Bilo je to još jedno uobičajeno svibanjsko jutro u OŠ Vladislav Ribnikar u Beogradu prepuno smijeha i dječje igre koja su ulazila u školu u prijepodnevnu smjenu. Nitko od njih nije niti pomislio da će im to biti posljednji dan i da će se sve promijeniti kada u školu dođe njihov prijatelj iz školskih klupa. Sve se promijenilo kada je u školu s malim zakašnjenjem došao 13-godišnji dječak s rancem na leđima, ali i jasnim krvavim planom što planira učiniti. Sve ovo se događalo prošlog 3. svibnja koji će trajno ostati upisan kao jedan od najtežih dana u Srbiji, ali i događaj koji je mnoge i u drugim državama upozorio što se može dogoditi.
Odmah po dolasku u školsko predvorje počeo je pucati te je tu usmrtio školskog zaštitara i dvije dežurne učenice. Niti ne sluteći što se događa u neposrednoj njihovoj blizini ostali učenici u školi, koji su već bili na nastavi, mislili su da je netko bacio petarde. Na žalost nisu bile petarde nego je dijete ubojica hodalo po školi i pucalo po školskim prijateljima. Ušao je u svoj razred gdje je odmah počeo pucati po učiteljici povijesti, ali i ostalim učenicima. Kasnije su neki od njih pričali kako su se skrivali, a neki i u oči gledali ubojicu koji je pucao po školi iz pištolja čiji je vlasnik bio njegov otac, inače ugledni beogradski liječnik. Preživjeli učenici i nastavnici pričali su kako su se skrivali po učionicama, zaključavali i blokirali vrata kao i iskakali iz učionica iz prizemlja spašavajući svoje živote. U svome krvavom pohodu ovaj dječak je ubio devet učenika OŠ i radnika školskog osiguranja. Ta brojka je mogla biti i veća da je uspio ući u neke od učionica koje su bile zaključane. Kasnije se doznalo kako je poslije krvavog pira otišao u školsko dvorište i sam se prijavio policiji koja je ubrzo došla po njega. Pronađen je i popis osoba koja je planirao ubiti kao i plan škole kako bi se lakše snalazio. U školskom rancu koji je imao uz sebe imao je dva pištolja, ali i molotovljeve koktele s kojima je planirao zapaliti školu. Ono što je posebno sve zapanjilo je činjenica da je 13-godišnji dječak prethodno istraživao po internetu postoji li zakonska kazna za osobe mlađe od 14 godina ako počine neko ubojstvo što samo ukazuje da se nešto u njemu kuhalo jako dugo.
Odmah po uhićenju dječak ubojica je priveden u policiju te je smješten u psihijatrijsku ustanovu gdje se i danas nalazi. Njemu se ne sudi, ali se ne zna kada će i hoće li ikada izaći iz ustanove gdje je zatvoren. Srpski mediji su prenosili kako se dječak interesirao kada će ga pustiti na slobodu i zašto ga drže zatvorenoga. Imao je i suočavanje s roditeljima ubijene djece koji su ga ispitivali o tome što ga je potaklo da počini jedan takav strašan zločin. Prenijeli su kako dječak niti u jednom trenutku nije pokazao iskreno kajanje za ubojstva koja je počinio.
I dok se dječaku ne može suditi prema odredbama srpskog zakona, jer je u vrijeme počinjenja zločina imao manje od 14 godina, sudi se njegovim roditeljima. Majka dječaka je na slobodi i njoj se sudi za zanemarivanje djeteta. Pokušala je s kćerkom napustiti Srbiju, ali je u tome spriječena, ali se zato obratila institucijama sa zahtjevom da se riješi pitanje nastavka školovanja njene djece. U pismu koje im je poslala nije spomenula tragediju koja je zadesila školu već se obraća samo za pomoć navodeći da je situacija u kojoj se obitelj nalazi složena. Vladimir Kecmanović, otac dječaka ubojice, je u pritvoru već godinu dana. Njega se terete isto tako za zanemarivanje djeteta, ali i držanje naoružanja na nepropisan način. Na teret mu se stavlja i što je sina odvodio u strijeljanju gdje je učio pucati s čime se i pojašnjava njegova “mirna ruka” i smirenost tijekom masakra u školi. Ipak, i pored svega toga Kecmanović je tijekom sudskog postupka uspio sve šokirati
- Ja sam odgojen, odrastao sam u uglednoj obitelji. Žao mi je zbog onoga što se dogodilo, ali smatram da nisam kriv, nisam ja to učinio - rekao je tijekom ispitivanja na Višem sudu u Beogradu Kecmanović. Tom prilikom su ga mogli ispitivati i roditelji ubijene djece koji su mu postavili pitanje “Osjeća li se krivim za ono što je njegov sin napravio toga dana?”.
