Portugalski statistički zavod objavio je ovih dana da se državni deficit u 2018. godini snizio na 0,5 posto bruto nacionalnog proizvoda (BNP), što je najniža razina u posljednjih 45 godina od kada se ta država na Pirinejskom poluotoku oslobodila od fašizma. A samo prije sedam godina tijekom krize u Portugalu je deficit iznosio 11 posto BNP-a te je Lisabon trebao pregovarati za dobivanje 78 milijardi eura pomoći da bi se izbjegao državni bankrot. Danas je rast Portugala predviđen na 1,7 posto, dok će Njemačka, primjerice, rasti 1,1 posto, a Italija će teško postići rast od 0,2 posto.
“Portugal je pobijedio u svojoj bici za kredibilitet”, komentirao je najnovije ekonomske podatke ministar financija Mário Centeno, a sada i predsjednik Eurogrupe, odnosno organa koji okuplja ministre financija i ekonomije eurozone. Istina, portugalski dug još uvijek je visok (120 posto BNP-a), ali portugalski su računi izašli iz opasne zone.
Karanfil umjesto cigarete
Centeno je ministar u vladi lijevog centra socijalista Antonija Coste, u kojoj su osim Socijalističke i stranke krajnje ljevice Blok ljevice (Bloco de Esquerda) i Portugalska komunistička partija (Partido Comunista Português). Ta vlada, u kojoj stranke krajnje ljevice žele izlazak Portugala iz NATO-a i eura, sastavljena je 2015. te je nazvana vladom “prihvata” (geringonça). Nitko nije vjerovao da bi ta vlada mogla dugo potrajati, a danas mnoge stranke s europske ljevice dolaze u Portugal proučavati kako su ljevičari uspjeli spasiti državu od propasti. Nasuprot onome što propagira, primjerice, talijanska ljevica – da štednja guši rast ekonomije i da se s porastom deficita može pokrenuti razvitak, u Portugalu je briga o računima pridonijela rastu.
U proteklih 45 godina Portugal je prolazio kroz različita ekonomska razdoblja, od procvata do krize, ali nije se imao osjećaj želje da se vrati fašističko doba. Prisjetimo se kako je došlo do svrgavanja fašizma koji je trajao 48 godina.
Vojnik portugalske vojske prišao je jednoj ženi i pitao je ima li cigaretu. Žena, Celeste Caeiro koja je tada imala 41 godinu, odgovorila je da nema cigarete jer ne puši, ali vojniku je, a bilo je to 25. travnja 1974. godine, dala cvijet koji je imala – karanfil. Tako je pobuna vojnika i pučanstva protiv fašističke diktature dobila naziv Revolucija karanfila. Pod fašistima, Antonijem Salazarom (umro 1970.), kojeg je zbog bolesti 1968. naslijedio Marcelo Caetano, Portugal je bio zemlja s najduljom fašističkom diktaturom u Europi. Postao je i jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi, a ljudi su se počeli buniti jer su htjeli prevladavanje međunarodne izolacije u kojoj se nalazila zemlja, ali i zbog visokih troškova za održavanje kolonija.
Celeste je ispričala da je radila u jednom restoranu otvorenom upravo 25. travnja godinu dana prije i tu je prvu godišnjicu htjela proslaviti. Rečeno joj je da donese cvijeće na proslavu, ali s obzirom na to da je situacija u Lisabonu već počela kuhati zbog prosvjeda, odlučeno je da restoran ostane zatvoren. Dok se vraćala kući, na putu joj je prišao vojnik pitajući je cigaretu, a dobio je karanfil. Stavio je karanfil u cijev puške. Tada je Celeste ostalo cvijeće podijelila drugim vojnicima koji su također karanfile umetnuli u cijevi pušaka.
“Bilo je nevjerojatno zadovoljstvo vidjeti vojnike kako marširaju ulicom s karanfilima u cijevima oružja. Nevjerojatan osjećaj”, rekla je Celeste listu Jornal de Noticias.
