Slika prva, rujan 1991.: ruski lider Boris Jeljcin, zapomažući da sovjetska centrala na čelu s Mihailom Gorbačovom ne radi ništa, dolazi u Gorski Karabah postići mir u konfliktu koji New York Times sutradan naziva “najžešćim i najduljim građanskim ratom u SSSR-u”. Iste novine prenose riječi Armenca koji je pet sati čekao da bi vidio čovjeka-simbola novostečene i otad odbačene slobode u Rusiji: “On želi zaustaviti krvoproliće, ali nema tu moć”.
Slika druga, Zagreb, lipanj 2019.: šahovski velemajstori Armenac Levon Aronjan i Azer Šahrijar Mamedjarov remiziraju na Croatia Grand Chess Touru. Azer prije kraja partije ima kraljicu, ali Armenac je u boljoj poziciji, a ruska legenda Gari Kasparov nakon partije govori da je Aronjan morao “žestoko raditi da ne pobijedi”. Godinu dana kasnije, armenski šahist na Twitteru piše da su njegovi preci iz Gorskog Karabaha te da se njegov narod “uvijek ponosno branio, pa će se tako braniti i sada”. Mamedjarov pak na Facebooku objavljuje: “Karabah je Azerbajdžan”. Slika treća, srpanj 2020.: nakon sukoba na granici između Armenije i Azerbajdžana, ljutiti Azeri u Bakuu upadaju u parlament i viču: “Želimo rat!”, “Tražimo mobilizaciju!”.
Dvije države zaratile su dva mjeseca kasnije. Nepomirljivi, vječni, nerazrješivi sukob između Armenije i Azerbajdžana oko Gorskog Karabaha i okolnih područja jedan je od “najtvrdoglavijih” konflikata na svijetu, a ponovno se razbuktao prošle nedjelje kada su snage Azerbajdžana krenule u akciju. Sukob se vodi oko teritorija koji je samo zbog rata postao poznat praktički u cijelom svijetu, a radi se o oko 12 tisuća četvornih kilometara teritorija koji Ujedinjeni narodi (UN) i sve vlade priznaju kao dio Azerbajdžana, ali u kojem žive gotovo samo Armenci, njih oko 150 tisuća.
Sam Gorski Karabah manji je od ukupnog područja koje Armenci kontroliraju, a radi se o planinskim, teško prohodnim krajevima, pa se i ratne operacije moraju tomu prilagoditi. U posljednjim danima SSSR-a, oko 20 posto građana Gorskog Karabaha činili su etnički Azeri, ali su oni većinom izbjegli ili su protjerani, a u Azerbajdžanu, jednako tako, više nema Armenaca. Nakon nekoliko godina rata, 1994. potpisano je primirje te je nastao status quo. Armenija je postigla što je htjela – etnički čist, kompaktan teritorij na tlu susjedne zemlje.
Rat službenim priopćenjima
U trenutku pisanja ovog teksta bilo je potvrđeno gotovo dvjesto mrtvih vojnika i civila, a obje strane daju ogromne i znatno pretjerane brojke uništene tehnike i ubijenih te ranjenih vojnika suprotne strane. I dok snimke iz 1990-ih kada su vođene najžešće bitke pokazuju ratnike, često seljake, kako naoružani kalašnjikovima na teškom terenu polažu svoje živote, danas rat uključuje tenkove, dronove, avione i artiljeriju. Naravno, ponovno i vojnike i civile koji za obranu domovine gube život. U posljednjoj eskalaciji rata 2016. Azeri su osvojili dio teritorija u četiri dana ratovanja, ali nisu uspjeli postići vojnu pobjedu nad “okupatorom”, kako zovu armensku stranu (i UN je više puta pozvao armenske snage na “prekid okupacije susjedne države”).
Od 1988. kada je rat počeo poginulo je čak 30 tisuća ljudi. Ovaj put Azeri, nošeni snažnim osjećajem poniženosti i viktimizacije zbog poraza devedesetih, najavljuju oslobođenje cijelog teritorija. U ovom krugu rata do svjetske javnosti stižu i neke pomalo bizarne vijesti: od toga da se u političko lobiranje uključila i Kim Kardashian koja je podrijetlom iz Armenije, preko vijesti da je kapetan armenske nogometne reprezentacije Varazdat Harojan odbio transfer u Grčku kako bi otišao u rat, pa do togada je bivši armenski predsjednik Robert Koharjan, koji je u zemlji optužen za korupciju i rušenje poretka, otišao u Gorski Karabah, kojem je zapravo bio predsjednik u 1990-ima, kako bi pomogao u borbi za nezavisnost.