- Nisam kriv, nisam ja taj koji je učini to. Ja sam napravio sve što je bilo do mene da se tako nešto ne dogodi – rekao je tom prilikom Kecmanović te izazvao šok kod roditelja ubijene djece. Roditelji ubijene djece tijekom proteklih godinu dana žive na način da ne žive, odnosno pokušavaju se na neki način izboriti s činjenicom da su ostali bez djeteta kojega su toga dana poslali u školu gdje su trebali biti sigurni. Žive i tako da pokušavaju pronaći način da nekako nastave živjeti dalje, ali ne kriju kako im je to iznimno teško pa i gotovo nemoguće.
- Ljudi kažu da život ide dalje, još je točnije da život nestaje. Hoćemo li moći nastaviti sa životom? Bog ti dao onoliko koliko možeš podnijeti, to je velika laž. Nismo ovdje da se borimo da povratimo našu ubijenu djecu, prihvatili smo tugu. Sve ono što smo mi gradili, mi smo izgubili naše uvjerenje i načela po kojima smo živjeli. Ova bol nije kraj uništenja našeg života. Ako trebam dati izjavu, onda bih se prvo obratila odvjetnici, ona nam je poslala sućut umjesto obitelji. Ne možete to učiniti u tuđe ime, na tuđi račun. Osobno je. Nikada nam nitko nije rekao: Oprosti! – rekla je Nina Kobiljski kojoj je toga 3. svibnja ubijena kćer Ema.
Ona je suđenju roditelje dječaka ubojice pitala “Zašto vam je točno žao? Zbog oružja u kući, što ste dijete vodili u streljanu? Je li vam žao što ste znali da vam dijete nema empatiju?”. Emin otac Dragan Kobiljski prisjetio se kako je u to vrijeme radio u inozemstvu te da ga je toga jutra probudila supruga rekavši da se dogodila pucnjava.
- Plakala je. Odmah sam izišao van da se prošećem. Bio sam sam na nekom parkingu kada mi je javila: "Naša Ema je ubijena". Ja sam tada pao na pod i pitao Boga: ‘Zašto?‘ Rekao sam da odmah krećem za Beograd. Kada sam stigao kući, dočekala me na vratima i rekla da je samo čekala da dođem i oboje smo plakali – rekao je Dragan Kobiljski. Govoreći o vremenu koje je uslijedilo rekao je kako dosta vremena provodi sam i da često gleda fotografije ubijene kćerke i njen osmjeh koji mu govori “Tada, bit će sve dobro”. Kaže i kako ima i video snimke na kojima mu govori koliko ga voli.
- Te fotografije i ti snimci mi život znače. Na Viber joj često šaljem poruke, ali tamo piše da je viđena posljednji put prije mnogo vremena. Pokušavam naći mir, ali mira nema – rekao je Kobiljski.
Masakr u OŠ Vladislav Ribnikar rezultirao je i ostavkom tadašnjeg ministra obrazovanja Branka Ružića kojega je zamijenila Slavica Đukić Dejanović koja će biti ministarka obrazovanja i u novom sazivu Vlade Srbije. Došlo je i do nekoliko smjena ravnatelja škole koja i dalje nema svoj memorijalni dio o kojem se govorilo. Dio roditelja je da se ta cijela škola pretvori u memorijalni dio jer je smatraju stratištem dok se drugi dio roditelja protiv takvoj ideji i smatraju da djeca, unatoč svemu, trebaju nastaviti dalje ići u školu. Postoje i oni roditelji koji su negdje između.
Ostat će zapisano kako su u tome strašnom masakru ubijeni Ana Božović (11), Bojana Asović (11), Sofija Njegić (13), Ema Kobiljski (13), Mara Anđelković (13), Angelina Aćimović (13), Adriana Dukić (13), Katarina Martinović (12) i Andrija Ćikić (13). Ubijen je zaštitar škole Dragan Vlahović. Za danas se najavljuje organiziranje obilježavanja obljetnice masakra i prigodni program koji će se odvijati tijekom cijeloga dana.
