Moraš imati puno energije da bi bio u njezinu timu, pomislio sam dok sam gledao kako savjetnici, glasnogovornik i ljudi iz protokola lete oko hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Predsjednica svakih sat i pol želi biti na drugom mjestu pa se ti uklopi! Razgovor za Večernji list obavili smo u njezinoj južnoj “prijestolnici”, Splitu, u pomorskoj bazi HRM-a u Lori, gdje je odlučila desetak dana premjestiti svoj mobilni ured. Sigurno nije slučajno izabrala Dalmaciju, koja je politički trenutačno najzanimljiviji kraj Hrvatske, jer će se ovdje, izgledno, dobivati ili gubiti i parlamentarni izbori.
:: Prošlo je šest mjeseci otkako ste hrvatska predsjednica, potrošili ste 10 posto mandata. Zadovoljni učinjenim?
Uh, tako je brzo prošlo, napravili smo puno, ali puno toga imam u planu. Nedostaje mi vremena u danu i u tjednu. No, zadovoljna sam, prije svega jer u razgovoru s ljudima na terenu vidim da se u Hrvatskoj vraća optimizam i vjera u državu i vjera u sebe. A to je bio jedan od mojih glavnih ciljeva, da se pokrene zdravo i moderno domoljublje i samosvijest jer bez toga se ne može naprijed.
:: No, ne dijele vaše mišljenje svi, obično vam poručuju da je kampanja gotova, da su to bila predizborna obećanja i teme?
Kao najviša državna dužnosnica izravno izabrana od građana imam obvezu i dužnost biti među građanima. Ako ovi kritičari misle da s građanima treba provoditi vrijeme samo u vrijeme izbora i u kampanji, onda je to čista farizejština. Obmana građana. Moj ured radi jako puno na terenu i u pitanju vanjske politike, ali i strategije razvoja Hrvatske, razgovaramo s mnogo ljudi i oblikujemo program. Važno mi je oblikovati javno mnijenje da idemo u pravcu tog pozitivnog domoljublja, zajedništva, koje, ruku na srce, ne funkcionira uvijek. No, javlja se sve više inicijativa kod kojih se možemo složiti o zajedničkim ciljevima. Dakle, ne možemo svi isto misliti, ali se možemo složiti o temeljnim nacionalnim ciljevima. U što spada i razvojna strategija, kroz koju moramo projicirati gdje mi to vidimo Hrvatsku za 5, 10, 20 ili 50 godina.
:: Razgovarali ste s čelnicima svih stranaka, osim SDP-a i laburista. Jesu li njihove projekcije potencijalno bliske?
Uvelike smo kroz te razgovore, a i razgovore s predstavnicima znanosti, akademicima i predstavnicima nevladinih udruga, definirali probleme i problematična područja – od demografije do gospodarstva, obrazovanja i sada moramo stvarati viziju razvoja. Na izlazak iz krize ne treba gledati kratkoročno, nama treba dugoročan pogled u budućnost Hrvatske, a ja je svakako vidim među najprosperitetnijim državama. Moramo, dakle, definirati put k tome. Svaka vlada ima pravo na svoju politiku, viziju, svjetonazore. No ta vizija mora biti zajednička, kao kada je bila u pitanju Domovinskog rata i ulaska u EU i NATO.
:: Da, ali takav konsenzus predviđa sugovornike. A vratimo li se šest mjeseci unatrag, de facto vas u Vladi nisu priznavali za predsjednicu. Bile su to žestoke svađe, pogotovu s premijerom. I onda je to nestalo. Samo od sebe ili ste vi bili prežilavi?
