Vježba Vostok 2018 koju je ruska vojska, zajedno s “gostima” iz Kine i Mongolije održavala na prostoru od Sibira do Ruskog dalekog istoka, definitivno je pokazala da vojska Rusije više nema nikakve veze s vojskom kakvu je ova zemlja naslijedila od SSSR-a. 

Početkom devedesetih ruska vojna sila bila je na koljenima, vojnici koji su povlačeni iz tadašnjih novostvorenih država, a nekadašnjih sovjetskih republika, nisu imali ni kruha za jelo, a kamoli kakav drugi luksuz poput tople vode za tuširanje. Tehnika je bila zanemarena jer sredstava za održavanje, pa čak i goriva za vozila, jednostavno nije bilo. Stanje je bilo toliko loše da se ruska vojska punih godinu i pol mučila između 1994. i 1995. da obuzda separatistički pokret u Čečeniji na sjeveru Kavkaza, a kamoli da se angažira u stvarnom vojnom sukobu. 

Zapad nema odgovor

Sve je to sada davna, gotovo zaboravljena prošlost, jer prilično je jasno kako je Rusija sada ponovno svjetska velesila. I to u punom smislu riječi. A da njezina vojska predstavlja drugu po jačini vojnu silu svijeta. Naravno, ni doktrina više nije ista kao u vrijeme SSSR-a. Dok je Crvena armija tijekom Drugog svjetskog rata okršaje protiv njemačke vojske dobivala velikim valovima pješaštva, golemim žrtvama i topovskim mesom, danas je pristup ruske vojske potpuno drukčiji. Cijeni se svaki ljudski život, a gubici u borbi nastoje se držati na najmanjoj mogućoj mjeri.

Ipak, i danas su u igri velike brojke i masovnost. Sa svojih više od milijun vojnika i više od tri milijuna rezervista ruska je vojska među najvećima na svijetu, a po broju tenkova je apsolutno najjača vojna sila. Iako su planovi o obnovi ruske vojne sile postavljeni 2008., stvarna velika promjena Moskve u odnosu prema ruskoj vojsci počela je 2012. s povratkom Vladimira Putina na mjesto predsjednika Rusije. Netom nakon okončanja Arapskog proljeća na Sjeveru Afrike i u vrijeme žešćeg rasplamsavanja sukoba u Siriji. Putin je procijenio kako je vrijeme za povratak Rusije na globalnu vojnu scenu, shvaćajući kako previše toga ovisi samo i isključivo o snazi SAD-a, vrlo često na štetu Rusije. Upravo tada pokrenuta je velika transformacija ruske vojske kojoj su osigurana dodatna sredstva iz proračuna, dok je istovremeno pokrenut razvoj nove doktrine i strategije razvoja, kao i razvoj novih generacija oružja i opreme koje danas čine srž ruske vojne sile.

Kao prvi i osnovni korak potpuno je reorganizirana struktura i zapovjedni lanac kopnene vojske. Nekadašnji sustav armija zamijenjen je divizijama koje se pak sastoje od lakše pokretljivih, ojačanih brigada, dok su istovremeno vojne oblasti okrupnjene. Na taj način su zapovjednici vojnih oblasti na terenu dobili lakšu i pokretljiviju organizaciju postrojbi, a s time i veću učinkovitost u eventualnoj borbi. No to je bio tek početak. Ruska vojska počela je transformaciju iz sirove vojne sile koja se oslanjala na čelik i topovsko meso, u profinjenu, visoko učinkovitu i tehnološki vrlo naprednu vojsku. – Impresivne mogućnosti koje je ruska vojska pokazala u Siriji i Ukrajini tijekom aneksije Krima zabrinule su i Zapad koji se sada pita može li se nositi s operativnim sustavima i oružjima koje je razvila Rusija. A za koje Zapad nije razvijao protumjere – kaže Keir Giles, analitičar američkog instituta Carnegie Endowment.

Rusija se posljednjih godina, u pripremi povratka svoje vojne sile na globalnu geopolitičku arenu, fokusirala na cijeli niz specifičnih niša, za koje Zapad nije razvijao adekvatan protuodgovor. Kako bi pojačali srž svoje kopnene vojske, razvili su Armadu T-14, za sad još uvijek tajnoviti tenk koji se drži jednim od najboljih tenkova današnjice s nekim potpuno novim rješenjima koja do sada nisu bila viđena u oklopništvu. Jedno od njih je i autonomna kupola u kojoj nema posade, kupola koja zajedno s pružnom stanicom predstavlja cjelinu kojom upravljaju oružari iz potpuno drugog dijela tenka. Što smanjuje izloženost posade ranjavanju, smanjuje siluetu tenka, osigurava veću pokretljivost i bolju borbenu reakciju. Razvijena je i cijela nova obitelj zrakoplova Suhoj, posebno Su-30 i Su-35 koji se, uz stealth karakteristike, mogu ravnopravno nositi s najsuvremenijim zrakoplovima Zapada poput američkih F-22 ili F-35. Posebno je ruska tehnologija daleko otišla u sustavima kontrole zračnog prostora, odnosno u protuzračnim sustavima kojima se u potpunosti mijenjaju okolnosti na eventualnoj bojišnici. Posebno se to odnosi na sustav S-400 koji kontrolira zračni prostor na 400 kilometara udaljenosti, sustav koji otkriva i stealth zrakoplove i do 150 kilometara prije negoli stignu do cilja. I bez prevelikih problema ih ruši s neba. Sustav kojemu, slaže se većina analitičara, poznati američki Patriot ne može parirati.

