Igor Vori imao je u glavi savršen scenarij – oprostiti se od reprezentacije s medaljom na Europskom prvenstvu kojem smo bili domaćini. Ali, nije išlo sve po planu, pa je Hrvatska završila turnir na petome mjestu.
I bez obzira na to što je Vori u rukometnoj karijeri osvojio baš sve, od Lige prvaka do olimpijske zlatne medalje, bez obzira na to što je igrao u najvećim europskim klubovima poput Barcelone, Hamburga, PSG-a, ostaje žal što nije osvojio zlatnu europsku medalju.
– Da, to je jedina medalja koja mi nedostaje u karijeri – potvrdio je Vori.
I nekoliko dana poslije završetka EP-a vidi mu se tuga na licu?
– Dojmovi? Slegli su se i nisu. Neću lako zaboraviti, žal ostaje, ali život ide dalje. Treba dignuti glavu, što se prije psihički oporaviti.
Kad biste mogli vratiti vrijeme unazad, što biste promijenili?
– Vjerojatno pristup utakmici sa Švedskom koju smo izgubili, a taj se poraz pokazao ključnim što nismo ušli u polufinale EP-a. Jako nas je zavarao poraz Švedske od Islanda i mislili smo da ćemo je pobijediti, ne lako, ali da će doći naših pet minuta u kojima ćemo Šveđane slomiti, kao što smo slomili Island u utakmici prije.
Možda su vas u tome susretu ponijele emocije, jer gledatelji su u Spaladium areni napravili čudesnu atmosferu.
– Ne, nije to bio razlog poraza.
A Duvnjakova ozljeda?
– Naravno da nam je nedostajao, iako nije bio sto posto spreman, ali da je bilo sve u uredu i da se nije dogodila ta ozljeda, Duvnjak bi sigurno vrhunski igrao 20-30 minuta. Jako nam je važan u obrani jer može igrati na nekoliko pozicija. On je igrač koji sjajno daje loptu u polukontru i kontru. Naravno da bismo bili sigurniji s njim u rotaciji. Zamislite da je Francuska na EP-u igrala bez Nikole Karabatića ili Danska bez Mikkela Hansena. Siguran sam da im ne bi bilo isto.
Što se dogodilo u prvom poluvremenu utakmice s Francuskom?
– Dogodilo nam se pet tehničkih pogrešaka u pet minuta. A minus šest s Francuzima na poluvremenu teško je dostižno. Opet, imali smo priliku, došli smo na minus jedan, ali dalje nije išlo.
U 15 godina reprezentativne karijere, koji vam je trenutak bio najbolji, a koji najgori?
– Najbolji je zlatna olimpijska medalja u Ateni, a najgorih je bilo puno. To su svi oni bolni porazi u susretima za medalje na europskim i svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Teško sam to proživljavao.
Neki kažu da više nismo među četiri najbolje reprezentacije?
– Smatram da to nije točno. Puno je reprezentacija koje pripadaju u vrh, ali su na ovom EP-u bile daleko od medalja, primjerice Njemačka, Norveška, Slovenija...
Kako se osjećate na kraju reprezentativne karijere?
– Neću plakati, to je prirodan put. I u godinama koje dolaze bit ću uz reprezentaciju, ona je dio mene, to mi je druga obitelj. Reprezentacija mi je puno dala, ali sam i ja puno dao njoj. Na svakom treningu i svakoj utakmici davao sam sve od sebe i svaku obvezu prema reprezentaciji izvršavao sam puna srca.
Malo je igrača koji imaju tako puno trofeja kao vi?
- Eto, imao sam sreće da sam igrao u reprezentaciji kad smo postizali najbolje rezultate, igrao sam u vrhunskim klubovima, osvojio Ligu prvaka. Ne znam ni broj trofeja koje sam osvojio u zemaljama u kojima sam igrao, od Italije i Njemačke do Španjolske i Francuske. U svakom klubu sve sam podredio rukometu, ali sam u svakoj zemlji upoznao i njezinu kulturu i običaje, naučio jezik, stekao jako puno prijatelja s kojima sam i danas u kontaktu.
Koji vam je inozemni klub ostao u najljepšem sjećanju?
– Hamburg. Stvorila se ondje posebna “kemija” u momčadi.
Klub je bio sjajan, imao je odlične uvjete i prosjek od 10.000 gledatelja po utakmici, što je veliko čudo.
U te četiri godine svaki put smo se borili za neki trofej. Bilo je to od 2009. do 2013., kada sam igrao možda i najbolje u životu.
Jesu li vam teško padale česte selidbe?
– Pa nisam se baš tako često selio. U svakom klubu bio sam najmanje tri godine. A one doslovne selidbe, iz kuće, najteže su mi padale. A svaka selidba iz kluba u klub za mene je bila i novi motiv, to me guralo naprijed jer sam znao da me čekaju neki novi izazovi.