Trebaš imati viziju, pa biti uporan, pa vjerovati u sebe, u svoj tim i u svoj narod. Nadalje, nikad ne prihvati “ne” kao odgovor. Da, počelo je “ratnički”, no ne želim se sada u to vraćati. Bez obzira što mi mislili jedni o drugima, nas je izabrao narod, upravo zato da služimo narodu i državi i zato moramo nadići vlastiti ego. Ono što i ja i premijer moramo imati stalno pred očima jest vizija zajedništva, odgovornost i posebno skromnost da shvatimo da smo tu, za ono vrijeme za koje su nas izabrali građani i da to vrijeme moramo iskoristiti kako bismo provodili ono što smo obećali u kampanji. Ja sam tada rekla da ću biti predsjednica svih građana i da ću neprestance biti među narodom, izlaziti s inicijativama i to je ono što radim. S druge strane, nažalost, ne nailazim na reakciju kakvu bih željela vidjeti. No, to ovisi od osobe do osobe, od ministra do ministra. Nažalost, i na lokalnim razinama osjeća se ta politiziranost. To se vidjelo u primjeru neostvarenog puta na otvaranje nove rute Sueza u Egiptu, gdje su pojedinci žrtvovali državni interes, interes luka koje zastupaju i interes hrvatskog gospodarstva, bojeći se za svoje vlastite funkcije, kako ih ne bi smijenio nadležni ministar. Otkazivanje puta u Egipat od strane ravnatelja lučkih uprava čisti je primjer da se državni interes podredio nekom partikularnom interesu, koji im je zabranio da odu na put sa mnom.
:: Čujem da se rijetko koristite državnim zrakoplovom?
Uglavnom putujemo komercijalnim letovima, osim ako nam vremenski ili sigurnosni uvjeti to ne dopuštaju, tada koristimo državni zrakoplov. A to se dosad dogodilo dva ili tri puta. Usput, Hrvatska je jedina članica EU u kojoj taj državni zrakoplov nije pod zapovijedanjem oružanih snaga, nego pod Vladinom direkcijom za zrakoplove.
:: Lijepo izgleda kada se vi, premijer Milanović i predsjednik Sabora Leko zajedno pojavite na nekom događaju, no još donedavno s Milanovićem niste mogli ni kavu popiti. Što se dogodilo?
Ne bih špekulirala o tome, no što god da bio razlog, držim da je ispravno surađivati, bez obzira što g. Milanović misli o meni, o izborima ili o dijelu građanstva koji njemu nije dao glas. No, činjenica je da u konačnici, kad su izbori gotovi, onu osobu koja je izabrana trebamo svi podržavati. Postoji ona stara izreka da kada koristiš samo pola mozga, snage i imaginacije možeš i doći samo do polovičnih rješenja.
:: Svojedobno ste podsjetili na još jednu narodnu; da su čovjek i tovar pametniji od čovjeka?
Jest, ali sam dodala i da u tom slučaju, evo, neka ja budem tovar, jer tovar je vrijedan, tvrdoglav, ali i uporan stvor.
:: Znači, s premijerom sada imate uredniju komunikaciju?
Da, čujemo se, razgovaramo o pitanjima koja su važna za javni interes. Naravno, ne ulazim s njim u rasprave o dnevno-političkim pitanjima.
:: Na zajedničkim pojavljivanjima čini mi se da je predsjednik Sabora Josip Leko bio ipak malo rezerviran prema vama, zbog vaše nedavne prepiske?
Nikad nisam s njime ratovala, niti mi je to bila namjera. Vidim da se u dijelu javnosti pomalo zlonamjerno interpretiralo da sam isplivala izvan okvira svojih ustavnih ovlasti, no to uopće nije tako. Da sam htjela govoriti na sjednici Sabora kada se raspravljalo o arbitraži sa Slovenijom, ja bih osobno bila sazvala izvanrednu sjednicu Sabora, kao što mi zakonski okvir i omogućuje. No nisam željela stvarati privid nekog izvanrednog stanja i kada je bila sazvana sjednica, u duhu zajedništva i nacionalnog jedinstva, nazvala sam g. Leku i izrazila sam želju samo biti nazočna na sjednici Sabora i poslušati govore premijera i predsjednika klubova zastupnika. Već tijekom tog telefonskog razgovora iznenadio me njegov prilično agresivan ton, a kad sam vidjela da je u medijima izašla vrlo zlonamjerna interpretacija našeg osobnog razgovora, shvatila sam da tu nešto nije u redu. A kada je premijer u 10.06 sati otišao iz sabornice ne odslušavši govore drugih, postalo mi je jasno zašto se na svaki način željelo spriječiti da budem nazočna na toj sjednici. Nije to, dakle, kritika premijera, nego cijelog postupka, jer je sve to onda izgledalo dvolično.
:: Kako komentirate činjenicu da Hrvatska ni s jednim svojim susjedom iz bivše zajednice nema riješenu granicu?
