Torcida je osnovana u Zagrebu 28. listopada 1950. i najstarija je europska navijačka skupina. Povod za udruživanje dalmatinskih studenata u Zagrebu i navijača Hajduka u Splitu u navijačku skupinu bila je utakmica predzadnjeg kola nogometnog prvenstva Jugoslavije između Hajduka i Crvene zvezde, koja je sutradan, 29. listopada, održana u Splitu. Iako je ta utakmica bila povod za osnivanje Torcide, uzroke treba tražiti i u složenom društveno-političkom kontekstu i vremenu poslijeratne Jugoslavije.
U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu pohranjen je velik arhivski fond signature HR HDA 1561 s predanom dokumentacijom Službe državne sigurnosti Republičkog Sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske, a jedan od tih dosjea pod brojem 207184 nosi ime Vjenceslava Žuvele. Taj dosje pruža nam uvid u osnutak i djelovanje Torcide pedesetih. Iz njega je vidljivo da su članovi Torcide mahom dalmatinski studenti, koje je vlast proganjala zbog njihove ljubavi prema Hajduku, čak i nakon represije i zabrana 1950. godine. Djelovanje UDBA-e proizlazi iz straha od buđenja nacionalne svijesti preko navijača nogometnih klubova, što će se u Jugoslaviji u punom smislu i ostvariti 80-ih godina 20. stoljeća. Djelovanje državnog aparata protiv Torcide svjedoči ne samo o atmosferi u nogometu tog vremena, već i o političkim prilikama onoga doba i totalitarnom režimu, ugroženom iznutra među ostalim i hrvatskim pitanjem unutar Jugoslavije. Valja imati na umu da je Torcida osnovana i djeluje u vrijeme najveće državne represije – u doba vojnog, diplomatskog, ekonomskog i političkog pritiska SSSR-a na Jugoslaviju, te u vrijeme kada su vrata Golog otoka i drugih zatvora širom otvorena.
Dosje 207184
“Osnovnu školu završio sam u svom mjestu. Gimnaziju polazio sam u Splitu gdje sam se nalazio sve do IV. razreda, tj. do 1942. kada sam izbačen iz škole zajedno sa još 8-9 djaka jer smo pobacali slike Musolinija i bacali letke. Nalazio sam se 4 dana u zatvoru, odakle sam pušten kući jer sam bio maloljetnik. Kod kuće sam se nalazio sve do IX. mjeseca 1943. god. kada sam otišao u partizane i stupio sam u XIII. jurišno-dalmatinsku brigadu, odakle sam kasnije prebačen na kurs za radio-telegrafistu a nakon završetka dodijeljen sam u štab IV. Jugos. Armije gdje sam se nalazio do oslobodjenja. 1945 god. sam demobilisan i odmah sam nastavio sa školom. IV i V. razred polazio sam na Hvaru gdje sam bio u Partizanskoj gimnaziji, a ostale razrede gimnazije i veliku maturu položio sam u Splitu. Odmah kako sam položio maturu, prešao sam u Zagreb gdje sam se upisao na tehnički fakultet gdje se i danas nalazim.”
Ovo je dio prijepisa prve, od ukupno 18 stranica dosjea studenta Vjenceslava Žuvele, sačuvanih u HDA pod njegovim imenom. Taj je dosje nastao na osnovi višemjesečne istrage protiv Vjenceslava Žuvele, Ante Mršića, Milana Kisića i Žarka Štiglića koju, radi šovinizma i raspirivanja nacionalne mržnje, UDBA vodi od listopada 1951. U drugom planu je i optužba za planiranje napada na igrače i navijače Crvene zvezde tijekom predstojeće utakmice Dinamo – Crvena zvezda u Zagrebu. Na slučaju radi više isljednika UDBA-e, a vode ga poručnik Josip Drvar i pomoćnik okružnog javnog tužioca Veljko Vučinić. U istragu su, osim spomenutih okrivljenika, uključeni i studenti Dragutin Knifer, Nenad Panović, Vladimir Seršić, Željko Ribarić, Božidar Marković i Stojan Pribičević. Upravo će svjedočenja i isljeđivanje kolega studenata i poznanika biti temelj optužnice protiv Torcide i Vjenceslava Žuvele.
Ispitivanja svjedoka
U dosjeu Vjenceslava Žuvele nalazi se pet sačuvanih svjedočenja kao dokazni materijal u kaznenom postupku protiv Torcide: Božidara Markovića, Željka Ribarića, Stojana Pribičevića, Vladimira Seršića i Nenada Panovića. Osim optuženog Žuvele, po prvom datumu zapisnika i isljeđivanja jasno je da je 26. listopada 1951. u UDBA-i u Zagrebu saslušan i očito glavni svjedok i suradnik u postupku Božidar Marković, Crnogorac, student Tehničkog fakulteta. Markovićevo saslušanje i Zapisnik o ispitivanju svjedoka pod njegovim imenom očito je bio presudan da se istraga proširi na više svjedoka te da se pritvore i kazneno progone Žuvela, Mršić, Kisić i Štiglić. Osim Božidara Markovića, a na njegovu preporuku, 14. studenoga 1951. ispitan je i svjedok Stojan Pribičević, Srbin, student prava. Sudeći prema zapisnicima o ispitivanju svjedoka, njih su dvojica bili ključni svjedoci protiv Žuvele. Svjedočenja Željka Ribarića, Vladimira Seršića i Nenada Panovića, studenata hrvatske nacionalnosti, sudeći po naknadno podcrtanim ključnim rečenicama koje terete optužene, ipak nisu u većoj mjeri poslužila istrazi.
