Bečani su u šoku, strahu i nevjerici da je upravo njihov grad postao poprište terorističkog ludila i mržnje. I da je krvoproliće počinila osoba koja je rođena i odrasla u multikulturalnom Beču. Zašto baš Beč i Austrija? Što se dogodilo u glavi 20-godišnjeg makedonskog Albanca Kutima Fejzulaija, jednog od 90 austrijskih ekstremista koji je želio putovati u Siriju kako bi se borio pod zastavom ISIL-a, da je prošli ponedjeljak sumanuto digao ruku na nedužne sugrađane, pitaju se mnogi. Nacionalno i međunarodno suosjećanje i solidarnost iznimno su jaki. Jer teroristički napad u središtu Beča s četvero mrtvih i više od 20-ak ranjenih uzdrmao je ne samo Austriju i njezin glavni grad, nego i Europu i svijet.
Do sada je neutralna Austrija, u usporedbi s ostalim europskim zemljama – Njemačkom, Belgijom, Francuskom i Velikom Britanijom, bila pošteđena „zla današnjice“ iako u njoj žive doseljenici svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Posebice ih je mnogo u Beču, austrijskom glavnom gradu i saveznoj pokrajini s više od 1,9 milijuna stanovnika. Otvorenom gradu, gradu multikulturalnosti, nenasilja i tolerancije, poštovanja opće prihvaćenih ljudskih vrijednosti, gradu koji poštuje različitosti i koji se razvio u mladu metropolu u srcu Europe. Početkom ove godine u 8,9 milijunskoj Austriji bilo je 2,070.100 stranaca što je 23,7 posto ukupnog broja stanovnika ( 2018. bilo ih je 17,4 posto). Udio stranaca u ukupnom broju stanovnika Beča iznosi više od 40 posto. Najbrojniju skupinu stranih doseljenika čine Nijemci, a potom slijede Rumunji, Srbi, Turci, Poljaci i građani BiH. U top 10 su i Hrvati kojih je lani bilo oko 23.000. Ono na što dobri poznavatelji austrijskih prilika posebno skreću pozornost jest da se struktura stanovništva Beča jako promijenila i da je udio Austrijanaca u ukupnom broju bečkog stanovništva sve manji i manji. Oko 600.000 Bečana nema austrijsko državljanstvo što je čak oko 70 posto više nego 2010. Dakle, Bečani postaju manjina u vlastitom gradu, a prosječni građanin je osoba s migrantskom pozadinom. Mnogi od njih, a kasnije i njihova djeca, dakle druga i treća generacija, jednostavno se ne žele integrirati u austrijsko društvo, ne poštuju njegove vrijednosti, slabo govore njemački pa jedva završe osnovnu školu, teško nalaze posao, žive relativno siromašno i stanuju i druže se samo sa „svojima“ u stambenim okruzima koji su pretvoreni u prava doseljenička geta. Tako neintegrirani tvore skupine i paralelna društva, u parkovima, kafićima, na „bauštelama“ i žive izolirano. A s prvim nepoštivanjem zakonskih odredbi (Austrija je zabranila nošenje nikaba, a za djecu propisala da dvije godine prije polaska u školu moraju ići u vrtić i učiti njemački jezik itd.), počinju frcati iskre bunta i ekstremizma.
Razapeti između domovina
To je vidljivo i u Beču gdje, uz Turke, postoji velika zajednica Čečena i Afganistanaca koji se međusobno baš ne trpe kao ni Turci i Kurdi te su se već u više navrata posljednjih mjeseci opasno sukobili na bečkim ulicama. Zato je izuzetno važno da se upravo mlade makne s ulice i da im se osigura zaposlenje. Posebice sada, kada i pandemija koronavirusa gasi brojna radna mjesta. Tu sustav ne smije zakazati niti se uspavati, ne samo zbog rekordne nezaposlenosti u poslijeratnoj Austriji od gotovo pola milijuna ljudi nego i radi sprečavanja radikalizacije mladih frustriranih ljudi putem društvenih mreža, koja je uz širenje mržnje sve prisutnija. Prioritet Austrije i Europe je sigurnost. Jer teroristi udaraju na svakodnevni život, a cilj im je imati što više žrtava i posijati što više straha i nesigurnosti.
