Ljuljanje, noge idu lijevo-desno, ali ne mogu uhvatiti ravnotežu. Semir Orlić pada na pod. U podrumu je zgrade u centru Petrinje, nikoga oko njega. Tamo se iz svog stana u prizemlju gdje živi sa suprugom i troje djece spustio po nekakav alat. Ormari iznad njega se također tresu, padaju na njega, jedan na tijelo, drugi ga snažno oštrim rubom udara po glavi. Crni mu se pred očima, na nekoliko sekundi gubi svijest. Kad je došao sebi uopće nije shvaćao što se dogodilo, nije previše niti razmišljao jer mu je glavom prolazila samo jedna misao: „gdje su mi djeca!“.
- Bio sam poklopljen tim ormarima, ali zbacio sam ih sa sebe kao da sam Hulk, da sad još sto puta pokušavam tako nešto mislim da ne bi uspio. Proradio je adrenalin, trčim iz podruma po stepenicama, iz stana čujem dječje vriskove. Primam kvaku kako bi ušao, vrata se ne otvaraju, zapela su. Uzimam kratki zalet i svom snagom se zabijam u njih. Odletjela su kao da su od papira. Odmah lijevo, svi šćućureni leže ispod štoka koji dijeli hodnik i dnevni boravak. Žena mi je rukama i tijelom obgrlila i pokrila djecu. Rekla je da je tako uradila instinktivno jer je mislila: ako padne, neka poklopi i ubije mene, a ne njih – prisjeća se Semir prvih trenutaka nakon potresa koji je prije nešto manje od dva tjedna uništio Petrinju.
Odnosno, uništio je petrinjske zgrade, ali ne i ljude. A oni, iako ih većina spava u automobilima jer se u razrušene kuće i zgrade ne usude vratiti, a kontejnera nedostaje, i to jako nedostaje, jer nisu rijetke ulice i mjesta u kojima možete nabrojati i po dvadeset ili trideset kuća ispred kojih obitelji noći provode u vozilima, duh i dobrotu nisu izgubili. - Istrčali smo pred zgradu, supruga i djeca se uopće nisu vraćali unutra, nisu se usudili, a i da jesu, ja im iz straha za njihov život ne bi dao da uđu. Nekoliko sati kasnije sam se vratio po neke osnovne stvari, poput dokumenata i lijekova, i ubrzo nakon toga ih poslao u Zagreb. Moram se zahvaliti gospodinu Ademu koji je mojoj obitelji osigurao smještaj u svom stanu. Rekao je da možemo ostati kod njega dok god će biti potrebno. I molim te i da spomeneš Nenada Križića, on me prvi nazvao nakon potresa i za moju djecu ponudio organizaciju psihološke pomoći – kazuje Semir.
A ta pomoć trenutno im je itekako potrebna. Jer prije tri godine, u ožujku 2018., prvi put su ostali bez svega. Tada su živjeli u Hrvatskoj Kostajnici. Poplava je aktivirala klizište koje im je doslovce progutalo kuću i štalu punu stoke. Semir, njegova supruga, dvije kćerke – tada trogodišnja Alysa i 15-godišnja Christina, kao i sinovi Abdulah (9) i Chriss (21) nisu znali kamo će. Država ih je zbrinula u stanu u Petrinji, ali svejedno su morali dići kredit kako bi kupili namještaj, uredili ga, započeli novi život. Koji je opet nestao u dvadesetak sekundi potresa. - Dosta mi je klizišta, potresa, svega, zbog moje djece. Lako za mene, ali njima je jako teško, ja ih se ne usudim vratiti u Petrinju – iskren je Semir Orlić. Ipak, koliko god da mu je teško, nije skupio stvari i jednostavno ostavio prijatelje i sve one druge kojima je pomoć itekako potrebna. Niti na sekundu se nije maknuo iz Petrinje, brata je zamolio da mu obitelj preveze u Zagreb, a on je ostao volontirati. Svaki dan, ponekada i po petnaest-šesnaest sati dnevno zajedno s volonterima Stožera civilne zaštite grada Petrinje raznosi vodu i hranu po gradu i okolnim selima i zaseocima. Preko noći spava u automobilu ispred zgrade u kojoj je donedavno bio njegov stan. Sad je to samo objekt namijenjen rušenju.
- Iskreno, ne mogu previše spavati jer do tri-četiri ujutro vrtim slike djece kako stoje šćućureni dok ja ulazim u stan. A kad zaspim krenu noćne more pa se brzo probudim. Osim toga, jedno oko mi je uvijek otvoreno pa glumim neku vrstu čuvara jer su nam u zgradu počeli ulaziti razno-razni lopovi. Dvojici susjeda ukrali su neke stvari iz stana, ne znam od kud im srca za takvo nešto. Svi pomažu, volontiraju, i oni koji imaju malo daju nešto kako bi pomogli nama koji sad nemamo ništa, a onda se među njima nađe i takva, moram ih tako nazvati, ološ koja ti iz stana ukrade nešto nakita, posuđa ili što god već da nađu – s frustracijom i ljutnjom u glasu govori Semir, koji se u svemu ovome izdignuo u jednu vrstu petrinjskog dobrog duha. Ali nije on jedini. Ima ih na stotine, tisuće. Niti dva tjedna nakon potresa pomoć, bilo u vidu potrepština, kontejnera ili jednostavno vlastitog vremena koji volonteri daju na terenu ne prestaje dolaziti u Banovinu. Nadamo se da ćemo isto moći napisati i za dva mjeseca.
