Posljednji navodni kemijski napad u Siriji krajem prošlog tjedna gurnuo je američko-ruske odnose do usijanja, što je u subotu ujutro rezultiralo zračnim udarima na kemijska postrojenja u Siriji. Diljem našeg planeta, prema ocjenama analitičara, postoji još 11 kriznih žarišta koja prijete ugrozom globalnih razmjera. Tportal donosi prikaz trenutno po mir najopasnijih mjesta u svijetu, piše Tportal.hr.
Američki Centar za preventivne akcije pri Vijeću za međunarodne odnose nedavno je objavio svoje godišnje izvješće naziva 'Preventivni prioriteti', u kojem izdvaja moguća globalna žarišta što mogu prerasti u velike ratove iduće godine. Podaci u izvješću dobiveni su na osnovi istraživanja Centra za preventivne akcije američkog Vijeća za međunarodne odnose, a radili su ga etablirani vanjskopolitički stručnjaci, dok su potencijalne opasnosti podijeljene u nekoliko kategorija.
U kategoriji najvećeg prioriteta, s obzirom na najnovija događanja i napade na Siriju, svakako je daljnja eskalacija sukoba u toj zemlji.
Naime, nakon prošlotjednog napada na Gutu, za koji se sumnja da je izveden kemijskim oružjem, Zapadni saveznici izveli su u subotu rano ujutro zračne udare na kemijska postrojenja u Siriji u znak odmazde sirijskom režimu za navodnu upotrebu kemijskog oružja protiv svojeg naroda.
'Povijest će zabilježiti da je na današnji dan Rusija odabrala zaštititi čudovište, a ne živote sirijskog naroda', rekla je ranije američka veleposlanica pri Ujedinjenim narodima Nikki Haley govoreći o sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu. Odmah je stigao ruski odgovor, pa je tako ruski veleposlanik u Libanonu Aleksandar Zasipkin poručio kako 'svaka američka raketa koja bude upućena prema Siriji treba biti srušena, a mjesta s kojih su lansirane napadnuta'.
Zasipkin je kazao kako njegov stav proizlazi iz priopćenja koje je poslao ruski predsjednik Vladimir Putin, a prenio glavni stožer ruske vojske. Pored toga, ruski veleposlanik je naglasio kako eskalacija sukoba u Siriji prijeti da stvari otiđu predaleko i sve preraste u 'ozbiljnu krizu'.
U kategoriji najrizičnijih područja na svijetu svakako je Korejski poluotok, na kojem već više od pola stoljeća tinja opasnost od sjevernokorejskih nuklearnih prijetnji. Iako su nakon višemjesečnih sporova i povišenih tenzija zbog sjevernokorejskih testiranja moćnog nuklearnog arsenala čelnici dviju Koreja uspjeli dogovoriti sastanak koji bi trebao pomoći u rješavanju njihovih zategnutih odnosa, prijetnje - prema ocjenama analitičara - još uvijek su aktualne.
Režim u Pjongjangu je, podsjetimo, krajem prošle godine obznanio da je obavio čitav niz nuklearnih pokusa, no kako su se približavale Zimske olimpijske igre u južnokorejskom Pjongčangu, retorika puna prijetnji je popustila.
Štoviše, samo mjesec dana nakon završetka Igara, na kojima su dvije Koreje nastupile pod zajedničkom zastavom, sjevernokorejski diktator Kim Jong-un najavio je moguće odustajanje od nuklearnog programa, no tek nakon što se dogovori sjevernokorejsko-američki bilateralni susret i dogovor o mogućoj denuklearizaciji. Dotad, smatraju analitičari, opasnost od nepredvidljivog sjevernokorejskog čelnika još uvijek postoji.
Nedaleko od Korejskog poluotoka, točnije u Istočnokineskom moru, nalazi se još jedno krizno žarište. Godine 1980. u ovom su moru otkrivena bogata nalazišta nafte.