Sve što sad ovako isplivava rezultat je politike u proteklim godinama, kad se samo stvarao privid idiličnih odnosa s našim susjedima. Radili su se protokolarni susreti, priredbe, kulturna zbivanja, a da zapravo nitko nije razgovarao o suštini problema. I ta neriješena pitanja, kao i ono što čujemo preko granice, iz Srbije o Oluji i Hrvatskoj, jest rezultat takve hrvatske politike, koja je jednostavno pometala probleme pod tepih. I željela valjda stvoriti privid nekakvog bratstva i jedinstva a da se pritom nitko nije uhvatio ukoštac s problemima.
:: Kako vidite rješenje problema sa Slovenijom sada kada je propao njihov, kako je to rekao slovenski premijer Cerar, “šah-mat” Hrvatskoj?
Željela bih da arbitražni postupak i sve što se oko njega događalo ne naruši odnose naših dviju država, da ostanemo prijateljske države u okviru EU i NATO-a. Slovenci su naši dragi susjedi, dolaze na hrvatsko more i ulažu u RH, mi ulažemo u Sloveniju i naši se bilateralni odnosi moraju nastaviti. No, arbitražni je proces nepovratno kompromitiran. Mi ne možemo znati do koje su mjere dokumenti i sve što je Slovenija kroz svog predstavnika podnosila, mogli utjecati na sud. Tom sudu u ovom arbitražnom postupku više nitko ne može vjerovati i to je ono što u SAD-u zovu “mistrial”. Dakle, to je postupak koji je izgubio svoju vrijednost i on se više ne može nastaviti. Realno gledajući, problem između Hrvatske i Slovenije ne postoji. Jer, Slovenci i njihovi brodovi mogu bez problema ulaziti u Savudrijsku valu, Piranski zaljev kako ga oni zovu, mogu ploviti hrvatskim morem do otvorenog mora a da ih nitko ne zaustavlja niti nadzire.
:: Ranije bi ovakav spor zatrovao odnose i između hrvatskog i slovenskog naroda, međutim, sada se politički sukobi ne reflektiraju na odnose naših dvaju naroda. Slično se događa i u sporenjima sa Srbijom?
To je pozitivan znak i činjenica je da su ljudi i s jedne i s druge strane prihvatili realnost života. Problemi postoje, oni se moraju rješavati, no ne moraju se rješavati nauštrb međusobnih odnosa.
:: Vaš je govor u Kninu bio državnički i reklo bi se neočekivano tvrd prema Srbiji, kojoj ste poslali nekoliko jasnih poruka. Zašto ste tako nastupili?
Osjećala sam potrebu da snažno reagiram i govorim zato što neprestance od pojedinaca iz Srbije dolaze poruke koje su vrlo negativne, koje oživljavaju neke stare osjećaje, mržnje i podjele. Te poruke su potpuno netočne, rezultat su mitova, laži i obmana. Do određene mjere Hrvatska može tolerirati takve poruke, radi međudržavnih odnosa i prijateljstva, te da se ne podižu napetosti u javnosti. Nije nam u interesu stvarati neprijateljstvo između hrvatskog i srpskog naroda. A pogotovo što Srbija želi postati članica EU i NATO-a. No, u ovom je trenutku Srbiji trebalo odgovoriti kako bi zaustavili te mitove o Oluji, jer oni apsolutno idu na štetu ne samo naših odnosa nego cjelokupnih odnosa na jugoistoku Europe, pa i šire. Hrvatska se suočila sa svojom prošlošću i s time da je nakon Oluje bilo ubojstava srpskih civila. Što je i bilo predmetom sudskih procesa. No, neću dopustiti da se u svemu tome izjednačavaju žrtve i agresori, jer rat se vodio na teritoriju RH. Nijedan centimetar srpskog teritorija nije bio ugrožen, zna se tko je bio agresor, a tko se branio. Agresor je bio Slobodan Milošević i velikosrpska ekspanzionistička politika, kao i oni koji su ga podržavali u Srbiji, ali i onaj dio srpskog stanovništva unutar Hrvatske koji je bio izmanipuliran. Mi Hrvati ne krivimo zbog toga cijeli srpski narod, krivnja je individualna, kao i svaki počinitelj zločina. Ali ovo okretanje teza i pokušaj relativiziranja krivnje, trpanja svih žrtava u isti koš, to ne može proći. Svatko se treba suočiti sa svojom prošlošću. Stoga moramo podvući crtu kako bismo se okrenuli budućnosti. No, neki srpski političari neprestance se pozivaju na prošlost i na toj mitologiji grade svoj politički kredibilitet unutar Srbije, no time siju novo sjeme zla, stvaraju novu mržnju, čak to izrijekom i govore, što je vrlo opasno.
