlja koja bi mogla uspjeti. Zbog nogometa, zbog Brazila, zbog nacionalne institucije Peléa. On je prodavao sve, njegov lik bio je na gorivu, na zubnoj pasti, na kavi... Genijalni brazilski glazbenik Gilberto Gil (najpoznatija pjesma Aquarela Do Brasil), u filmu kaže:
– Zbog Peléova uspjeha, mi Brazilci naučili smo kako voljeti sami sebe. I tada dolazi problem, Amerikanci su 1964. godine upleli svoje prste. Ne bi li se izbjeglo širenje sovjetskog komunizma svijetom, SAD je poticao diktature u južnoameričkim zemljama, pa tako i u Brazilu. Vojska na čelu s generalom Brancom zauzela je Rio de Janeiro, bio je to kraj radosti pedesetih i šezdesetih. Neće naciji pomoći fijasko na SP-u u Engleskoj 1966. gdje su Brazilci već i prije dolaska proglašeni svjetskim prvacima treći put zaredom. No, Pelé i društvo ispali su već u skupini, a on se, shrvan i razočaran, želio umiroviti.
– Na svjetskim prvenstvima nisam imao sreće, na dva sam se ozlijedio već nakon dvije utakmice. I neću više na SP! – rekao je tada Pelé. No, morao je. U zemlji je 1968. godine uveden Institucionalni dekret broj 5. Na ulicama je bila policija na konjima, vojska u tenkovima, vodenim topovima tjerali su se građane. Sigurnost, red i mir bile su parole pod kojima su narodu oduzete sve slobode. Svatko je mogao biti uhićen bez razloga, ljudi su nestajali, mučenja su bila svakodnevica.
– Kad bih rekao da nisam znao za mučenja, to bi bila laž. Ali, nismo znali što je istina. Jedna je priča bila u zemlji, druga kad smo igrali vani. I u Brazilu su mi rekli da budem oprezan. Nogomet je i tada, u doba diktature, dobro se to znalo, bio idealan za bacanje narodu pijeska u oči. Bio je prilika i da se suprotstavi vlasti, no Pelé to nije učinio. Bila demokratska vlast, legitimno izabrana od naroda, ili brutalna diktatura koju je dva desetljeća vodio neizabrani predstavnik, njemu je bilo – isto. A jedini koji je nešto mogao reći bio je Pelé. No on je šutio. Novinari su stradavali, čak i strani diplomati. Pelé nikad nije podržao zloglasnog Emelija Garrastazua Medicija, ali nikad nije ni govorio protiv diktatora. Bilo je to doba kada su totalitarne mjere i brutalnost nadvisile “jogo bonito”. – Išao sam svakomu tko me zvao. Na druženje, na ručak, što god. Tako sam išao i predsjedniku da mi čestita na tisućitom golu koji sam zabio prvi na svijetu... – izjavio je.
– Volim Peléa, ali to me neće zaustaviti da ga kritiziram – rekao je njegov bivši suigrač Paulo Cezar Lima: – Ponašao se kao crnac koji samo govori “da, gospodine”, povukao se. Jer da je Pelé rekao samo jednu riječ, daleko bi se čula. I dalje mu, čak i oni najbliži, zamjeraju što nije učinio isto što i Muhammad Ali u SAD-u. On je 1967., upravo u vrijeme kad se Brazil koprcao u lancima diktature, odbio otići u rat u Vijetnam. Digao je glas protiv američkih vlasti. Veliki je Ali rekao:
– Zašto od mene traže da navučem uniformu i odem tisućama kilometara dalje od kuće i bacam bombe te pucam na tamnopute ljude u Vijetnamu, kad takozvane crnce u Louisvilleu tretiraju kao pse i uskraćuju im osnovna ljudska prava? Ne, neću otići ubijati i paliti drugu, siromašnu naciju kako bi se nastavila dominacija bijelih robovlasnika nad tamnoputim ljudima diljem svijeta. Takvim vragovima mora doći kraj, i ovo je taj trenutak. Upozorili su me da će moj prestiž biti u opasnosti, da ću kao boksač ostati bez milijuna dolara, ali reći ću to opet. Pravi je neprijatelj upravo ovdje, u SAD-u – rekao je Ali.
Zašto to nije učinio i Pelé?
I Ali se bojao za vlastitu glavu. Iako je možda u SAD-u imao više šanse za oprost vladajućih nego prosječan Brazilac, jer Peléa je diktatura koristila za podizanje morala naciji. A ostao je tih jer se bojao da bi i on mogao nestati ili biti mučen. Amerika je ipak bila druga priča, Brazil nije SAD.
