Ja sam s tim malim prijatelj iz još iz djetinjstva. Naravno da smo bili u kontaktu cijelo vrijeme dok su trajali prosvjedi. Što je tu čudno? Redovno se čujemo, prijatelji smo – govori ekskluzivno za Večernji list Branko Marinković (52), bolivijski biznismen hrvatskog porijekla i jedan od najvećih oponenata izgnanog bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.

Taj “mali” o kojem govori je Luis Fernando Camacho, vođa prosvjeda protiv vlasti nakon predsjedničkih izbora, što je rezultiralo državnim udarom, Moralesovom ostavkom i odlaskom u egzil u Meksiko.

Traži reakciju Zagreba

No kao sivu eminenciju državnog udara mnogi su označili baš Branka Marinkovića. – Misle da sam svemoćan i, čim se nešto dogodi, Branko je kriv – govori Marinković, no ne skriva da je i iz egzila koji traje od 2008., kad je napustio Boliviju suočen s optužbom za terorizam i urotu s ciljem da ubiju Moralesa, nastavio se baviti rušenjem predsjednika. Prvo je boravio godinu dana u SAD-u, a potom u Brazilu, gdje je i danas. Ali, ističe, nije radio sam. – Boliviji, ali i svijetu već je bila puna kapa Moralesa. Stvarno je otišao predaleko, izgubio je izbore, a onda su pokušali “izmutiti” da ostane predsjednik, što nismo htjeli dopustiti. Bolivijcima je puknuo film i izašli su na ulice – govori.

Koliko je on sam bio uključen u događanja i je li bio na liniji s Camachom?

– Kad je riječ o borbi za demokraciju, uvijek ćemo biti zajedno i nećemo to kriti. Čuli smo se, govorili o svemu, što je opasno, što nije, kako moramo nastaviti dalje – objašnjava.

Uz Camacha, inače desne orijentacije, vežu se optužbe o rasizmu i fašizmu. Isto kao i uz Marinkovića. Pokazuju se snimke iz Santa Cruza gdje mladi pozdravljaju dizanjem ruke u zrak, a cijela se pokrajina apostrofira kao ekstremističko uporište, posebice kod socijalističkih političara i medija.

– Što su o meni sve govorili! Krenula je propagandna kampanja iz vlade da sam ubijao Židove u 2. svjetskom ratu, a rođen sam 1967. Tipično ponašanje ovdašnjih vlada, tako rade i Venezuela, Nikaragva i Kuba. Čim nekoga ne vole, izmisle da je rasist ili fašist. Pa pogledajte što sve govore o Hrvatima samo da naštete meni. Da su ustaše, ekstremisti – kaže. 

Ne dolaze te optužbe samo iz Bolivije, upozorava. Tako je venezuelski senator Gustavo Pero, bivši gradonačelnik Bogote, napisao kako je “Santa Cruz, otkuda je krenuo puč u Boliviji, grad bivših hrvatskih fašista koji su zadržali ostavštinu bijele rase”.

– Mislim da bi hrvatska Vlada trebala reagirati na ovakve izjave. Još sam i mogao shvatiti, dok je Morales bio na vlasti da je Zagreb smatrao da je u pravu i nije nas branio, ali sada bi morao. Ja sam ipak Hrvat – inzistira Marinković, čiji su se roditelji, otac Silvio i majka Radmila, upoznali u Zagrebu, gdje su oboje, on s Brača, ona iz Crne Gore, studirali agronomiju.

Emigrirali su zbog očevih političkih problema, prvo u Italiju, pa šest mjeseci u Pariz, a onda 1956. u Boliviju. Tamo je u to doba već 20-ak godina živio Brankov djed po ocu. Počeo je kao rudar, ali je uspio otvoriti tvornicu sapuna. Obitelj Marinković dobila je četvero djece: Jasminku, Tatjanu, Vesnu te najmlađeg Branka. Okrenuli su se zemlji – kupovali su posjede i sijali rižu, ricinus, pamuk, soju i suncokret. Tvornicu jestivog ulja IOL otvorili su 1967., imaju stoku.

U obitelji se uvijek govorilo hrvatski pa ga tako dobro govore i Branko i njegove sestre. Otkako je u egzilu, obitelj je podijeljena. – U Brazilu sam sa suprugom i najmlađom kćeri, dok starija živi u Sjevernoj Americi, a sin u Grčkoj. Snašli smo se, otvorio sam tvornicu stočne hrane, sestre i majka su u Boliviji i vode tvrtku, ali nije lako. Oduzeli su nam dosta toga. Najteže je bilo mojoj majci, ima 90 godina i nju ću prvo posjetiti kad za tri dana, u ponedjeljak, stignem kući – govori.

"Nisam terorist”

Naravno da je sretan, dodaje, nakon 11 godina smije se vratiti kući. Vremena su se promijenila – sad je Morales u izgnanstvu. Je li ga iznenadilo kad je podnio ostavku? – Zapravo i nije. Kako sam se osjećao? Kao da mi je s leđa skinut ogroman teret – nastavlja. Proces protiv njega za terorizam stoji, nije se pomaknuo s mrtve točke.

– Nisu imali dokaza. Optuže te, a kako je Morales sve konce držao u rukama, ništa ne možeš učiniti. No i ja sam tužio njih i moja se tužba odvija po planu i mislim da će dobro proći – kaže. Njegov animozitet prema Moralesu nije samo politički, primjećujemo. Tu se iz opuštenog pretvara u oštrog sugovornika.

– Bolivijci su dobar narod, ali vlada je bila očajna. Najviše mi je smetalo kako laže i kako je stvorio sliku o sebi koju je prodao svijetu, kako je jadan, siromašan, ugnjetavan Indijanac. Cijeli život kod cocalerosa (uzgajivača koke) radio je kokain, bio je šef mafije i imao strašan novac. S druge strane, ne govori ni jedan jezik iz Bolivije, nego samo španjolski. Pretvara se da je Indijanac, a mestizo je. Cijela tu povijest koju je iskonstruirao oko sebe, sve je to tipično za diktatore – nabraja.

Priznaje, Morales je imao sreće kad je porasla cijena minerala i ruda pa je cijela Južna Amerika imala ugodnih 10 ekonomskih godina.

– Sad kad su cijene pale, Bolivija je strašno nazadovala posljednjih godina, no dobro, pokušat ćemo to srediti tako da Bolivija ima rast, ali dugoročan. Gledamo unaprijed. Privremena predsjednica Bolivije Jeanine Áñez dobra je žena, no mislim da će cijeli proces raspisivanja izbora trajati i do godinu dana. Puno toga moramo počistiti – ističe. Ovo izgleda kao najava političke aktivacije, dodajemo, na što ogovara: – O tome uvijek razmišljam, ali pomalo. Uskoro ću odlučiti.

Tržište se promijenilo, pad je neminovan, a u jednom i kupci griješe