Stigao je i taj dan, novi veliki dan za hrvatsko skijanje koje od jučer ima pobjednika neke utrke Svjetskog kupa i izvan kruga “dinastije” Kostelić. A posljednji koji je slavio pobjedu u Svjetskom kupu bio je Ivica Kostelić, 10. ožujka 2013. u Kranjskoj Gori.
Nakon 56 pobjeda Janice (30) i Ivice (26), na najviše postolje popeo se Filip Zubčić. Ovaj 27-godišnji Zagrepčanin najavio je takvo što 11. siječnja u švicarskom Adelbodenu kada je izborio svoje prvo postolje osvojivši drugo mjesto.
Sve one koji nisu uživo pratili razvoj događaja u japanskoj Naebi, a po našem vremenu sve se odvijalo duboko u noći, zacijelo je iznenadio naslov na službenim stranicama Svjetskog skijaškog saveza. A on je glasio “Zubčić ukrao šou”.
– Zacijelo ste pomislili da sam napravio neku piz..riju – našalio se Filip kada smo ga nazvali.
Istok i Filip su kajteri
A nakon 46 završenih utrka među najboljih 30 (što donosi bodove) i osam plasmana u top 10, stigla je i prva pobjeda u koju je Filip tako čvrsto vjerovao.
– Uvijek sam vjerovao da će i pobjeda doći jednog dana. Ove godine mi je krenulo, sve ide kako spada. Uspjeli smo posložiti materijal, dobro sam odradio pripreme i na koncu se sve poklopilo za ovakvo što – kazao je Filip opisavši nam kako je to izgledalo iz perspektive pobjednika:
– I u prvom laufu dobro sam skijao, no napravio sam neku nemalu pogrešku pa sam imao 12. vrijeme. Rekao sam sebi: idem jako drugi lauf, pa sam s prednošću od sekunde i 25 stotinki ušao u cilj. Tada sam si pomislio, ovo je dobro, to bi moglo biti dosta za prvih pet. No, kako su ljudi iza mene počeli zaostajati, pomislio sam ovo bi moglo biti postolje. Ni meni nije jasno kako sam tako brzo odvezao donji dio staze.
Kako je bilo čekati istek nastupa posljednjeg vozača dana, vodećeg iz prve vožnje Henrika Kristoffersena?
– Uh, puls mi je bio valjda na 200. Više nego kada sam vozio utrku.
Premda je ova njegova pobjeda dobila pečat povijesne, Filipa euforija nije obuzela niti je nešto posebno slavio ovaj poseban trenutak u karijeri.
– Moj stalni cimer Istok Rodeš i ja smo u sobi, mi ništa ne slavimo jer imamo sutradan novu utrku, ovaj put slalom. Štoviše, čeka nas odlazak na kondicijski trening. Moram priznati da sam bio euforičniji kada sam osvojio svoje prvo postolje, drugo mjesto u Adelbodenu. Tada sam bio izvan sebe.
Za svog cimera i prijatelja Istoka uvjeren je da će i u njegovoj karijeri doći ovakvi dani.
– Istok i ja i na pripreme idemo zajedno i često smo cimeri, čak nekad dijelimo i krevet ako je soba s bračnim krevetom. Inače, samo je pitanje vremena kada će i njega krenuti. Hoće li to biti sutra ili za godinu dana, to ne mogu reći, no zajedno “pišamo krv” cijelo ljeto, već zadnjih nekoliko godina i taj se rad mora vratiti.
Njih dvojica imaju još jednu zajedničku strast, a to je kitesurfing.
– Za 10 godina Istok i ja ćemo biti profi kajteri. A zasad se kajtanjem bavimo samo preko ljeta, u vrijeme kada nismo na pripremama za skijašku sezonu. Najčešće smo na Bolu, bili smo na Neretvi, u Medulinu, ali i u Egiptu. S obzirom na to da je etiketiran kao ekstremni sport, je li kajtanje visokorizična rekreacija za vrhunskog sportaša?
– I život je visokorizičan. Uostalom, i naš matični sport je visokorizičan. Sve je danas rizik. Evo, Švicarcu Meillardu se dogodilo da je otišao skijati po dubokom snijegu pa si je izrezao nogu i nije startao ovdje u Japanu.
U svojoj najvećoj sportskoj radosti Filip nije zaboravio one najzaslužnije za ovaj uspjeh.
– Vrlo sam sretan. Ostvario mi se san. Zapravo, vrlo sam ponosan što sam prvi Hrvat koji je izborio veleslalomsku pobjedu u Svjetskom kupu. Ovo je pobjeda za moj tim i moju obitelj koja me podržava već 21 godinu. Skijati me naučila moja majka Jasna koja je bila skijašica u bivšoj državi, a otac Tomislav stalno je uz mene, ove sezone je bio na svim mojim utrkama.
I sestra je bila talentirana
Uz njega su stalno i trener Marko Šuman i serviser Robert Horvat.
– Trener je sa mnom već 11 godina, i nas dvojica smo rasli zajedno. On kao trener, a ja kao natjecatelj. Serviseru je ovo druga sezona s nama i čovjek svoj posao radi jako dobro. Pomoglo je i to što sam prošlo ljeto testirao jako puno opreme, i to u različitim uvjetima i što smo, očito, pronašli prave skije i pancerice.
Bez snažne podrške obitelji, koja podrazumijeva i onu financijsku, u Hrvatskoj je u skijanju gotovo nemoguće uspjeti jer u počecima su potrebna velika ulaganja.
– Skijanje jest skup sport jer, kao što vidite, Hrvati dižu kredite i kada idu samo na sedam dana skijanja. A skijanje je uvijek skuplje od ljetovanja. No ja ne bih rekao da se moja obitelj žrtvovala do krajnje mjere. Premda nije bilo lako doći do reprezentacije kada Savez preuzima troškove, otac nije žalio nijedne uložene kune. Uostalom, da nismo imali novca, ne bismo se ni skijali ni sestra ni ja. Kao obitelj nismo se zaduživali jer tata je uvijek imao neke svoje biznise iz kojih je mogao podržavati našu strast prema skijanju.
I sestra Tamara bila je nadarena skijašica.
– Ona je bila super kao klinka, no s 15-16 godina dogodile su joj se neke ozljede koje su je usporile i to se nije razvijalo dalje kako sam ja mislio da hoće. No seka sada studira, peta je godina na VERN-u, i vodi naš obiteljski hostel u Vlaškoj 63. Taj hostel otac je otvorio prije četiri-pet godina
. Pred Filipom Zubčićem još su nastupi na tri lokacije Svjetskog kupa.
Najprije slijedi Hinterstoder (superkombinacija i veleslalom), a potom se skija u Kranjskoj Gori (veleslalom, slalom), dok je završnica Svjetskog kupa u Cortini d’Ampezzo (veleslalom, slalom).
