Novozelandske Južne Alpe izgubile su 62 posto svojih ledenjaka. No, nije se to dogodilo u posljednjih nekoliko godina, kako obično glase slične vijesti o otapanju leda ili snijega negdje drugdje na Zemlji. Proces otapanja na Novom Zelandu traje oko 400 godina, dakle seže u malo ledeno doba koje je trajalo od 16. do 19. stoljeća. Prema studiji u kojoj se ovo tvrdi, novozelandske su Južne Alpe izgubile 73 četvorna kilometra, što odgovara, primjerice, površini Lihtenštajna. Najveća se količina leda na južnoj hemisferi nalazi u Patagoniji, no ona je u istom razdoblju izgubila tek 11 posto svojeg leda.
Otpad pridonosi otapanju leda
No, ova priča ne bi dobila ovakav prostor da se u slučaju Južnih Alpi na Novom Zelandu ne radi o lokacijama na kojima su snimani “Gospodar prstenova” i drugi filmovi o hobitima. Taj je predio ujedno najviši planinski lanac u Australiji, s najvišim vrhom Mount Cookom, koji je visine 3724 metra. Studija koja je za svoje zaključke koristila povijesne zapise, računalne simulacije te fizička obilježja, analizirala je gubitak leda u tri razdoblja, od 1600. do 1978., od 1978. do 2009. te od 2009. do 2019. godine. Kao tipičan primjer ovog istraživanja navodi se Lyellov ledenjak koji je 1866. godine naslikao Julius Haas, a znanstvenici koji potpisuju ovu studiju slikali su ga fotoaparatom s istog mjesta gdje je stajao umjetnik koji ga je naslikao prije više od 150 godina. Posljednja dva promatrana razdoblja obuhvaćaju dakle oko 40 godina, a u njima se dokazuje da se u tom periodu dogodio najveći gubitak leda na tom predjelu Novog Zelanda, čak 17 posto. Od malog ledenog doba naovamo brzina se gubitka leda povećala dvostruko. U nižim predjelima tog planinskog lanca 2019. godine izmjereno je tek 12 posto leda u odnosu na količinu koja je ovdje bila prije 400 godina. U studiji koju su izradili znanstvenici sa Sveučilišta u Leedsu navodi se kako ona naprosto podvlači trend koji je prisutan na Novom Zelandu. Ubrzani gubitak leda može se samo pogoršati, a to nije “zasluga” samo klimatskih promjena već i drugih čimbenika čiji je učinak sve više naglašen. To je, primjerice, otpad koji je sve više na površini ledenjaka i na dnu jezera koja se nalaze u njegovu podnožjima, što također pridonosi otapanju leda na Novom Zelandu. A upravo je zbog ledenjaka Peter Jackson odabrao te predjele svoje domovine za snimanje filmova. Ne može se očekivati da se led na Južnim Alpama Novog Zelanda nastavi formirati jer više nema velikih količina vode koje bi to omogućile, što je prirodan proces. Zato treba pribjeći drugim metodama kako bi se smanjio gubitak leda u tom području. Vjerojatno ne treba dodatno spominjati činjenicu koja se redovito pojavljuje u vijestima o otapanju ledenjaka i drugih snježnih i ledenih nanosa, a to je da njihovo otapanje snažno doprinosi porastu razine mora.
Površina veća od Manhattana
Posebno je alarmantan gubitak leda na Novom Zelandu koji se prati od 1970-ih godina redovitim snimanjem. Riječ je o dramatičnom prizoru kada se pogledaju prve snimke i usporedi ih se s novijima, primjerice, iz 2010. godine. Sasvim je jasno kako ova pojava nije svojstvena samo Novom Zelandu nego ju se može pronaći gotovo svuda u svijetu gdje postoje stoljećima taložene naslage leda. Primjerice, prije nekoliko dana javljeno je kako je propala ledena površina Milne koja se nalazila na rubu otoka Ellesmere, koji se nalazi na kanadskom teritoriju Nunavut. U more oko Arktika odlomila se količina leda površine 79 četvornih kilometara, što je veće od površine Manhattana.
