Slavni švedski nogometaš Zlatan Ibrahimović (43) svom je bratu Sapku koji je u 42. godini preminuo od leukemije posvetio jednu tetovažu. Ibrahimović u svojoj je autobiografskoj knjizi Adrenalin: Moja neispričana priča osvrnuo upravo na brata Sapka i što su doživjeli tijekom te bolesti.
"Ne želim razmišljati o tome kako će izgledati moj život kad ostarim i kako će stariti moje tetovaže. Namjerno sam ih stavio na leđa kako ih ne bih gledao. Na nogama nemam tetovaža; tu su samo ožiljci od mog stila igre i moje nogometne povijesti. Na ruci imam tetoviran datum rođenja mog brata Sapka, koji je preminuo u 42. godini, 30. travnja 1973. Leukemija ga je odnijela za samo 14 mjeseci, zbog čega ne želim razmišljati o budućnosti i fokusiram se samo na sadašnjost", napisao je Ibrahimović.
"Sapko je počeo s terapijom, ali mu se stanje u nekoliko mjeseci pogoršalo. Vratio sam se iz Pariza gdje sam igrao i zatekao ga otečenog, bez kose, već se teško kretao. Bilo mi je jako teško gledati ga u takvom stanju. Nisam bio spreman. Morao je piti gomilu lijekova da bi se osjećao bolje, ali bilo je to samo privremeno. Tata ga je odveo u kupatilo pa se vratio u dnevni boravak i prvi put mi priznao: 'Nema nade'. Pogledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegova pogleda. Nisam mogao disati, nisam mogao gutati. Ali, kako? Sapko mi je davao nadu, a tata mi je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim novcem, sa svim svjetskim poznanstvima, nisam mogao ništa učiniti da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Bio sam uništen. Sapko je potom preminuo, a tata se iscrpljen brinuo o njemu 24 sata dnevno preko godinu dana. Nije se odvajao od njega ni na minutu. Oslabio je, više ga nije mogao ni podići, iako je Sapko već tada bio lagan kao pero. Bio je primoran vratiti ga u bolnicu. Krenuo sam prema klinici, zvao tatu, on je izašao iz klinike i došao prema meni. Zajedno smo otišli do Sapkove sobe. Već je bio u komi. Nepravilno je disao. Tata mi je objasnio da se produžavaju intervali između udisaja. Sjedim u podnožju kreveta, ali teško mi je pogledati brata. Ne mogu. Samo slušam dah koji se produžava. Nakon 15 minuta, tata govori: 'Gotovo je'.
'Što?'
'Ne diše više'", napisao je Ibrahimović te dodao:
"Sapko je čekao da dođem prije nego što je umro, želio je da budem tu pored njega. Potpuno sam uvjeren u to. Dok sam kasnio spavati, doručkovao bez žurbe, radio sve temeljito, on me čekao. Tek kad sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo posljednji put. Tata ustaje da ga pokrije plahtom, ali ga ja zaustavljam: "Ne, ne diraj ga. Neka to netko drugi učini'."
Pisao je i o pokopu.
"Pokop je slijedio muslimanske običaje. Jednostavan lijes su rođaci i prijatelji prenosili iz ruke u ruku. Osoba koja je nosila lijes pomicala se prema čelu kolone kako bi ga ponovno dodala. To je lanac ruku koji prati pokojnika do rake. Za spuštanje platnenim trakama bilo je određeno šest najbližih ljudi koje je odabrao otac. Pored groba, gdje se okupilo mnogo ljudi kako bi sudjelovali u obredu, bile su postavljene lopate. Otac je uzeo jednu i bacio prvi komad zemlje u raku. Zatim sam ja bio na redu, i ja sam učinio isto, jednom, dvaput, ali dalje nisam mogao. Pustio sam lopatu da padne. Pokriti ga značilo bi prihvatiti da je mrtav, a u mojoj glavi Sapko je još uvijek bio živ. Ne mogu priznati da ga više nema. Bio je premlad, bio je moj brat. Pridružio sam se obitelji i plakao oko njih. Otac nije pustio ni suzu. Idućeg dana se vratio sam na grob i plakao cijeli dan, od jutra do večeri", navodi Ibrahimović.
