Iako ima tek 11 godina, Fran Vojković, s otoka Visa, već je sada pravi dr. Dolittle. Čim je prohodao, bilo je očigledno da ima neku nevjerojatnu 'tajnu vezu' sa životinjama svih vrsta, a posebnu je ljubav pokazivao prema pticama. Do sada je, izliječio, othranio i spasio živote čak pedesetak životinja. Kako se dobar glas daleko čuje, glas o dječaku, „šaptaču pticama“, čuo se sve do najudaljenijih dijelova njegovog rodnog otoka Visa. Tko god na Visu pronađe pticu, ježa, psa, mačku, šišmiša, pa čak i zmiju, donese ih k Franu, a on i njegova mama Eni, potom daju sve od sebe, kako bi pomogli, izliječili i potom vratili životinje u prirodu.
„Idem u peti razred, volim crtati i svirati flautu, no najviše od svega volim provoditi vrijeme sa životinjama, s kojima sam prijatelj od rođenja. Srećom, živim na otoku Visu, a ovdje smo okruženi čistom prirodom i različitim životinjskim vrstama. Dok se ne vrate u prirodu, životinje su stalno sa mnom, nekada učim i pišem zadaću sa sovom na ramenu i zmijom oko vrata“, kaže nam Fran. Svoju ljubav prema životinjama nije ograničio samo na šaroliku družinu svojih kućnih ljubimaca, koju čini nekoliko mačaka, jedan pas, gušter i grlica te velika obitelj kornjača. Fran, doslovno, obožava baš sve životinje i svima želi pomoći.
Kada odraste, bit će, kaže, modni dizajner, a novcem koji bude zaradio, planira kupiti veliko imanje, na kom će, tvrdi Fran, biti mjesta baš za sve napuštene i odbačene životinje, ali i za one divlje, koje su ostale invalidi, te se više ne mogu vratiti u prirodu.
I legendarni je mačak doselio k Franu
Upravo kod Frana stanuje i najpopularniji mačak u Hrvatskoj – Lučki, koji je, u prosincu 2019., podigao pravu medijsku buru. Naime, taj se četveronožni frajer, omiljen među Višanima, obožavao voziti trajektom. Poput pravog, morskog vuka, bio je čest putnik na trajektu “Petar Hektorović”, kojim bi plovio do Splita i natrag. No, jednog se dana, ukrcao na pogrešnu liniju te je, sa svog otoka, otplovio do Kaštela i nije se vratio u višku luku. Društvene su mreže preplavile objave zabrinutih mještana Visa. U potragu za legendarnim mačkom uključili su se tada i mediji, pa je Lučki, nakon nekoliko dana lunjanja, lociran. Mačja se zvijezda, u velikom stilu, trajektom vratila na Vis. Nakon 4 godine uličnog života službeno ga je posvojila Franova obitelj. Doselio se u njihov dom, no, iako je postao prvi, čipirani mačak na otoku, slobodu kretanja ipak nije izgubio.
Odrastanje kao u bajci
Život na Visu je, kažu Fran i njegova mama Eni, jako lijep, miran i idiličan, gotovo savršen za djecu, jer su uvijek vani, žive u prirodi i odrastaju s prirodom i njenim stanovnicima, kao prvim susjedima. Svi se mještani i sva djeca, međusobno dobro poznaju, udišu slobodu, punim plućima, jer, za razliku od velikih gradova, otok je mirna sredina, u kojoj nema kriminala. Na Franovu veliku radost, život u prirodi, donosi i svakodnevne bliske susrete sa životinjama, raznih vrsta. Osim ptica, koje obožava, Fran jako voli i zmije.
„Svaki nam dan kući donese bar jednu zmiju, uvijek, u nadi, da će ju smjeti zadržati, ali zmijama iz prirode mjesto je u prirodi te smo morali pronaći kompromisno rješenje i Fran je dobio bradatu agamu. Iako i sama, godinama, pomažem životinjama, Fran ima tu neku drugačiju, neobičnu i moćnu vezu s njima. Ni dok je bio sasvim mala beba, nikada nije pokazivao niti najmanju dozu straha, a životinje to osjete, prepoznaju njegove dobre namjere te uspostavljaju s njim nevjerojatnu komunikaciju“, kaže nam Franova mama.
Za viškog dr. Dolittlea čuli su i turisti
U obitelj malog 'šaptača pticama', životinje pristižu svakodnevno i iz najudaljenijih dijelova otoka Visa. Neke od njih donesu Franovi prijatelji iz škole, djeca iz susjedstva, otočani, koji žele pomoći životinji koju su pronašli, ali sami ne znaju kako... No, nerijetko, životinje koje trebaju pomoć, Franu donesu i turisti. Iako su na Visu boravili kratko, s ljetovanja, na tom idiličnom otoku, mnogi su već u svijet ponijeli nesvakidašnju priču o neobičnom, 11-godišnjem dječaku, koji razumije jezik životinja i zna kako im pomoći.
„Moja kuća je i njihova kuća“
Iako ima tek 11 godina, Fran je, do sada, već spasio preko 50 različitih životinja, među kojima je najviše upravo ptica.
„Rado othranjujem ptičje, ali i sve druge životinjske bebe, koje su prerano završile izvan svojih roditeljskih domova, pa su još mali i ne mogu sami preživjeti. One me baš zavole, a i ja jako zavolim njih, pa mi bude teško kada dođe vrijeme za rastanak i puštanje u prirodu. Ipak, neke od njih zapamte gdje živim i vraćaju mi se, jer tu je i njihova kuća. Jedna od njih je i moja sova, koja mi se, već pet godina, svakog proljeća, redovno vrača kako bi provela ljeto kod nas, u dvoru. Tu odgaja i svoje mlade. Nerijetko i ta njena, pernata djeca, ako prerano izađu iz gnijezda, opet završe kod nas, na othranjivanju“, priča nam Fran. Veselo dodaje kako je ta njegova velika ljubimica, sova, baš prije par dana ponovo stigla kući.
Grabljivice, kojima treba veterinarska pomoć, ili operacija, Fran i mama šalju u Šibenik, u Sokolarski centar, ili u Split, kod Anamarije Okrst Melvan, volonterke Udruge za zaštitu divljih životinja, Awap. No, ima i onih koje se, uz sav uloženi trud, zbog svog zdravstvenog stanja, nikada više ne mogu vratiti samostalnom životu u prirodi. Jedna od njih je i Franova grlica, kojoj je moralo biti amputirano krilo.
I za grlicu bez krila, baš kao i za sve životinje, koje trebaju pomoć, vrata Franove sobe i obiteljskog doma, uvijek su širom otvorena, baš kao i njegovo dječje, ali veliko srce.