:: To “podvlačenje crte” teško će ići s obzirom na to da su vladajući nasljednici politika Miloševića ili još gore Šešelja i Draže Mihailovića?
Mnogi od njih koji danas optužuju Hrvatsku za genocid ne mogu baš biti ponosni na snimke iz 1990-ih koje se, primjerice, vrte na YouTubeu. Osim toga, dovoljno je samo pogledati snimke Vukovara, pa snimke oslobođenog Knina. Žalim za svakim izgubljenim životom, i hrvatskim i srpskim. I žalim što je većina srpskog stanovništva otišla nakon Oluje. No, neka za to okrivljuju svoje političare i generale koji su ih tjerali na zbjeg. Oni koji su se htjeli vratiti to su i učinili, a vrata povratka u Hrvatsku su im i dalje širom otvorena – svima koji žele prihvatiti Hrvatsku kao svoju domovinu i koji žele živjeti ovdje.
:: Jesu li zbog svega planirani susreti vodstva Hrvatske i Srbije na ledu?
Doista želim razgovarati i s predsjednikom Nikolićem i premijerom Vučićem, susrećemo se na marginama međunarodnih događaja i željela bih nastaviti proces Brdo-Brijuni, ali ne želim raditi onako kako su radili moji prethodnici. Želim da ti susreti budu sadržajni, da iz toga poteče neka inicijativa koja će pridonijeti rješavanju otvorenih pitanja. Prije svega tu mislim na rješavanje pitanja nestalih osoba jer ne možemo graditi bolje međudržavne odnose a da obitelji nestalih ne saznaju istinu o sudbini svojih najbližih.
:: Kritični ste prema dosadašnjoj hrvatskoj vanjskoj politici koja se pretežno svodila na susjedstvo plus Austrija, Italija?
Zatvorili smo se u vlastito dvorište. Zastupam stav o uspostavi političkog savezništva na uspravnici Baltik-Jadran, koja obuhvaća tri baltičke zemlje, Poljsku, Češku, Slovačku, Austriju, Mađarsku, Sloveniju, RH i, u budućnosti, i BiH. Te su države slične i po svojoj prošlosti, problemima, prirodnom okruženju, po sigurnosnim pitanjima, energetskom povezivanju i svi mi sve više osjećamo tu pripadnost. Predsjednici ovih zemalja susrest će se u New Yorku na moju inicijativu da porazgovaramo neformalno, a New York je pravo mjesto za to. Tome će prethoditi moj odlazak na sastanak Višegradska skupine, a koliko čujem, i novi poljski predsjednik sklon je razmišljanju o sastavljanju skupine Baltik-Jadran, koja će nam onda omogućiti zajednički interesni nastup i unutar EU, kao i na globalnoj sceni. Što se Hrvatske tiče, ovdje u prvi plan dolaze naše jadranske luke i buduća energetska čvorišta. Hrvatska bi putem tog saveza mogla servisirati dobar dio srednje Europe, no potrebno je dovršiti infrastrukturu od koridora 5c do gradnje nizinske pruge od Budimpešte do Rijeke, na čemu ću posebno inzistirati, kao i na povezivanju Rijeke i Žute Lokve autocestom.
:: U ovom savezu vidljiva je i sigurnosna kopča, jer u novoj geopolitici vidimo da u ovim zemljama i NATO i Amerikanci jačaju svoju nazočnost?
Mi jesmo članica NATO-a i dio smo tog sigurnosnog kišobrana, no hrvatske oružane snage su te koje su najsnažniji i najbolji jamac stabilnosti, sigurnosti i prosperiteta i moramo ih razvijati. Prijetnje Hrvatskoj dolaze s istoka, ali i s juga, kako u obliku terorizma, tako i ilegalnih migracija, o kojima moramo sve više brinuti. Rješenja s kvotama za izbjeglice koje je Europska unija pronašla kratkoročna su, nisu dobra jer samo daju nadu milijunima koji čekaju u sjevernoj Africi. I samo je pitanje dana kada će taj izbjeglički val krenuti prema RH, posebno kad Mađarska dovrši zid koji gradi na granici sa Srbijom. Nažalost, angažman SAD-a ovdje je nedovoljan i nadam se da će se tu SAD više angažirati, kao i na jugoistoku Europe.
