Umro je Stjepan Štef Lamza, jedan od najvećih nogometaša Dinama. Sklopio je oči zauvijek jedanaest dana uoči svog 82. rođendana u KBC Dubrava. GNK Dinamo oprostio se od svoga velikana prigodnim tekstom u kojemu je evocirao na najznačajnije epizode Štefove živopisne, burne, dinamične karijere, koja je na žalost bila prerano prekinuta fatalnim padom s balkona Vile Rebar. Zbilo se to rano ujutro 15. lipnja 1967. godine, nekoliko sati nakon Lamzine utakmice života, protiv Eintrachta u uzvratnoj utakmici polufinala Kupa velesajamskih gradova u kojoj je Dinamo slavio sa 4:0. Štef u toj utakmici nije bio strijelac, ali svjedoci vremena nikada nisu imali dvojbe: Lamza je sam pobijedio Nijemce! Odveo je Dinamo u finale i na žalost zauvijek sišao s pozornice. GNK Dinamo u dirljivom oproštaju s Lamzom podsjeća na paradoks kako kolosalnoga Štefa nije bilo u finalnim utakmicama Kupa velesajamskih gradova protiv tada moćnoga Leeds Uniteda. Lamza je tada bio u bolesničkoj postelji nakon teške ozljede zadobivene u noći slavlja nakon pobjede protiv Eintrachta. Već je u ranim jutarnjim satima, nakon burne slavljeničke noći u Vili Rebar podno Sljemena, primijetio da je pogreškom zaključan u sobi pa je pokušao izaći tako što bi preskočio s prozora za prozor. Izgubio je ravnotežu i pao s pet metara visine. U bolnici je ležao devet mjeseci i tek je tada počeo s laganim treninzima. No, vrijeme je pokazalo da je dvoboj protiv Eintrachta bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici. Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u Maksimiru u prijateljskom ogledu protiv tada snažne Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Dinamo je pobijedio 2:0, Lamza ponovno odigrao dojmljivu utakmicu, postigao i pogodak.
Branko Gračanin, još jedna Dinamova legenda iz 1967. godine, bio je najbliskiji suigrač s pokojnim Štefom. Branko je znao za teško Lamzino zdravstveno stanje, a opet jako ga je pogodio Štefov odlazak. - Kad sam ga posljednji put vidio? Ma ne sjećam se točno, možda prije godinu dana u Domu za starije u Brestju. Štef je dugo bio loše i nije me iznenadila ova vijest, ali mi je i te kako natjerala suze na oči. Otišao je moj Štef, moj pajdaš, kojega sam prigrlio prvoga dana kada smo se upoznali. Odmah sam ga uzeo pod svoje – priča Gračanin s knedlom u grlu i nastavlja: - Štef Lamza bio je izvanredan nogometaš i fenomenalan čovjek. Čovjek s vrlinama i manama, na neki način i boem, ali dobar prijatelj, onaj koji te nikada neće ostaviti na cjedilu. A kakav je bio nogometaš? Vi ste ga najbolje poznavali. - Štef je bio čudo od igrača! Vidio sam to odmah, i demonstrirao je to u svakome svome nastupu. Pitate me što je to Lamza imao? A ja vam kažem: imao je sve što je imao i Pele! Lijeva, desna noga, dribling, brzina, nevjerojatna izdržljivost i snaga. Kada smo igrali protiv nekih jačih suparnika, mi smo si znali reći: 'Dajmo loptu Štefu i mirni smo deset minuta'. Pa da bi njemu oduzeo loptu, trebao si miliciju pozvati! Štef Lamza bio je najveći nogometaš kojega sam vidio, sigurno najveći talent koji se ikada pojavio u Dinamu! On je svo to majstorstvo imao urođeno u sebi, to se nije moglo naučiti, uvježbati – sa zanosom govori 78-godišnji Gračanin. E sad dolazimo do one boemske crte koja je Lamzu pratila od rane mladosti? - Da, cugal je, i to je bio njegov problem. Zbog toga mu je bila prekinuta karijera, zbog tog poroka koji ga je spriječio da ostvari svjetsku karijeru. Da nije cugal, Lamza bi igrao u nekome od najvećih svjetskih klubova; Real Madridu, Barceloni, ma u bilo kojemu! - zaključio je Gračanin.
Stjepan Lamza rođen je 23. siječnja 1940. u Sisku, a loptu je prvi put dodirnuo sa šest godina na sisačkom školskom dvorištu. Unatoč tome što je Lamza u nogometnoj povijesti zapamćen kao nogometni fantasista, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti – obrambeni igrač. A postao je maestralan, neponovljiv nogometni umjetnik. U Dinamo je došao iz Maribora 1960. godine. - Slobodno napišite: Lamza je bio hrvatski Pele! Ni po čemu po svome talentu nije zaostajao za tadašnjom megazvijezdom svjetskog nogometa. Gledao sam obojicu, imam fotografije s obojicom, znam što govorim. Lamza je bio prekrasan dečko, onaj kojega nije zanimalo ništa drugo nego, samo nogomet. I u njemu je uživao kao dijete – prisjetio se legendarni Dinamov fizioterapeut Joza Čačković. Lamza je s Dinamom igrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik Jugoslavenskoga kupa, 1963. i 1965. godine. Za plave je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka. Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposlijetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. Nikada nije zaigrao na Svjetskom ili Europskom prvenstvu. Malo je nedostajalo da Lamza još u ranijoj fazi karijere napusti Maksimir. Na nagovor poznatoga austrijskoga trenera Maxa Merkela, koji je tada vodio momčad Münchena 1860, Lamza je krajem 1963. godine, zajedno sa suigračem iz Dinama, Željkom Perušićem, otišao u Njemačku. Sukladno pravilima, trebali su pauzirati godinu dana kako bi stekli pravo nastupa za zehcigere. Lamza se, ipak, vratio nakon pet mjeseci. Slavna generacija iz 1967. tako je ostala bez još jednoga svoga dragulja. Još 1978. otišao je Mladen Ramljak, 2009. godine preminuo je Josip Gucmirtl, deset godina kasnije i Zlatko Škorić, a 2020. Slaven Zambata i Krasnodar Rora.