Slali SMS-ove Ukrajincima

Razvijeno je i topništvo, s novom generacijom streljiva ruski projektili imaju ne samo znatno veću razornost već i znatno veći domet od zapadnih pandana, čime mogu sa sigurne udaljenosti “tući” artiljerijske položaje neprijateljske strane bez da ih ona uopće može svojim granatama dosegnuti. – Nadjačani smo velikim brojem novih ruskih sustava koji koriste konvencionalno streljivo i granate. Procjenjuje se kako će, u slučaju sukoba, učinak našeg topništva pasti za 40 do 60 posto u odnosu na situaciju kakva je bila prije nekoliko godina. A imajmo na umu da ionako imamo manje artiljerijskih oruđa od Rusa. Sada su ona i manje učinkovita – ustvrdio je prije nekoliko mjeseci američki general-pukovnik H. R. McMaster, jedan od savjetnika za Nacionalnu sigurnost SAD-a.

No uza svu sofisticiranost tenkovskih, protuzračnih ili artiljerijskih sustava, ruska vojska ipak je najveći iskorak učinila u sustavima ratovanja budućnosti. Elektroničkog ratovanja, cyber ratovanja i uporabe sofisticiranih sustava. Danas su postrojbe za elektroničko ratovanje integralni dio svake postrojbe na razini brigade, a mogućnosti su ogromne. Od blokiranja GPS signala na području borbenog djelovanja, do presretana komunikacija i uključivanja u psihološko djelovanje na bojišnici. To ide do te razine da su postrojbe za elektroničko ratovanje, koje su djelovale pri snagama pobunjenika u istočnoj Ukrajini, slale SMS poruke ukrajinskim vojnicima s druge strane rovova na njihove privatne mobitele. Poruke koje su sadržavale imena njihovih supruga, djece, zajedno s njihovim privatnim adresama u Kijevu. Što je naravno, doslovno uništavalo moral ukrajinskih vojnika. U Siriji je korištena slična taktika, s tim da su borcima ISIL-a na njihove mobitele slani SMS-ovi s podacima o islamističkim vođama, o njihovim bankovnim računima i fotografijama s odmora ili ljetovanja koje su provodili daleko od Sirije.

Znatna je i uloga bespilotnih letjelica koje danas doduše koriste gotovo sve vojske svijeta, no Rusi su to podigli na potpuno drugu razinu. Ne samo za taktičko promatranje bojišnice i nadgledanje situacije na terenu već i za izvođenje napada, ne samo oružanim sustavima koje nose na sebi već i izravnim zabijanjem u metu. Uz to, bespilotne letjelice koje koristi Rusija relativno su male, pa su za protuzračnu obranu gotovo nemoguć cilj kojega je jako teško pogoditi i skinuti s neba prije nego li odradi zadatak na koji je poslana. Tu su i postrojbe za specijalne namjene koje su razvijene u posljednjih desetak godina. Od postrojbi za ratovanje na Arktiku u teškim klimatskim uvjetima, do postrojbi za svemirsko ratovanje koje se odnosi na upravljanje vojnim satelitima, ali i uništavanje ili neutralizaciju neprijateljskih satelita u zemljinoj orbiti.

Ipak, unatoč svim novim tehnologijama i sofisticiranim sustavima, elektronici i satelitima, potpuno je jasno da je Kremlj svjestan kako je uvježbanost vojnika na terenu, pješaka s puškom u ruci, ključan element za dobivanje sukoba. Zbog toga se i organiziraju vježbe poput Vostoka 2018., ali ruska vojska imala je u posljednjih nekoliko godina i dva dobra “trenažna poligona”. Siriju i Ukrajinu. Zone borbenih operacija na kojima je mogla ne samo isprobati svoja najnovija oružja i modele ratovanja već i osigurati “praksu” svojim vojnicima. Upravo zbog toga “ture” vojnika u Siriji trajale su tri do četiri mjeseca kako bi vojnici koji su dolazili iz Rusije dobili, ako ne iskustvo u borbi, a ono iskustvo u borbenoj zoni i stvarnom djelovanju protiv stvarnog neprijatelja. Prema tvrdnjama dijela ruskih generala, bilo je jeftinije izvoditi “uvježbavanja” pod pravim borbenim okolnostima u Siriji nego organizirati vježbe u Rusiji prevozeći opremu i ljudstvo na velike udaljenosti. Ujedno, rezultat ove strategije je i da veliki dio pripadnika kopnene vojske, ali i ratnog zrakoplovstva, ima neki oblik iskustva djelovanja na bojišnici. Ovo praktično iskustvo, naravno, znatno je učinkovitije od vježbi u miru.

Ujedno, borbena djelovanja u Siriji iskorištena su i za testiranja cijelog niza oružanih sustava koja do tada nisu bila iskušana u borbi, kao i sustavi koji se koriste na velikim udaljenostima budući da su projektili lansirani i s Kaspijskog jezera kako i s Mediterana. Po okončanju ruske sirijske avanture ne samo da je Assad opstao na vlasti, već se i Rusija pozicionirala kao zemlja s tehnološki visoko razvijenom vojnom silom. Razvoj ruske vojne sile nije gotov, to je proces koji traje. No sada je već potpuno jasno – to više nije vojska koja se oslanja na nepregledne valove ljudstva i topovskog mesa, već vojska koja se suvremeno, u tehnološkom i operativnom smislu, može nositi sa svim suparnicima.

Najsigurniji automobili u Europi: Pobjednik EuroNCAP testa mogao bi vas iznenaditi