Dvije države različite su veličine: Azera je znatno više od Armenaca (deset prema tri milijuna) i imaju nešto veći BDP po stanovniku (4700 prema 4200 dolara), ali su ukupno ipak nešto bogatiji nego što pokazuju te brojke. Armenci su kršćani, a ta je zemlja 301. godine prva na svijetu prihvatila kršćanstvo kao svoju religiju. S druge strane, Azeri su muslimani šijiti čime su bliski susjednom Iranu. Vrhovni vjerski i državni vođa u Teheranu, Ali Hamenei, po ocu je azerskih korijena. Azerbajdžan čvrstom rukom vodi Ilham Alijev koji je 2003. naslijedio svoga oca, dok je na čelu armenske vlade demokratskiji premijer i žestoki nacionalist Nikol Pašinjan. Kako je prije četiri godine pisao magazin Foreign Affairs, Azeri ozbiljno ulažu u oružje.
Prije pet godina, ta je zemlja bila drugi uvoznik oružja u Europi, a najviše oružja doprema iz Rusije, no u posljednje vrijeme partneri su joj i Izrael te Turska. Naftni bum omogućio je zemlji 30 puta veći vojni proračun 2015. nego 2000. godine. Također, od 2011. Azerbajdžan ima veći vojni budžet i od ukupnog proračuna Armenije. Iako se ne može mjeriti po ukupno uloženim sredstvima, i Armenija naveliko uvozi rusko naoružanje.
Rat, na sreću i na žalost, ima i širu međunarodnu i geopolitičku dimenziju. Na sreću zato što utjecajne vlade mogu intervenirati i pozvati strane u sukobu na umirivanje, što neke i čine. A na žalost zato što rat prijeti da se prelije i na zemlje u okruženju. Na stranu Azera čvrsto je stala Ankara, koju je Armenija optužila da izravno sudjeluje u ratu te da je čak turski ratni zrakoplov srušio jedan njihov. Turska i Azerbajdžan nazvali su te tvrdnje “jeftinom propagandom”. No, isto su se tako pojavili i navodi, koje su obradili najutjecajniji svjetski mediji poput agencije Reuters, BBC-ja te Guardiana, koji govore da je Turska unovačila Sirijce koji se u građanskom ratu bore protiv vlade Bashara al-Assada da dođu ratovati u Azerbajdžan.
Turska strana odbacuje te navode, a i neki analitičari u razgovoru za dobro obaviješteni Radio slobodnu Europu (RSE) doveli su u pitanje želju sunita iz Sirije da pomažu šijitima Azerima. Drugi pak vjeruju da se dogodilo upravo to. Prava će se uloga Turske zasigurno još proučavati. Ankara i Erevan inače uopće nemaju diplomatske odnose, a u Armeniji Turcima najviše zamjeraju odbijanje priznavanja genocida koji je vlada Osmanskog Carstva počinila nad Armencima u vrijeme i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. S druge strane, francuski se predsjednik Emmanuel Macron, kao tradicionalno najglasniji Europljanin u takvim situacijama, zauzeo većinom za armensku stranu te lidera Turske Recepa Tayyipa Erdoğana prozvao zbog ratnohuškačke retorike. Dvojica su predsjednika u dugotrajnom sukobu, između ostalog i zbog istočnog Sredozemlja, odnosno turskih želja za iskorištavanje energenata na koje pravo polaže Grčka, saveznica Pariza.
Iranske veze s Erevanom
Možda i najzanimljiviju poziciju ima Iran koji zagovara smirivanje tenzija, ali ga mnogi zapravo označavaju kao prikrivenog saveznika Armenije, unatoč šijitskim vezama s Azerima. Ističu se ekonomske veze Teherana i Erevana, ali prije svega problem koji Iranu predstavlja turkijsko stanovništvo azerskog podrijetla koje živi u Iranu. Kako piše Foreign Affairs, Iran vidi Azerbajdžan kao rivala u borbi za naklonost tog turkijskog stanovništva unutar svojih granica. Iranski su dužnosnici nedavno odbacili tvrdnje da potiho prodaju oružje Armencima te su naglasili svoju podršku teritorijalnom integritetu Azerbajdžana, ali sumnje u iskrenost tih akcija u Bakuu i Teheranu ostale su. No, glavnu riječ u sukobu i dalje vodi Moskva, koja je u doba SSSR-a tenzije između svojih dviju republika uspijevala komunizmom pometati pod tepih. Rusija i Armenija članice su vojne Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO) te su time i službeno saveznice, a imaju i snažne povijesne veze, te se općenito Moskvu smatra zaštitnicom Armenaca. Ruska vojska u Armeniji ima i svoju vojnu bazu.