:: Za mnoge je bilo iznenađujuće kako ste bili dobro dočekani u Srebrenici, čak su vas nazvali kraljicom Balkana?
Mislim da je tamošnji narod prepoznao moju iskrenost, jer govorim ono što mislim, a ne što bi drugi htjeli čuti. Poštujem i uključujem mišljenja drugih, a naposljetku, moj pijetet prema žrtvama uistinu je iskren. Ponosna sam na svoje hrvatstvo, no poštujem svaku kulturu i želim svima napredak, a posebno BiH, gdje je ključ svega jednakopravnost svih naroda. Mislim da su to svi ljudi u BiH prepoznali, i to da u meni i u RH imaju svog velikog prijatelja koji ih doista želi vući prema naprijed, prema EU i prosperitetu. Povratno su i majke Srebrenice došle prvi put u Knin i položile su vijenac u povodu 20. obljetnice Oluje i to mi je iznimno drago, jer ne smijemo dopustiti da se zaboravi da je uzrok svih ratova bila Miloševićeva velikosrpska politika.
:: Kako tumačite da se u Hrvatskoj događa konsenzus lijevih i desnih političkih opcija oko nacionalnih i državnih interesa i da domoljublje sada ističe i lijeva politička opcija?
Mi smo predugo bili pod dojmom iz komunističkih vremena da je svako izražavanje domoljublja značilo nacionalizam, pa tako se tumačilo i osjećaje u Domovinskom ratu. Nažalost, neki su političari prihvatili tezu da je domoljublje jednako nacionalizmu, pa je ljubav i poštovanje prema svom narodu, a bez prijetnje i omalovažavanja drugih, postalo nepopularno. Voljeti svoju zemlju, dakle, nije nikakav grijeh, to je vrlo pozitivno. I upravo to buđenje nacionalnog ponosa, ta vjera u sebe jest i potaknulo to zajedništvo. Inače ne volim predrasude da netko tko je na ljevici ne bi trebao biti domoljub ili vjernik. Trebamo se riješiti tih predrasuda i konačno ljudima dopustiti pravo izbora, a stranke bi se trebale definirati ne prema ideološkim pitanjima, nego prema gospodarskom i socijalnom programu. Kad sam se vratila u RH, mnogi su me proglasili političkim antitalentom jer se nisam htjela baviti pitanjima poput Josipa Broza i Drugog svjetskog rata, jer sam to držala nerelevantnim za izbore. Moramo se odrediti prema pitanjima poput gospodarske stagnacije, demografiji i tome da se našim radnicima otvara europsko tržište i da će nam otići najkvalitetniji i mlade obitelji, jer se mogu iseljavati u EU. Proračun za znanost, kao i za oružane snage, jedan je od najnižih u EU. Kao što sam rekla na Alci, mi imamo sve, ali nam treba viteštvo i junaštvo, iznositi to u međusobnom fair playu i ne treba se bojati onoga što ljudi misle. Da sam razmišljala o tome da kažem ono što ljudi žele čuti, a ne ono što trebamo raditi, nikada ne bih dobila izbore. Naši ljudi žele prepoznati iskrenost, želju, pa čak i određeni idealizam.
:: Još donedavno činilo se da je nacija politički podjeljenija nego ikada, no to je splasnulo. Što očekujete, kakva će biti atmosfera na parlamentarnim izborima?
Ne želim predviđati tko će kako proći, no očekujem stranačke programe utemeljene na hrvatskoj stvarnosti i da će nuditi rješenja za izlazak iz krize. Ne želim da se kampanje svedu na prepucavanja o marginalnim stvarima. U središtu kampanje treba biti život hrvatskog naroda, položaj Hrvatske, odnos prema hrvatskom narodu u BiH, iseljeništvu, pozicioniranje RH u EU s vizijom boljeg života i prosperiteta. Stvaranje stabilnosti investiranju i razvoj moraju biti prioritet, a ideologija mora biti na marginama, jer ona nije ključna za život mladih ljudi. Najgore su podjele na one koji su za antifašizam i one koji su za Domovinski rat, to su neprirodne podjele jer moramo biti svi i za jedno i za drugo.
