Od 1. siječnja 2018. stupio je na snagu sporazum koji su Belgija i Nizozemska potpisale 2016., prema kojem su izmijenjene granice između dviju država.
Belgija je ustupila Nizozemskoj dva poluotoka na rijeci Meuse veličine 16,37 hektara, tj. oko 23 nogometna igrališta, a Belgija je dobila poluotočić od 3,09 hektara.
Bili su na pogrešnoj strani
Tri poluotoka, tada nenastanjena, bila su na suprotnim stranama od kada je uređena rijeka Meuse, odnosno od 1961., te su uočeni problemi, a time i nastojanja da ih se prevlada dogovornom izmjenom granica. Poluotoci Presqu’île d’Eijsden i Presqu’île de L’llal bili su belgijski, ali na teritoriju Nizozemske, odnosno preko rijeke Meuse, a nizozemski poluotok Petit-Engraier bio na belgijskoj strani granice.
Da bi se došlo do njih moralo se ili doći riječnim putem ili prelaziti granicu. Godinama se pregovaralo kako riješiti pitanje, a onda su u studenome 2016. sporazum o zamijeni dva poluotoka za jedan potpisala dvojica kraljeva, belgijski kralj Philippe i nizozemski Willem-Alexander. Prije stupanja na snagu sporazum su trebali ratificirati parlamenti. Belgijski ministar vanjskih poslova Didier Reynders ocijenio je sporazum iz 2016. kao znak dobrih odnosa između dviju država “koji bi ostalima trebao biti uzor”, te kako taj sporazum pokazuje da se “granice mogu mirno mijenjati”. Nizozemski ministar vanjskih poslova Bert Koenders izjavio je da su “Belgija i Nizozemska s uspjehom i mirno izmijenile svoje granice kao što to rade dobri susjedi”.
A ta granica, sada izmijenjena, bila je ucrtana 1843. ugovorom iz Maastrichta i teritorij je bio prije toga predmetom sučeljavanja između dviju država. Pošto je 1961. korito rijeke Meuse bilo izravnano kako bi se olakšala plovidba, tri su poluotoka ostala na “pogrešnoj” strani obale. Nenastanjeni poluotoci postali su primamljivi, prema pisanju nizozemskih glasila, uglavnom za neke nelegalne radnje i prostituciju. Odlučilo ih se povezati s teritorijem na koji su “priključeni”.
Neriješeni slučajevi
U svijetu postoji više primjera neriješenih granica. Najužarenija je granica između Palestine i Izraela, ali je i Cipar etnički podijeljen. Njegov je grčki dio u EU, a turski je pod utjecajem Turske. Premda Slovenija i Hrvatska izjavljuju da su u dobrosusjedskim odnosima, ne mogu se dogovoriti o granici u Savudrijskoj vali. Ali, dok i jedna i druga strana traže maksimum, do dogovora neće doći. Svaka strana kompromisom nešto gubi, ali znatno više dobiva ne samo na ugledu nego će i stanovnici na spornim područjima živjeti mirnije i bolje. Nije li to dovoljno za sporazum?