Time se očito povodio i ubijeni terorist iz Beča, „dezorijentirani mladić koji je tražio svoje mjesto u životu“, kako ga je opisao njegov odvjetnik Nikolaus Rast koji ga je lani zastupao u sudskom procesu u kojem je osuđen na zatvorsku kaznu od 22 mjeseca, ali je prijevremeno pušten u prosincu 2019. Ubojica u potrazi za svojim identitetom, koji traže i brojni drugi migranti razapeti između stare i nove domovine, Beč je zavio u crno. I prestrašio Austrijance, kako pokazuje najnovija anketa Instituta za ispitivanje javnog mnijenja “Market“. Jer čak 45 posto Austrijanaca vjeruje da će uslijediti ponovni teroristički napad na Austriju. Stoga je, upozoravaju stručnjaci za borbu protiv terorizma, više nego ikada važna suradnja s muslimanskim institucijama i organizacijama kako se ne bi gledalo unatrag nego u budućnost i zajednički djelovalo u smislu uspješne integracije, a ne asimilacije. Je li to nakon terora u Beču uopće moguće i hoće li će ovaj napad promijeniti bečki način života? Neće li zbog terorističkog čina „obični“ muslimani u austrijskom glavnom gradu i Austriji biti bačeni u isti koš s počiniteljem krvoprolića i tako postati kolateralne žrtve terorizma? I zašto su baš Beč i Austrija bili meta zločina? O tome smo razgovarali s austrijskim specijalistom za psihijatriju i neurologiju, psihoterapeutom dr. Ewaldom Höldom, koji je i stručnjak za područje Critical Incident Stress Managementa – „obradu“ stresa kao odgovora organizma na šokantne situacije. – Ono što je nakon terorističkog čina posve jasno jest da Beč više nikada neće biti ono što je dosad bio. Ali to nema negativnu konotaciju. Nova situacija nudi i nove mogućnosti. Primjerice, promjenu odnosa prema strancima. Taj će se odnos sigurno promijeniti, to nije sporno, ali ne zna se kada i kako. Jer Bečani pred sobom imaju dvije slike: na jednoj strani sliku bečkog terorista sjevernomakedonskih korijena koji je prouzročio krvoproliće u središtu Beča, a na drugoj dvojicu neustrašivih MMA boraca turskog podrijetla s privremenom bečkom adresom koji su od hladnokrvnog ubojice koji je pucao po ljudima oko sebe spasili staricu i ranjenog policajca sklonivši ih na sigurno, postavši zbog svoje hrabrosti heroji – pojasnio je dr. Höld dodavši:
–To znači da će Bečani od sada preciznije gledati ne samo odakle netko dolazi i je li riječ o Austrijancu ili doseljeniku, nego i kakav je tko čovjek, što je pozitivan pomak u otklanjanju predrasuda i strahova prema strancima. Ali to je istodobno i nova šansa da se tim istim strancima konačno i približe, bolje ih upoznaju i vide kako oni ovdje u Austriji žive te razmisle treba li im možda kakva pomoć – naglašava. Na naš upit može li se dogoditi da će sada nakon pojave terorizma na domaćem terenu Austrijanci, a posebno šokirani Bečani generalno sve „obične“ muslimane strpati u isti koš s teroristom, dr. Höld je rekao kako ne vjeruje u to, ali da je još prerano za bilo kakve zaključke. Jer svi koji su bili svjedoci tog strašnog događaja, kako na licu mjesta tako i gledajući i slušajući medijska izvješća, još su uvijek u stresnoj situaciji koja je zamijenila prvotni šok. – A suočavanje sa stresom odnosi se na ponašanje i psihičke reakcije kojima pojedinac nastoji savladati ili ublažiti pritiske izvana prijetećom situacijom i često mu treba pomoć. Jer stres nikome ne dopušta logičko i pozitivno razmišljanje – napomenuo je naš sugovornik, dodavši kako psihološko-socijalne službe Grada Beča još uvijek imaju „pune ruke posla“.
Kritična epizoda
– Normalni tijek života te je večeri prekinuo teroristički čin. Kritična epizoda praćena osjećajem prijetnje i nesigurnosti dovela je u pitanje način na koji Bečani i svi ostali konfrontirani s takvom situacijom kojom zovemo krizom razumiju svijet oko sebe – istaknuo je austrijski psihijatar i neurolog. Na upit zašto su baš Beč i Austrija bile na meti terorista, dr. Höld je odgovorio da je upravo napad u Beču pokazao da nitko više, pa ni neutralna Austrija, nije „otok blaženih“, imun na terorizam. Toga su sada svjesni i Austrijanci koji izuzetno visoko cijene teško stečenu neutralnost, misleći da im je ona sigurna zaštita od svih i prema svima, i to zauvijek. – Ali vremena su se promijenila i izloženi smo mnogim novim prijetnjama sa svih strana, ne samo pandemiji, nego i terorizmu, namjernim akcijama drugih, to jest različitih neprijatelja unutar ili izvan društva – poručio je austrijski psihijatar i neurolog, inače gradišćanski Hrvat s bečkom adresom.