Nalazišta kao predmet prijepora
Njihovo korištenje predmet je prijepora država koje se nalaze uz njega, a napetost između Kine i Japana raste iz dana u dan, osobito nakon što je Tokio prije pet godina nacionalizirao otočja u spornom arhipelagu koji Japanci zovu Senkaku, a Kinezi Diaoyu.
Nakon japanskog poteza u Kini su uslijedile velike antijapanske demonstracije, a kineski brodovi otad često krstare tom zonom provocirajući japansku ratnu mornaricu kojoj se u patrolama često pridružuje i američka Pacifička flota.
Otoci Diaoyu, odnosno Senkaku, nalaze se u blizini važnih pomorskih putova, a vode oko njih bogate su ribom te, prema nekim tvrdnjama, podvodnim nalazištima nafte, dovoljnim razlogom za povišene tenzije između Pekinga i Tokija.
Nešto južnije, u Južnokineskom moru, nalazi se još jedna točka prijepora u koju je upleteno nekoliko južnoazijskih zemalja. Radi se, naime, o važnom pomorskom čvorištu koje pored Kine svojataju Filipini, Brunej, Malezija, Tajvan i Vijetnam. Osim transportne važnosti, područje je to za koje se vjeruje da je bogato rudama i drugim sirovinama pa se spomenute države natječu za prevagu u tom akvatoriju.
Afganistan kao plodno tlo za širenje terorizma na globalnoj razini već je godinama trn u peti svjetskim silama, osobito Sjedinjenim Državama, čije su snage i nadalje prisutne u tom dijelu Azije. Washington je od 2001. godine za operacije u Afganistanu potrošio gotovo 1000 milijardi dolara, dok je američki Kongres za 2018. godinu odobrio dodjelu još 45,9 milijardi dolara za operaciju neutraliziranja talibana.
Međutim talibani i dalje odbijaju sjesti za pregovarački stol s afganistanskom vladom, a američki dužnosnici tvrde kako praktično nema napretka u afganistanskom mirovnom procesu u kojem kao mirovnjaci sudjeluju i pripadnici Hrvatske vojske.
Ništa bolja situacija nije ni u Jemenu, u kojem od proljeća 2015. godine bukti građanski rat između tzv. Vrhovnog revolucionarnog odbora, koalicije čiju jezgru čine Hutiji iz pokreta Ansar Alah koji okuplja šijite iz sjevernih dijelova zemlje na jednoj strani, i vlade koju vodi predsjednik Abd al Rab Mansur al Hadi na drugoj strani.
Sukob je svoje korijene imao kako u religijskim i plemenskim podjelama u zemlji, tako i u neprevladanim političkim napetostima poslije Al Hadijevog dolaska na vlast 2012. godine, nakon Arapskim proljećem inspirirane revolucije. Hutiji su do proljeća uspjeli preuzeti vlast nad cjelokupnim područjem nekadašnjeg Sjevernog Jemena te prodrli na jug zemlje, prisilivši Al Hadija da napusti prijestolnicu Aden.
Prenošenje sukoba
Potpuno preuzimanje zemlje spriječila je tek oružana intervencija susjedne Saudijske Arabije, zbog koje se dio sukoba prenio i na njezin teritorij. U dijelu Jemena je tokom sukoba značajne dijelove teritorija preuzela radikalna salafistička skupina Ansar al Šarija, nominalno povezana s Al Kaidom na Arapskom poluotoku, a čiji su se dijelovi formalno povezali s tzv. Islamskom državom.
Takozvana Islamska država i nadalje je aktivna na području Sirije, države koja je trenutno najkritičnije područje u svijetu i zbog koje prijeti globalni sukob dosad neviđenih razmjera. Na teritoriju Sirije posljednjih mjeseci vode se žestoke borbe između snaga odanih sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu te pobunjenika iz oporbenih redova, a u sukob se nedavno otvoreno uključila i Turska te je tenkovima ušla na zapad te zemlje kako bi se obračunala s Kurdima.