No, Rusi nisu toliko čvrsto stali iza Erevana kako bi mogli preuzeti ulogu posrednika koji će strane nagovoriti ili natjerati na postizanje mira (a i kako bi nastavili prodavati oružje Azerima). Moskva je već nekoliko puta bila uspješna u mirovnim naporima između tih dviju zemalja. Valja reći da treća zemlja na južnom Kavkazu, Gruzija, s Moskvom ima vrlo loše odnose, a Rusija je nakon vojne agresije 2008. priznala dvije države u državi na teritoriju te zemlje: Južnu Osetiju i Abhaziju. Rusija je prošli tjedan predložila da bude mirovni medijator između dviju strana, no do trenutka zaključenja ovog teksta, Armenija i Azerbajdžan nastavili su ratovanje, a Erevan je u petak signalizirao da je spreman na mirovne pregovore.
Jedan je od ključnih problema i vrlo mala šansa za postizanje trajnog mira koji bi odgovarao objema stranama zbog nerazrješiva gordijskog čvora teritorija koji svojataju obje države. Iako je prije četiri godine rat trajao samo četiri dana, ovaj put bi srušeni dronovi, uništeni tenkovi i izgubljeni životi mogli nastaviti biti stvarnost još neko vrijeme. To će, naravno, imati i vrlo negativne posljedice za život većinom siromašnih civila u regiji. Prema procjenama, sada je eskalacija snažnija nego 2016. jer su protekli tjedan Armenija, Azerbajdžan i armenska vlast Gorskog Karabaha redom proglasili ratno stanje i opću mobilizaciju.
Armenci proklinju Staljina
Jedan je od glavnih elemenata sukoba na koji je javnost na Zapadu obratila pozornost položaj Azerbajdžana kao velikog izvoznika nafte i plina. Naftovod Baku - Tbilisi - Ceyhan (BTC) i Južnokavkaski plinovod zaobilaze Armeniju i preko Gruzije dovoze energente u Tursku. Tim će se plinovodom od ovog mjeseca početi opskrbljivati i Grčka te Italija. Azerbajdžan je, inače, 24. proizvođač nafte na svijetu te ona zajedno s plinom čini više od 90 posto izvoza te zemlje. Iako su tržišta u svijetu većinom reagirala mirno na napetosti i sukobe na Kavkazu, ne može se zanemariti mogućnost da će se o energentima koji iz Azerbajdžana idu u Tursku i neke zemlje EU znatno više govoriti ako se rat razbukta i Armenija zaprijeti gađanjem plinovoda i naftovoda sagrađenih jedan uz drugog. U tom dugom sukobu teško je očekivati da će Azeri, uz svoj veći proračun, mirno gledati okupaciju na svom teritoriju, ali je teško očekivati i da će jednostavnom vojnom akcijom riješiti problem u nekoliko dana ili tjedana.
A jednom kad bi ga i riješili te uspostavili kontrolu nad tim teritorijem, ondje bi ih čekalo stanovništvo Gorskog Karabaha koje 99,7 posto čine Armenci. I dok Armenci psuju Josifa Visarionoviča Staljina koji je u ranim danima SSSR-a dodijelio to područje Azerbajdžanu, i jedni i drugi polažu povijesno pravo na Gorski Karabah. Na tom stalno nestabilnom teritoriju procvala je vojna industrija, izvoznici ruskog, turskog i izraelskog oružja nikad nisu poslovali bolje, a nama se valja prisjetiti da su zahtjevi Armenaca za svojom republikom, zbog čega su i izbili međuetnički sukobi, započeli još 1988. kada je SSSR-om vladao Gorbačov, kada je Ante Marković bio predsjednik predsjedništva SR Hrvatske u kojoj demokracije i privatnog vlasništva nije bilo, a u Bijeloj kući stolovao je Ronald Reagan. Već spomenuti The New York Times izvještavao je te 1988. o referendumu kojim se stanovništvo Gorskog Karabaha izjasnilo za priključenje Armeniji, a koji federalna vlast nije priznala. “Sovjetske su trupe viđene u Gorskom Karabahu. Nije bilo sukoba vojske s civilima”, glasile su zadnje dvije rečenice tog članka.