:: Pa i nema više inzistiranja na podjelama “mi i oni”?
To je dobro, kao i to što dolazi do konkretnog novog zajedništva oko nacionalnog interesa.
:: Kako su po vama prošli mimohod i proslava obljetnice u Kninu?
Mimohod je prošao dobro, kao i Knin, premda mi je žao što je bilo zvižduka, no, poslali smo prave poruke, ali uvijek ima pojedinaca koji silaze s kolosijeka.
:: U vašem uredu kažu da je vaš doseg na Facebooku 2,6 milijuna ljudi?
Na Facebooku smo jako praćeni jer očito ljude zanima što radimo, a informacije dobivaju u realnom vremenu. Facebook generacija se očito uključila i u političke tijekove.
:: SDP-ov ministar Bauk pobrojio je vaše hobije, da lovite ribu, vozite kombajn, lijepite pločice, preko Facebooka ste dodali da i krečite. Nastavljate li s novim hobijima?
Da, naravno. Ima vremena za sve u životu, a ono što želim time pokazati jest poštovanje prema radnicima, ribarima, seljacima, težacima, obrtnicima i poduzetnicima, oni su nositelji našeg gospodarstva. A želim pokazati i kako mi ništa nije teško, niti ispod časti, što je uostalom vidljivo i iz moje biografije, jer sam još kao srednjoškolka čistila kuće po Los Alamosu i čuvala djecu. Neki su me zbog toga ismijavali, ali ja smatram da je svaki posao častan i pridonosi životu države, a želim pokazati i mladima da treba raditi sve u životu i da se ne treba sramiti nijednog poštenog posla. Što više radite, to vam se više mogućnosti otvara.
:: Evo, vozili ste i trajekt, što je opet izazvalo reakciju premijera i nekih članova Vlade?
Prije svega, nisam upravljala trajektom, već je njime upravljao autopilot kojeg je nadgledao kapetan. No kad smo već kod upravljanja, ne mogu se oteti dojmu kako sve češće našom državom upravlja autopilot bez nadzora kapetana.
:: Kad ste radili u NATO-u, nazivali su vas tajnicom, a u kampanji, pa i sada, Karamarkovom i HDZ-ovom lutkom?
To su govorili političari koji su mi uvijek tražili muškog sponzora. Jer, kako bi, Bože moj, žena uspjela sama ako iza nje ne stoji neki muškarac. Jedan dio naših medija i dalje se snažno fokusira na činjenicu da sam žena, prikazuju me kao plitku i bedastu plavušu, što meni osobno ne smeta. No smetaju mi trendovi, jer se time omalovažavaju žene općenito. Nedavno sam jednom političkom kolegi poručila da nam je potrebna smjena generacija. Pritom nisam mislila na njegovu dob, nego na način razmišljanja. Trebaju nam ljudi kojima je bitan sadržaj, a ne forma.
:: Vi jeste žena, ali vidim da ste svladali muške vještine u borbi?
Ne dijelim svijet na muški i ženski, a tako me i moj otac odgajao. On je imao četiri razreda osnovne škole, on je mesar, ali nikada nije radio razliku između mene i brata. I pokazao se puno mudrijim od mnogih s puno više škole.
:: Planirate li porazgovarati s još nekim ministrom kako ste to učinili s ministrom poljoprivrede Jakovinom, kojem ste uletjeli u ured?
Pa, naravno. Ne znam zašto se neki tome čude. Najavila sam to i u kampanji, doslovce sam kazala kako ću ljudima ulaziti u urede ako bude potrebno. Rekla sam i kako se neću libiti lupiti i šakom o stol kad je to potrebno. Obećala sam biti glas građana i naroda i njihova predsjednica.
:: A ako iduća vlada bude druga, primjerice ona koju će sastaviti HDZ, hoćete li i njima “ulaziti u urede”?
Ponašat ću se jednako, neka se nitko ne zavarava.
>> Kolinda Grabar-Kitarović: Ustaški je režim bacio ljagu na Hrvate