Igrali ste u karijeri s najvećim igračima svjetskog rukometa, koga biste istaknuli?
– To je povlastica koju ima jako malo igrača. Jedne sezone u PSG-u zajedno sam igrao s Omeyerom, Narcisseom, Karabatićem i Hansenom. U to vrijeme to su bila četvorica najboljih svjetskih igrača, ali ima jedan igrač kojeg rijetko tko spominje, a meni je bio vrh vrhova, to je Poljak Marcin Lijewski. Naravno, igrao sam i sa svim našim najboljim igračima – Balićem, Duvnjakom...
Omiljeni trener?
– Od svakog sam trenera ponešto naučio, ali najviše cijenim i poštujem Linu Červara. On je taj koji mi je pružio priliku kad mi je to bilo najpotrebnije. Uvijek smo cijenili jedan drugoga a i danas smo u odličnim odnosima. Tako će ostati cijeli život. Jako ga poštujem.
Hoće li Červar ostati izbornik, barem za kvalifikacijske susrete s Crnom Gorom?
– Koliko znam, još je izbornik, i uvjeren sam da će čelnici HRS-a donijeti dobru odluku. Što se tiče Crne Gore, neće to biti lake utakmice, Crna Gora je na ovom Europskom prvenstvu bila posljednja, ali joj je nedostajalo nekoliko bitnih igrača, prije svih Vuko Borozan. Momčad koja je prijašnjih godina s velikih natjecanja izbacivala jednu Švedsku i Rusiju zaslužuje respekt. I već se trebamo polako početi pripremati za te utakmice. Jer, da ne odemo na Svjetsko prvenstvo, to bi za Hrvatsku bio težak udarac, nešto što nam se jednostavno ne smije dogoditi. Uostalom, jedna smo od rijetkih reprezentacija koja nije propustila nijedno europsko ili svjetsko prvenstvo od 1994. godine do danas.
Plasira li se Hrvatska na sljedeće Svjetsko prvenstvo, gdje nas vidite sljedeće godine?
– Ne znam tko će do siječnja sljedeće godine igrati, a tko neće, ali uvijek moramo težiti vrhu. Imamo potencijal za to i kvalitetu, pa imamo i rukometnu budućnost.
Kakvi su vam sada planovi?
– Odigrati sezonu do kraja. Naravno, klupsku. Već smo izborili nastup na završnom turniru SEHA Gazprom lige, cilj nam je osvojiti prvenstvo i Kup te pokušati izboriti osminu finala Lige prvaka. To će biti možda najteže jer nam neće biti dovoljna samo jedna pobjeda nego možda dvije ili tri. I nakon završetka sezone prestat ću aktivno igrati rukomet. Tako sam odlučio još prije, ali ostat ću u rukometu, no kako i gdje, to se još moram dogovoriti, a posao će mi biti vezan uz Hrvatski rukometni savez. Trenerski posao me nikad nije baš privlačio i sigurno mi neće biti prva opcija.
S obzirom na vašu visinu, jeste li ikada pomislili da biste mogli igrati i košarku?
– Košarka je jedini ekipni sport koji nikad nisam igrao, niti sam to ikada poželio. S dečkima iz kvarta uvijek sam radije igrao nogomet, pa bismo potom svi zajedno otišli na rukomet. Jedno vrijeme igrao sam i tenis, a bio sam i na jednom odbojkaškom treningu. Uh, jako su me nagovarali da igram odbojku, ali nekako se nisam vidio u tome sportu. Od ekipe s kojom sam došao na rukomet, danas, naravno, nitko ne igra, ali s nekima sam ostao dobar prijatelj a nekima sam i kum.
Kakav je Vori izvan rukometa?
– Obiteljski sam čovjek, a s obzirom na to da još igram, ne stignem se baviti drugim stvarima. Ne možete raditi sto poslova ako se jednim ozbiljno bavite.
Vaš otac ne bavi se više autobusnim prijevozom?
– Ne, prodao je sve autobuse i sada uživa u mirovini.
Jednom ste prilikom rekli da biste, da niste postali rukometaš, bili vozač autobusa.
– Možda bi tako i bilo.
Gdje ljetujete?
– Nemam kuću na moru niti vikendicu jer volim svake godine ljetovati negdje drugdje. Prošlo ljeto bio sam u Bolu na Braču i baš nam je bilo dobro. Ljeto koje dolazi bit će mi prvo bez klupskih priprema.
Nismo stekli dojam da vam je žao što završavate karijeru?
– Zašto bi mi bilo žao?! Svaki igrač mora sam znati kada će to učiniti. Tko to ne zna, mogao bi imati problema. Ja sam si u glavi sve posložio.