Iz iskaza dvojice glavnih svjedoka saznajemo da su 23. listopada 1951. u 8.30 u kavani „Dubrovnik“ Milan Kisić i Vjenceslav Žuvela s grupom prijatelja sudjelovali u raspravi o protekloj utakmici između Crvene zvezde i Hajduka u Beogradu i buduće između Dinama i C. zvezde u Zagrebu. Tom prilikom Žuvela je odbacio primjerak beogradskog lista „Naš sport“ i pritom dobacio: „J…m im mater srpsku, to ćemo im vratiti.“ Žuvela je pritom izjavio da će Torcida poći organizirano na stadion i dočekati Zvezdu sa 60 kg trulih jabuka i tikava te da će je izviždati. Nadalje je rekao da će Torcida dobiti grupne karte i biti puštena na stadion prije drugih gledatelja. Zatim je rekao da će “Zvijezdin” autobus onesposobiti, tj. polupati sva stakla i izbušiti gume. Sa Žuvelom se složila i nekolicina prisutnih među kojima se isticao Milan Kisić. Netko od njih, tj. iz te grupe, rekao je da je već jednom red da im se pokaže. Božidar Marković nadalje svjedoči da je Milan Kisić prenio poruku Frane Matošića koji je poručio da Torcida mora pobijediti u Zagrebu. Uz to, Marković, napominje kako je načuo od navijača Zvezde da Torcida planira jednog magarca obući u dres Zvezde te da će jedna grupa navijača dočekati Zvezdin autobus kamenjem na Savskom mostu. Te prijetnje jedan od Zvezdinih navijača, Sveto iz Vojvodine, komentira: „Šta se, ljudi, bojite da će nas pomlatiti, ima nas sedam i pol milijuna“. Rasprava se dalje vodila o incidentu u Subotici, u kojem je sudjelovao igrač Dinama Tomislav Crnković - Crni. U vezi s tim incidentom, Žuvela je rekao da je jedan igrač nazvao Crnkovića ustašom i da mu je opsovao ustašku majku. Pribičević staje u obranu tog funkcionara Spartaka koji je ujedno i namještenik Odsjeka unutrašnjih poslova Subotice. Vladimir Seršić navodi, kompromitirajući Žuvelu, kako je od svojih kolega, kojih se poimence nije mogao sjetiti, čuo da je nakon povratka iz Beograda Žuvela rekao: „Od danas ću biti šovinist“.
Ispitivanje Žuvele
Nenad Panović navodi kako Žuvela kritizira licemjerje beogradske publike i tiska jer „kada se nešto dogodi u Splitu, čitava štampa piše o tome, a sada kada je u Beogradu bilo još gore, o tome nitko ništa ne piše“. Žuvela je napomenuo da treba ići na utakmicu Dinamo – Zvezda i da treba ući pola sata ranije te na igralištu zauzeti određeno mjesto, kako je on to nazvao, “38. paralelu”. U nastavku svjedočenja navodi kako je Milan Kisić oštetio autobus igrača Crvene zvezde, ali negira navode Markovića i Pribičevića da je Žuvela spominjao srpsku majku, što je, sudeći po dosjeu, bio i njegov glavni krimen. O planovima za utakmicu Dinamo – Zvezda i tko je sudjelovao u njegovu donošenju, Žuvela na prvom sačuvanom ispitivanju opisuje razloge zašto su on i Torcida odlučili, kako je on to rekao, dati „kontru“ Beogradu i pomoći Dinamu u pobjedi, kako bi i Hajduk na taj način mogao doći na drugo mjesto Prve savezne lige. Jedan od razloga, kako navodi Žuvela, je i prošla utakmica u Beogradu između Hajduka i Crvene zvezde, na kojoj su Žuvelu, Štiglića i Kisića, pri izlasku sa stadiona, napali navijači domaće momčadi.
Kao drugi razlog navodi nepravilno pisanje novinara Ljubomira Vukadinovića o Frani Matošiću. Za utakmicu Dinamo – Zvezda u Zagrebu dogovor je bio zauzeti staro mjesto na istočnoj tribini i ne dopustiti navijačima Zvezde ulazak na stadion, a ako pokušaju ući, istjerati ih te se s njima i fizički obračunati. Ante Mršić bio je zadužen za to da od uprave Dinama zatraži povoljnije ulaznice kako bi Torcida došla u što većem broju i već oko pola 12 zauzela što bolju poziciju. Na optužbe da su pripremili gnjile jabuke da njima gađaju i dočekaju zvezdaše, kako su i oni dočekali Torcidu u Beogradu, Žuvela odgovara da to nema smisla i da to ne treba raditi, već da treba dokazati da smo kulturniji od njih. Kako je istraga dalje tekla postaje jasno da je ključni dokaz UDBA-e protiv Torcide zapravo bio sukob s navijačima Zvezde 23. listopada 1951., neposredno prije utakmice Dinamo – C. zvezda, u zagrebačkoj kavani “Dubrovnik”, mjestu okupljanja dalmatinskih studenata u Zagrebu.