Nedavno su sirijske provladine snage ušle u sjeverozapadnu regiju Afrin, koja je pod kontrolom Kurda, kako bi pomogle kurdskoj miliciji odbiti turski napad, što bi moglo dovesti do šire eskalacije sukoba.
U tom sukobu s jedne strane su turska vojska i njezine savezničke sirijske pobunjeničke skupine, a s druge je vojni savez koji pomaže vladinim snagama predsjednika Bašara al Asada, što još više komplicira situaciju na sjeverozapadnoj sirijskoj bojišnici. Svrha je turske ofenzive, koja traje već nekoliko mjeseci, istjerati iz Afrina kurdsku miliciju YPG, koju smatra velikom sigurnosnom prijetnjom na svojoj granici.
U neposrednoj blizini Sirije već desetljećima bukti sukob između Židova i Palestinaca, a koji bi zbog najnovijih događaja u Siriji mogao dobiti zamah.
Tako je, primjerice, prošlog tjedna ubijeno pet Palestinaca, a više od 400 ih je ranjeno u prosvjedima kada su se palestinski prosvjednici sukobili s izraelskim vojnicima blizu granice Gaze i Izraela, tjedan dana nakon sličnih prosvjeda u kojima je stradao još veći broj ljudi.
Sukob koji ne jenjava
Krajem ožujka, kada je počeo val palestinskih prosvjeda u kojima se tražio povratak izbjeglica i prekid izraelske blokade Gaze, u sukobima je ubijeno 19 Palestinaca, a oko 1400 ih je ranjeno, što je bio dan s najvećim brojem žrtava nakon rata Izraela i palestinskog Hamasa 2014. godine.
Prošlog tjedna su se tisuće Palestinaca ponovo okupile ispred sigurnosne ograde koja izraelski teritorij dijeli od palestinske enklave u kojoj je na vlasti pokret Hamas, zakleti neprijatelj židovske države. Očaj pak stanovnika Pojasa Gaze, koji su izmučeni ratovima, blokadom, siromaštvom i oskudicom, samo povećava napetost i neprijateljstvo.
Ništa bolja situacija nije ni u Africi, osobito u Libiji i Nigeriji. Šest godina nakon ustanka u kojem je ubijen libijski vođa Moamar Gadafi stanovnici te zemlje u posvemašnjem kaosu priznaju da im nedostaje dugogodišnji diktator jer ih muče frustracije vezane uz svakodnevni život ispunjen nestancima struje i borbama protivničkih milicija za kontrolu nad duboko podijeljenom zemljom bogatom naftom.
Gadafi je svrgnut 2011. godine na valu Arapskog proljeća, u kojem su srušeni režimi u susjednima Tunisu i Egiptu. Pobuna je eskalirala u veljači 2011. godine, a prvi prosvjedi izbili su zbog raspodjele socijalnih stanova i korupcije. Diktator je reagirao povećanjem proračuna za izgradnju stanova, ali i uhićenjem organizatora prosvjeda protiv korupcije. Val uhićenja izazvao je još veći bijes, koji je iskoristila Nacionalna konferencija libijske oporbe, smještena u Londonu, da bi pozivala na ustanak.
Pomoć Zapada
Gadafi je reagirao silom, ali nije računao na to da će otpor biti daleko snažniji i organiziraniji nego što je bio u ranijim prilikama, jer su pobunjenici vrlo brzo zauzeli značajni dio Libije. U pomoć su im pristigle Francuska, Velika Britanija i SAD te su započeli bombardiranja vladinih snaga pod izgovorom prekomjerne uporabe sile prema pobunjenicima koji se još uvijek bore za prevlast u toj sjevernoafričkoj državi.
Napadi Boko Harama nigerijska su svakodnevica. Ta skupina, koju je 2002. osnovao Muhamad Jusuf, a koja od 2009. djeluje kao naoružana džihadistička skupina, protivi se onome što se naziva 'nemoral' zapadnog svijeta, posebice u okvirima seksualnosti, i vidi rasprostranjenu korupciju i kriminal u Nigeriji kao posljedicu utjecaja zapadnog svijeta i neislamskog obrazovanja.