Bila je to jasna gesta da vojnici ne žele oružani sukob. Tako je počela mirna revolucija, Revolucija karanfila. Oružane snage privržene režimu otvorile su vatru na prosvjednike ubivši četiri osobe, ali vlada se morala zaustaviti, a Caetano je pobjegao u egzil u Brazil. U Portugalu se prvi put nakon 1926. godine udisala sloboda.
António de Oliveira Salazar bio je ekonomist i obožavatelj Benita Mussolinija čiju je sliku držao na svojem stolu. Bez obzira na to što je tijekom Drugog svjetskog rata zadržao određene veze sa saveznicima, Salazar je kao ekstremni desničar bio represivan prema bilo kojem obliku društvenog ili političkog neslaganja s režimom. Bio je i imperijalist i nije dopuštao proglašavanje neovisnosti portugalskih kolonija u Africi i Aziji. Godinama je u države (Angola, Zelenortski Otoci, Mozambik, Gvineja Bisau…) slao vojsku da bi ugušio svaku pobunu.
A vojnici koji su slani u kolonije bili su uglavnom novaci koje su vodili loši časnici. Upravo zbog nezadovoljstva u vojsci rastao je pokret kojim se sedamdesetih godina htjelo svrgnuti Caetanov režim. Nakon Revolucije karanfila i portugalske kolonije ubrzo su postale neovisne. Neke, kao Timor i Macao, dobile su nove kolonizatore, Indoneziju i Kinu. No, oslobađanje portugalskih kolonija pokrenulo je druge oslobodilačke pokrete u Africi i Aziji. Istina, u nekim su državama na vlast došli “domaći” diktatori.
Godinu dana nakon Revolucije karanfila, u studenome 1975., umro je i španjolski fašistički diktator Francisco Franco, koji je vladao od 1939. Dvije države mogle su krenuti prema demokraciji i europskom ujedinjenju. Bilo je potrebno više od deset godina da postanu članicama tadašnje Europske zajednice, u koju su ušle 1986.
Što se u Portugalu dogodilo od 2015.? Moglo bi se shvatiti da odluke vlade Antonija Coste idu suprotno zahtjevima za štednju koje je nametnula tzv. “trojka” (MMF, Europska komisija i Europska središnja banka), jer su uvedene dvije osnovne mjere – povećanje minimalne plaće i smanjenje dobne granice za odlazak državnih službenika u mirovinu. Minimalna plaća je 2015. iznosila 505 eura mjesečno. Od tada je vlada intervenirala godišnjim dekretima i povećavala minimalne plaće i s obzirom na porast troškova. Tako je 2016. povećana na 530 eura pa godinu dana kasnije na 557 eura, a 2018. na 580, da bi danas bila 600 eura. Računa se da minimalnu plaću prima oko 750 tisuća portugalskih radnika od oko nešto više od četiri milijuna zaposlenih. Oko četvrtinu zaposlenih dobiva mjesečnu plaću oko 600 eura.
Najsvjetliji trenutak povijesti
Premda se očekuje sigurna pobjeda Socijalističke stranke na europskim izborima, ipak ne znači da su u Portugalu svi zadovoljni sadašnjom vladom. Prosvjeduju nastavnici, zatvorski čuvari, medicinsko osoblje, pa i vozači kamiona. Svi traže bolje radne uvjete i veće plaće. U takvoj situaciji sada su počeli dobivati konsenzus i pokreti ekstremne desnice, što je potpuna novost u 45-godišnjoj povijesti demokracije u zemlji u kojoj se mislilo da su ljudi postali imuni na fašizam.
Štednja je ipak utjecala na osiromašenje dijela društva pa su niknuli fašisti trećeg tisućljeća, odnosno rasisti prema svemu i svačemu. Novim desničarskim skupinama koje se pojavljuju pomalo svuda u Europi u Portugalu treba pridodati i one nastale početkom 2000., kao što su Stranka nacionalne obnove (Partido Nacional Renovador) i Novi društveni poredak (Nova Ordem Social). Prije nekoliko mjeseci kao nova desničarska stranka registrirao se pokret Stiže! (Chega!) koji se karakterizira kao populistički. Portugal je imao i ima svojih problema, ali Revolucija karanfila zasigurno je jedna od najsvjetlijih stranica njegove novije povijesti.