U prvom iskazu Žuvela opovrgava bilo kakvu organizaciju nereda na budućoj utakmici i ne navodi nikoga tko s njim u tome sudjeluje. Na prvom ispitivanju negira i prijateljstvo s već privedenim Antom Mršićem, očito da ga zaštiti. Opovrgava i sudjelovanje Svemira Cice Delića, tada Dinamova igrača (od 1952. igrao je za Hajduk) i brata sportskog novinara Mladena Delića s kojim je, kako kaže, u kavani Dubrovnik razgovarao o sporednim stvarima. U ispitivanju okrivljenog Žuvele, 15. studenoga 1951., UDBA je zahvaljujući svjedočenjima spomenutih pripremila detaljnija pitanja. Najveći krimen koji su, prema redoslijedu ispitivanja, pripisali Žuveli, psovanje je majke srpske. Priznaje da je sličan izraz upotrijebio revoltiran odnosom novinara koji za nerede na utakmici u Beogradu nepravedno optužuju Franu Matošića. Na optužbe za šovinizam tijekom utakmica u Splitu i Beogradu, odgovara kako ta konstatacija djelomično odgovara istini, s obzirom na način postupanja prema Hajdukovim igračima i navijačima u Beogradu, a kada se neki incident dogodi u Splitu, sva štampa uzvitla prašinu, a kada se u Beogradu dogodi još gore, o tome nitko ništa ne piše.
O napadima trulim jabukama na igrače Zvezde u Zagrebu, Žuvela odgovara negativno, napominjući kako je doista netko spominjao ideju uzvraćanja „gostoprimstva“, ali je on izrazio neslaganje uz konstataciju kako to ne bi bilo kulturno i da je šteta novca. Uz to negira i postojanje planova o napadu na Zvezdin autobus. Posljednje saslušanje nastavlja se opet u političkom tonu, tada aktualnog rata u Koreji, te se pokušava dokazati politička podloga izjave o zauzimanju 38. paralele, misleći na granicu koju navijači Zvezde neće prijeći. Žuvela odbacuje političke konotacije te izjave, tvrdeći da se, iako izrečeno, to odnosilo isključivo na pozicioniranje na tribinama. O slučaju Dinamova igrača Crnkovića, Žuvela staje u igračevu obranu, napominjući kako, iako je udario igrača Spartaka koji mu je opsovao ustašku majku, to nije imalo šovinistički značaj. Sačuvani zapisnik kojim je završeno svjedočenje u “dosjeu 207184 Žuvela Vjenceslav”, 23. studenoga 1951., u kojemu su nabrojeni svi ispitivani studenti, završava Žuvelinom izjavom: „Ne osjećam se krivim jer nisam šovinist niti ću biti, dok o napadu na autobus i igrače Crvene zvijezde nije bilo ni govora“.
Kontra mraku kontra sili
Navijačka skupina Torcida nastaje i djeluje iz otpora prema Nogometnom savezu Jugoslavije i povlaštenom tretmanu novonastalih poslijeratnih srpskih nogometnih klubova iz Beograda u odnosu na Hajduk i druge hrvatske klubove. Dosadašnji historiografski, sociološki i novinski materijali koji su napisani o osnutku Torcide uglavnom su se bavili opisom navijačke atmosfere tih dana u Splitu i neposrednim represivnim posljedicama koje su se odrazile na navijače splitskog kluba nakon utakmice odigrane te 1950. godine. Kako su prošli neki od navijača, pristalica članova kluba i Torcide, nalazi se i u zapisnicima Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1949.-1952. Interpretirajući zapisnike Politbiroa CK KPH, posljednjih godina pojavio se čak i novinski naslov “Torcidu su 1950. osnovali agenti Udbe i oficiri JNA”, ne razlikujući pritom, iz nekog razloga, članove Torcide od nekih pristalica Hajduka koji su ujedno bili i ugledni članovi partije. UDBA-in proces istrage Torcide 1951. bio je tek početak patnje za neke od okrivljenika, koji se nakon dugotrajnog isljeđivanja u istražnom zatvoru te formalnog suđenja nastavljao u nekom od zatvora, a nakon izlaska na slobodu proces obrade se nastavljao. Za neke od njih, poput Vjenceslava Žuvele Grizuna, UDBA-ina istraga nikada nije završena. Vjenceslava Žuvelu, najistaknutijeg člana Torcide, UDBA je zatvarala, proganjala, i pretresala mu stan, po svjedočenjima obitelji, sve do 1990. i njegove tragične smrti od posljedica prometne nesreće u Splitu 27. kolovoza te godine. Vjenceslav Žuvela Grizun živio je kontra mraku, kontra sili.