Članovi skupine zahtijevaju da se muslimansko šerijatsko pravo i islamske škole uvedu diljem Nigerije, a cilj im je svrgavanje državne sekularne vlade.
Nigerijske vlasti i vojska neprestano ističu da je Boko Haram 'praktično pobijeđen', ali učestalost velikih napada upozorava na teško sigurnosno stanje na sjeveroistoku Nigerije. U sukobu te skupine i vojske od 2009. poginulo je više od 20.000 ljudi, a 1,6 milijuna njih još se ne može vratiti kući.
Na oružane sukobe nije imuna ni Europa, točnije Ukrajina, na čijem se istoku od proljeća 2014. vode sukobi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj te proruskih separatističkih paravojnih formacija samoproglašene Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike na drugoj strani.
Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. euromajdanskim prosvjedima svrgnut dotadašnji proruski predsjednik Viktor Janukovič te uspostavljena nova prozapadna i proeuropska vlada. U dijelovima istočne Ukrajine se nova vlada smatrala 'pučističkom' i nelegitimnom te su se počeli formirati paralelni organi vlasti s vlastitim naoružanim milicijama, a što je koincidiralo s priključenjem Krima Rusiji.
SAD i EU optužili su Rusiju za pomaganje proruskim pobunjenicima u Ukrajini, nakon čega je ruski predsjednik Putin naredio povlačenje ruskih vojnika s ukrajinske granice te je od parlamenta zatražio opoziv odluke kojom se u Ukrajini dopušta vojna intervencija, a koju je predložio u ožujku 2014., prilikom krimske krize.
Također je odbio primiti regije Donjecka i Luganska u Rusku Federaciju, za razliku od Krima, još jednom zanijekavši umiješanost u sukob. Ipak, razni zapadni mediji izvještavali su da Rusija i dalje naoružava proruske pobunjenike u Ukrajini te da im daje dobrovoljce i streljivo.
Na samoj granici Sjedinjenih Država vodi se rat bez premca u svijetu, a za koji analitičari tvrde kako bi mogao trajno narušiti sigurnost u tom dijelu svijeta. Radi se o vojnoj kampanji protiv narkokartela koju je prije 12 godina pokrenuo tadašnji meksički predsjednik Felipe Calderon.
Rat bez premca u svijetu
Sukobi su do danas odnijeli nekoliko desetaka tisuća života, no dodatni problem vladi u Ciudad de Mexicu predstavlja činjenica kako su karteli naoružani jednako ili bolje od meksičke vojske, a zbog raširene korupcije dostupne su im mnoge informacije unutar struktura vlasti.
Unatoč slanju 45.000 vojnika u područja u kojima caruju narkokarteli, nasilje nije okončano te je došlo do eskalacije, a vlada je u rat protiv trgovaca drogom poslala još veći broj vojnika.
Meksički dužnosnici procjenjuju da godišnji prihodi od trgovine drogom iznose između 13 i 48 milijardi dolara. Državni proračun za snage reda osim vojske iznosi 1,2 milijarde dolara, a plaće policajaca samo 450 dolara, što pogoduje korupciji. Zato veliki karteli imaju prave privatne vojske s 10.000 pripadnika, uključujući bivše vojne specijalce. Najveći meksički narkokarteli su Sinaloa, Golfo, Tijuana, Juárez, La Familia, Los Zetas, Los Negros te Beltrán-Leyva.
Meksički narkokarteli preuzeli su krijumčarenje droge na putu prema profitabilnom američkom tržištu krajem 20. stoljeća, kada su akcijom vlasti oslabljeni kolumbijski karteli Cele i Medellin. Kokain, marihuana i metamfetamin dolaze iz Južne Amerike, uglavnom iz Kolumbije, a u zadnjih petnaestak godina meksički su karteli gotovo potpuno preuzeli kontrolu nad prijevozom kokaina u SAD-u koji, osim pograničnog zida, nema efikasan odgovor na prijetnje iz susjedstva, piše Tportal.hr.
