Nakon što je odlučio gdje i kada će umrijeti, Grmek je telefonirao svojim prijateljima, kako bi im priopćio svoju konačnu odluku. Oprostio se sa svima koji su mu bili dragi, pa tako i sa svojom kolegicom Danielle Gourevitch s kojom je 30 godina surađivao u istraživanjima. Nakon što je učinio sve što je isplanirao, ugledni je znanstvenik u svom domu u Parizu sam isključio umjetna pluća, ugasivši tako istim prekidačem i vlastiti život.

U svojoj posljednjoj knjizi, koju je napisao kada je već znao od kakvog oblika skleroze boluje, Grmek je objasnio zašto se protivi terapiji koja produljuje život pacijentu, ne uzimajući u obzir kvalitetu preostalog života, muke koje trpi te želju samog pacijenta. Pojasnio je i zašto se u bezizglednim slučajevima zauzima za postupak tzv. pasivne eutanazije. Za razliku od aktivne eutanazije, koja podrazumijeva ciljano okončanje života od druge osobe na zahtjev umirućeg, pasivna eutanazija jest puštanje osobe da umre izbjegavanjem posebnih mjera kojima joj se produljuje život.

Humani čin ili kazneno djelo?

Upravo je smrt hrvatskog znanstvenika svjetske reputacije dodala novo poglavlje u raspravi o pravu na eutanaziju, potpomognuto samoubojstvo, odnosno na odustajanje od terapije bez koje život više nije moguć.

U kolopletu brojnih aspekata, od zdravstvenih i ekonomskih, preko i psiholoških i religijskih do moralnih, ta kompleksna rasprava ni danas nema jedan, jedinstven kut gledanja, pa čak ni jedinstvenu praksu u Europskoj uniji.

I dok jedni pravo na kontrolu nad vlastitim životom i smrću smatraju humanim, drugi se pribojavaju da bi se potpomognuto umiranje moglo zlorabiti za smanjivanje troškova zdravstvene skrbi. Kritike dolaze i od Crkve koja je stava da o životu i smrti ne odlučuje čovjek, nego Bog

Eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu protive se i u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje se oba čina, prema Zakonu o samoubojstvu iz 1961,. tretiraju kao kaznena djela. Eutanazija, stoga, može za posljedicu imati optužbu za ubojstvo, a potpomognuto samoubojstvo može se tretirati kao pomaganje ili čak savjetovanje nekoga u vezi s oduzimanjem njegova života, za što je predviđena kazna zatvora od 14 godina.

Na razini zakonodavstva EU pitanje eutanazije nije kodificirano, no neke su države članice EU taj čin, pod propisanim uvjetima, ozakonile. Danas, 23 godine nakon smrti hrvatskog znanstvenika Mirka Dražena Grmeka, broj zemalja koje su legalizirale eutanaziju ili potpomognuto umiranje konstantno raste.

Na popisu su zemalja koje pod propisanim uvjetima zakonom dopuštaju neki oblik eutanazije, odnosno potpomognutog umiranja, Švicarska, Austrija, Nizozemska, Španjolska, Belgija, Luksemburg, Kanada, Kolumbija, Australija, Novi Zeland, dijelovi Sjedinjenih Država i svih šest država Australije.

Poznati koji žele sami odlučiti kada je kraj

U lipnju prošle godine odluku da svoj život želi okončati eutanazijom donio je vlasnik kultnog kluba „Studio 54“, Mark Fleischman.

– Ne mogu hodati, govor mi je sjeban i ne mogu ništa učiniti za sebe... Žena mi pomaže da legnem u krevet, a ja se ne mogu obući ni obuti – rekao je čovjek koji je nekoć bio vlasnik najpoznatijeg noćnog kluba u New Yorku, u kojem su nastupali Madonna, Duran Duran i Culture Club. Njegov su klub posjećivale brojne zvijezde, poput Boy Georgea, Janet Jackson, Aleca Baldwina, Lionela Richieja, Cyndi Lauper, Lize Minnelli, Elizabeth Taylor i Andyja Warhola. Nakon života posutog zvjezdanim prahom 82-godišnji Fleischman novinaru New York Posta rekao je da namjerava umrijeti u Švicarskoj, 13. srpnja, uz pomoć potpomognutog samoubojstva. Fleischmanova je želja 13. srpnja prošle godine i ispunjena.

Prije godinu dana, javnost je potresla vijest da i legendarni glumac Alain Delon (87) svoj život želi okončati eutanazijom.  – Ostarjeti je sr*nje! A mi tu ne možemo ništa – rekao je francuskim novinarima. Slavni je glumac za pomoć zamolio svog sina, koji je u jednom intervjuu otkrio kako je svom ocu obećao da će ga pratiti i pomoći mu kada odluči okončati život.