Reklamirao i Pfizerovu Viagru
– Izgubio sam se u svemu tome, nisam ni supermen ni čudotvorac. Želio sam najbolje svom narodu, a imao sam samo talent za nogomet. No više sam za Brazil dao svojim nogometom od mnogih političara koji primaju plaće za to – objasnio je u dokumentarcu. Bio je jedina zvijezda koja je blistala na crnom nebu brazilskog života u doba okrutne diktature. Zgodan je podatak o Peléu kako je zaustavio – rat! U Nigeriji se 1969. vodio građanski rat, a Samuel Ogbemudia, jedan od vojnih guvernera u Lagosu, proglasio je 48-satno primirje ne bi li obje zaraćene strane mogle gledati utakmicu Brazil – Nigerija (2:1).
Vratimo se na odnos Peléa i diktatora. Bilo je to doba kada je diktator sastavljao reprezentaciju. Uoči Svjetskog prvenstva 1970. godine u Meksiku, na koje Pelé nije želio ići zbog želje da se povuče, diktator mu je naredio da mora igrati na SP-u rekavši: “Ako je narod sretan, sretna je i vlada”.
– Stalno su me zvali iz vlade, guverneri, političari... da se vratim, ali nisam htio igrati na SP-u u Meksiku. A htio sam biti nogometno zapamćen. Nisam znao što ću. Morao sam se odlučiti – prisjeća se Pelé pa dodaje:
– Nisam se vratio zbog brazilskog naroda. Da to kažem, lagao bih. Vratio sam se zbog sebe... Ostat će, kao crtica, zapamćeno i što je Joao Sladinha, izbornik koji je Peléa želio držati na klupi – smijenjen. I u to se uplela vlast.
– Predsjedniku ne biram ministre, pa neka mi on ne bira ni momčad – bilo je posljednje što je Sladinho rekao na TV-u prije nego što ga je diktator smijenio. Pelé je u to doba bio najstariji u momčadi, a u finalu je put Brazila prema naslovu započeo njegovim golom glavom za 1:0 u finalu protiv Italije. Na kraju bilo je 4:1.
– Nije mi nagrada bio trofej, već olakšanje. Nakon povratka u Brazil, pamti se njegov zagrljaj s diktatorom. Svaki brazilski igrač je nakon osvajanja SP-a 1970. godine od krvnika Medicija dobio 18.500 dolara. Vlasti su Peléa 70-ih pratile i zbog koketiranja s ljevicom, ali mu je to progledano kroz prste. Nogomet je bio iza njega, sustigle su ga godine. Život koji je dalje vodio bio je buran. Pogotovo ljubavni. Pelé, koji je čak bio i zaštitno lice Viagre (koju proizvodi Pfizer), varao je supruge, čak nije znao ni koliko je djece napravio u tim avanturama. Nije šutio da je pokleknuo pred obožavateljicama.
– Imao sam nekoliko ljubavnih veza, u nekima sam dobio i djecu, za što sam tek kasnije saznao... – priznao je Netflixovim autorima. Petero djece, Kelly (54), Edinho (50), Jennifer (42) te blizanci Joshua i Celeste (24), je iz prva dva braka, s Rosemeri dos Reis Cholbi i s pjevačicom gospela Assirijom Lemos Seixas. Kćer Sandru, koja je preminula od raka, dobio je s kućnom pomoćnicom Anisijom Machadom, a iz veze s novinarkom Lenitaom Kurtz ima kćer Flaviju (52). Prvi mu je brak propao zbog brazilske manekenke Xuxe, koja je kasnije bila djevojka Ayrtona Senne. Danas Pelé živi s trećom suprugom Marciom Aoki, a sin Edinho bio je i osuđivan zbog trgovine drogom. Ostat će pitanje je li mogao učiniti i više za Brazil. Dao je što je mogao, jedini je nogometaš s tri naslova svjetskog prvaka, njegova 1283 gola su rekord svih vremena... To je ono što je Brazilu trebalo da se riješi kompleksa. Dao je svom narodu snagu kad mu je trebala, ali je isto tako šutljivo kimao diktatorskom režimu. Na kraju, glava je Peleu ostala na ramenima. Bog na travnjaku, a šutljiv izvan njega. Kako god, očevi modernog Brazila nisu diktatori i političari. Nisu oni naciji pružili sreću u teškim trenucima, vjeru u sebe i riješili ih kompleksa “mješanaca”. Učinio je to Edson. Pelé.
