Sandra Elkasević osvojila je u Parizu svoju treću olimpijsku medalju. U Londonu 2012. i Rio de Janeiru 2016. bila je prva, sada treća. Bez medalje je ostala na Igrama u Tokiju. U europskom je i svjetskom vrhu od 2008. godine, dakle njezina kvaliteta traje punih 16 godina, a tko zna koliko će još trajati jer Sandra ne namjerava objesiti tenisice o klin. Štoviše, ova medalja dala joj je daljnji poticaj da nastupi ne samo na Olimpijskim igrama 2028. godine u Los Angelesu već i na onima u Brisbaneu 2032. godine. Sad, koliko će to biti vjerojatno, treba vidjeti. Sandra bi u Brisbaneu imala 42 godine. To ništa ne znači jer je Bjeloruskinja Zvereva postala svjetska prvakinja u 41., a Franka Dietzsch u 39. godini.
Tužna zbog jednog centimetra
– Nisam lagala kad sam rekla da sam nakon nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju htjela odustati od svega. To četvrto mjesto bilo je toliko bolno da dva dana nisam izlazila iz sobe. Još mjesecima kasnije nije mi bilo dobro. Toliko truda, odricanja, boli i sve to nije bilo dovoljno za postolje. Sve mi se loše dogodilo te godine, i ozljede i loš plasman. Kao da mi se svijet srušio. A onda sam lupila šakom o stol i rekla – nećeš se na ovakav način oprostiti od atletike, nećeš se oprostiti bez medalje. Pa sam zapela još jače. I ova bronca iz Pariza rezultat je mog inata. Izašla sam još jača i u Parizu sam prvi put osjetila da Allman i Feng nisu baš tako sigurne dok ja bacam. Je, sretna sam zbog medalje, ali možda malo tužna što nisam bacila taj jedan centimetar dalje za srebrnu medalju – rekla je Sandra.
Je li bilo slavlja?
– Skromno. Kasno sam došla u olimpijsko selo. Bit će vremena za fešte kad se vratim u Hrvatsku. Uostalom, imala sam jučer još jako puno obveza, među ostalim i dodjelu medalja na stadionu. Ne bi bilo zgodno da sam došla umorna, zar ne? Proslavila sam sa svojim atletičarima, posebna zahvala ide mojoj vjenčanoj kumi Valentini Mužarić. Iz Amerike je došla zbog mene samo na tri dana i već se jučer vratila u Alabamu, gdje radi u jednoj banci. Ona mi je donijela i krunu, samo morat će drugi put donijeti neku koja se može učvrstiti na glavi. Put do Pariza bio joj je dugačak i naporan pa će joj biti puno lakše za četiri godine, kada će samo skoknuti do Los Angelesa. Već sam joj rekla da polako tamo priprema teren za moj dolazak – priča Sandra.
Je li Allman u ovom trenutku doista nepobjediva?
– Tako ispada. Zaista je sjajna, ne može nitko blizu, premda se svi mi trudimo. Takva sam bila ja u moje najbolje vrijeme kada sam lakoćom osvajala prva mjesta, i to hicima preko 70 metara. Na toj razini Allman još nije, a i nedostaje joj još puno medalja da me dostigne. Vjerujem da ćemo se u idućih nekoliko godina još puno puta naći u istom krugu za bacanje i da ćemo se stalno nadmetati za medalje. Samo da je zdravlja, drugo mi ne treba – naglasila je Sandra.
Pazim na sve sitnice
Do kraja sezone još su samo dva nastupa?
– Da, prvo moj najomiljeniji miting – Hanžek 8. rujna, a potom finale Dijamantne lige 13. rujna. Imam dovoljno vremena da se odmorim i pripremim za još neke trofeje. U ovom trenutku ne znam hoću li opet na mini pripreme u Medulin ili ću ostati u Zagrebu. S Edisom, mojim trenerom i suprugom, još nisam razradila detaljan plan i program do kraja sezone.
U Parizu ste brinuli o najmanjim sitnicama, pa ste tako sa sobom ponijeli madrac za spavanje, a ovdje ste kupili hladnjak i klimu za sobu u olimpijskom selu...
– To su sve sitnice koje su mi puno pomogle. Spavala sam mirno, dobro se odmorila, a upitno bi bilo bih li se uspjela naspavati u sobi bez klime, na ovako visokim temperaturama. U posljednje vrijeme pušem i na hladno pa pazim na svaku sitnicu – dodala je Sandra.
Nije bila opcija da spavate izvan olimpijskog sela?
– Možda je i bila, ali ja sam dio hrvatske reprezentacije i tako se i ponašam. Gdje svi, tu i ja – zaključila je Sandra.
