Hrvatska je prošla prvi od dvaju testova koji će pokazati kakav je smjer zauzela u vanjskoj politici i kako balansira između nacionalnih prioriteta i članstva u međunarodnim zajednicama, ali i kako se usuglašavaju kreatori vanjske politike u državi.
Na jučerašnjem glasovanju u UN-u o nacrtu rezolucije kojom se – doduše ne poimence – osuđuje SAD zbog priznavanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, bila je suzdržana, kako smo i najavili. Tim se potezom svrstala u skupinu 35 svjetskih država, među kojima su iz EU bile Češka, Mađarska, Poljska i Letonija, koje su se suzdržale od glasovanja, i prvi put u povijesti napravila blagi otklon od većine EU država.
U konačnici, 128 svjetskih država bilo je za rezoluciju, dok je SAD podržalo samo njih devet. Drugi test, koji tek slijedi, tiče se Poljske i najave Europske komisije da pokreće proceduru propisanu člankom 7 koji u konačnici može suspendirati pravo glasa, a sve zbog – smatra EK – ozbiljnog kršenja vladavine prava u toj državi.
I dok traju konzultacije o stavu koji će Hrvatska zauzeti u tom pitanju, neslužbeno doznajemo iz Ureda predsjednice, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u tom se slučaju zalaže za suzdržan pristup.
Usuglašavanje stavova
Uvertira u glasovanje u UN-u nije mogla biti dramatičnija. Barem na prvi pogled. Mnoge svjetske države, ali i predstavništvo EU u SAD-u, ranije ovog tjedna primile su oštro američke pismo veleposlanice pri UN-u Nikki Haley kao upozorenje: “Dok razmišljate kako ćete glasovati, napominjem vam da će Sjedinjene Države i predsjednik Trump ovo glasovanje shvatiti osobno. Predsjednik će vrlo pozorno motriti te je zatražio da mu prijavim sve koji su glasovali protiv nas”, a poslije je i Donald Trump priprijetio da će onima koji glasuju protiv SAD-a uskratiti pomoć. Retorika i otvorene prijetnje ovakve vrste ne čuju se često i odmah su antagonizirale ne samo arapske države, no dok se analitičari ne mogu složiti je li takav govor samo za unutarnjopolitičku upotrebu, treba reći da Trump u principu ne radi ništa što njegovi prethodnici – kao i druge velike države koje to rade zato što mogu – nisu radili, samo iza zatvorenih vrata. Djelić toga mogao se vidjeti i u depešama koje je objavio WikiLeaks, primjerice onoj iz 2009., u kojoj se, između ostalog, traži da se izda zahtjev nekim državama, a među njima je i Hrvatska, da ne žele da se u UN-u ignorira članak 16 Rimskih statuta koji bi mogao dovesti do odgađanja uhićenja sudanskog predsjednika Omara al-Bashira. Treba li Hrvatska pri donošenju odluka uzimati u obzir širu sliku? Nebrojeno puta dosad kritizirana je da slijedi politiku EU i SAD-a, bez obzira na vlastite prioritete, dok su druge države “ganjale” svoje interese.
Val populizma
U situaciji kad je, primjerice, SAD jedan, ali vrlo vrijedan svjetski igrač koji podržava stav da je arbitraža Slovenije i Hrvatske bilateralno pitanje, u situaciji kad se s Izraelom ostvaruje značajna suradnja, posebice vojna.
Što se tiče Poljske, premijer Andrej Plenković je u ponedjeljak pobjedu stranke Pravo i pravda u Poljskoj nazvao jednim od dokaza da u Europi postoji val populizma. Ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić u ranijim je istupima govorila o potrebi dijaloga između Poljske i Europske komisije, pa se možda i iz toga može naslutiti stav koji će zauzeti Hrvatska kad na stolu bude glasovanje o članku 7.
Jučerašnjim glasovanjem Hrvatska je pokazala kako joj je važno partnerstvo sa SAD-om, ali i s Izraelom, čak i pod cijenu neslaganja s većinom EU.
