Sjedim u kupaonici s najmlađim djetetom koje spava i ne dopuštam da najstarija kći uzme punjač za telefon iz sobe. Od jučer ujutro u šest sati ruske trupe su neprekidno pucale na nas. 12 sati za redom. Danas su bombardirali kuće. Novi jutarnji ritual mi je da, kad se probudim, pitam jesu li se probudili svi koji su pod vatrom. Opasno je ići. Opasno je ostati. Još uvijek ne znam koji je izbor pravi. Ruke mi se tresu, ali pokušavam da mi glas bude miran jer svom 5-godišnjem sinu pričam bajku – prepričava Julija koja je s obitelji ostala u Harkovu te dodaje kako žali što nije djecu izvela vlakom ili autobusom prvog jutra kada je grad bio napadnut. Iako joj mnogi strani prijatelji nude utočište, domove, poslove i podršku, boji se da ne može sigurno napustiti grad pod paljbom ruske vojske. S djecom spava u hodniku, nadajući se da će ih ipak nekako uspjeti zaštititi.
Kateryna, IT stručnjakinja iz Kijeva i njena obitelj sigurni su kako iz Kijeva ne odlaze. Niti mogu niti žele. - U jednoj noći moj život i životi mojih prijatelja i obitelji promijenili su se u nešto najgore što se može zamisliti. Nikad nisam mislila da ću vidjeti bombe na ulici na putu do kuće. Napustiti svoj stan ne znajući hoću li se ikada moći vratiti. Bojim se zaspati znajući da možda više nikada neću otvoriti oči – govori Kateryna odlučna da ne napušta rodni grad i čvrsto vjerujući u pobjedu ukrajinske vojske. Ipak, ima i onih koji i da žele ne mogu napustiti Kijev, a među njima je i Ira (26), koji je u bolnici završio zbog moždanog udara neposredno prije rata. - Kad je počeo rat svi pacijenti koji su mogli hodati zamoljeni su da odu i ostanu kod kuće kako bi se oslobodio prostor za ranjene ukrajinske vojnike. Danas sam doživio još jedan moždani udar jer sam stalno pod stresom, trčim amo-tamo do i iz skloništa. Sada moram ostati u bolnici da dobijem hitnu terapiju. Sa svog prozora vidim kako povremeno lete borbeni zrakoplovi. Ako sada dođe do zračnog napada ili napada, neću imati energije i snage bježati i skrivati se – očajan je mladić prikovan uz bolesničku postelju. I djevojka zatočena u stanu s nepokretnom majkom u centru Kijeva nema izbora.
- Skrivamo se u kupaonici jer je ona najudaljenija od prozora. Ne mogu ići u podzemnu jer je moja majka osoba s invaliditetom. Ona je slijepa i nepokretna. Ona je poput velike tek rođene bebe. Svaki put kad je u gradu uzbuna za zračni napad, idemo u kupaonicu stavimo je u kadu s pelenama. Ne možemo je dovesti do skloništa. Čak i ako mi projektil doleti ravno u lice, nemam gdje otići – strahuje djevojka. Olena iz Kijeva odlučila je sa sestrom ostati u gradu kod tijekom Putinove invazije, u zgradi na 3 kata s velikim zidovima. Prvi i drugi dan rata, kada je bio zračni napad i uzbuna, skrivali su se ispod stepenica s nećakom od 8 godina. No, nakon prvih raketa ipak su odlučili napustiti Kijev.
- Moja sestra i njen sin otišli su bez biometrijskih dokumenata, pa su se vratili jer su ih zaboravili. Nitko nije htio bježati, nitko ništa nije pripremao. Za put smo spremili hrčka Fima, 8 komada donjeg rublja, bez čarapa, bez lijekova – govori Olena koja je sklonište pronašla u Ternopolju.
U suradnji s međunarodnom nevladinom organizacijom Digital Communication Network Global donosimo priče običnih Ukrajinaca iz grotla ratnog užasa. Sve priče napisali su i snimili građani, kako bi zabilježili svoja tragična iskustva rata, kršenja ljudskih prava i migracija. Digital Communication Network Global osnovana je 2015. godine u Estoniji i Armeniji te okuplja oko 6.000 digitalnih medijskih profesionalaca iz različitih područja.
