Vrijeme je poludjelo. Kod nas snijeg u travnju. S druge strane, u veljači su se oni malo hrabriji mogli prošetati do trgovine u kratkim rukavima. Nije ništa bolje ni izvan granica Hrvatske. Lani je zabilježen rekordan broj uragana na Atlantiku, toliko da Svjetska meteorološka organizacija ( WMO), koja im daje imena abecednim redom, više nije imala raspoloživih slova. Ostatkom planeta proharalo je nekoliko rekordnih toplinskih udara, smrtonosnih suša, kiša koje izazivaju poplave i superoluja koje postaju razornije zbog rastućih razina mora. S obzirom na to da smo na vijesti o rekordnim globalnim prosječnim temperaturama već navikli, gotovo nikoga neće začuditi službeni podaci WMO-a kako je i 2020. godina, uz sve druge nedaće, bila druga najtoplija godina otkako se provode meteorološka mjerenja na globalnoj razini.
Prosječna prošlogodišnja temperatura bila je za 1,25 Celzijevih stupnjeva viša u odnosu na predindustrijsko doba (od 1850. do 1900. godine). Rekord i dalje drži 2016. koja je bila toplija za 0,01 stupanj, a na trećem mjestu je 2019. godina. Ono što je dosta zabrinjavajuće jest i činjenica da je proteklih šest godina, dakle svaka od 2015. naovamo, najtoplijih šest godina od početka mjerenja, kao i 20 od protekle 21, što je dokaz kontinuiranog trenda.
Skori summit o klimi
Osim toga, neka su područja svijeta prošle godine suočena sa zatopljavanjem znatno iznad globalnog prosjeka. Od toga nije iznimka ni naš kontinent pa su tako prosječne europske površinske temperature tijekom 2020. porasle za 2,2 stupnja Celzija iznad predindustrijskih razina i gotovo pola stupnja iznad 2019., koja je bila rekordna godina do tog trenutka. Zatopljavanje područja Arktika bilo je još jače pa je na sjeveru Sibira i u dijelovima Arktika zabilježeno sedam stupnjeva Celzija iznad razina zabilježenih sredinom 19. stoljeća. Šumski požari u Sibiru koji su se protegnuli do jeseni oslobodili su rekordnih četvrt milijarde tona ugljikova dioksida u atmosferu, što odgovara godišnjoj emisiji Španjolske, Egipta ili Vijetnama te trećinu više nego u 2019. koja je do tada držala rekord. Razine ugljikova dioksida u atmosferi Zemlje dosegnule su rekordnu razinu od 413 čestica na njih milijun, gotovo 50 posto više nego početkom 18. stoljeća prije nego što je sagorijevanje fosilnih goriva počelo emitirati stakleničke plinove u atmosferu. Ove podatke mnogi su dočekali i s malo skepse jer su mediji upravo negdje u ovo vrijeme prošle godine bili puni članaka i izvještaja o tome kako se u svijetu događa neviđeno smanjenje emisija ugljikova dioksida. Razlog tome bio je početak pandemije COVID-19, a ubrzo su diljem svijeta uslijedili i prvi lockdowni, gospodarske aktivnosti svugdje su preko noći smanjene na minimum, baš kao i promet u mnogim gradovima. Europska svemirska agencija napravila je tada animaciju koja prikazuje promjenu atmosfere iznad Europe između lanjskog siječnja i travnja, a na njoj je bila vidljiva velika razlika u emisijama dušikova dioksida te ugljikovih monoksida i dioksida, a prednjačili su u to vrijeme najteže pogođena Kina i sjeverna Italija. Finski stručnjaci procijenili su da su se emisije CO₂ smanjile čak za četvrtinu, što je oko 200 milijuna tona ugljikova dioksida koji nije ispušten u zrak. Danas više ne moramo nagađati, imamo podatke – lani je doista postignut pad od oko sedam posto u emisijama stakleničkih plinova, ali čak i unatoč tome godina je opet, kad je globalno zagrijavanje u pitanju, bila ne baš bajna.
– S obzirom na to da se ugljikov dioksid akumulira u atmosferi poput vode u kadi, smanjivanje protoka vode kroz slavinu za sedam posto rezultira time da razina CO₂ raste samo malo sporije. Idealno bi bilo sasvim zatvoriti slavinu, ali s obzirom na to da to još uvijek nije realno, onda bismo barem trebali raditi na tome da je zatvorimo što je više moguće. Na rubu smo ponora. Vidimo rekordne količine suša, tropskih oluja, otapanja ledenih pokrova i ledenjaka, toplinskih valova i šumskih požara – kazao je António Guterres, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, uoči međunarodnog virtualnog summita o klimi koji se treba održati 22. travnja i na koji je pozvano 40 svjetskih čelnika. Svrha summita je obilježiti povratak Washingtona na prvu liniju borbe protiv klimatskih promjena, nakon što je od njih 2017. godine bila odustala administracija bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa. Novi američki predsjednik rekao je da organizira klimatski summit 22. travnja kako bi se poklopio s obilježavanjem Dana Zemlje, a da je njegova svrha raspraviti mnoge stvari i donijeti neke vrste “preddogovora” prije velikog sastanka UN-a zakazanog za studeni u škotskome Glasgowu, a na kojem se očekuje kako će biti donesene mnoge odluke koje će krojiti svjetsku klimatsku politiku u desetljeću ispred nas. Na kraju je odlučeno da summit traje dva dana, 22. i 23. travnja, a na njega su pozvani i ruski predsjednik Vladimir Putin, kao i kineski Xi Jinping. Neformalni razgovori o tome kako zemlje planiraju ispuniti obaveze iz Pariškog sporazuma iz 2015. godine održavaju se već više od godinu dana. Napore u tome predvodila je Velika Britanija, kao domaćin summita, koji se trebao održati prošlog proljeća, no koji je zbog pandemije odgođen na studeni ove godine.
Hitan plan za budućnost
Pariški sporazum, koji je potpisalo gotovo 200 zemalja uključujući i Hrvatsku, prvi je svjetski akcijski plan za ublažavanje posljedica klimatskih promjena i zadržavanje porasta globalne temperature na manje od dva Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Drugim riječima, Pariški sporazum praktički predviđa da svijet okrene leđa fosilnim gorivima, i to do sredine ovog stoljeća. Najveću ulogu u cijelom dogovoru imaju Kina i SAD, i zato je izuzetno bitno da je Joe Biden već prvog dana u Bijeloj kući obnovio američko sudjelovanje u Pariškom klimatskom sporazumu. Ljestvica pet najvećih svjetskih zagađivača izgleda ovako: Kina je odgovorna za više od 20 posto ukupne emisije, SAD za 17,9 posto, Rusija 7,5, a Indija 4,1 posto emisije stakleničkih plinova.
Što se tiče preliminarnih pregovora, upravo o njima ovisi uspješnost summita, koji nerijetko ne prođu kako su se svi nadali jer se previše ključnih pitanja ostavi za sam kraj. To se, recimo, dogodilo 2009. godine u Kopenhagenu. Godine 2015. u Parizu bilo je mnogo bolje jer su Francuzi organizirali 18 mjeseci duge pregovore uoči same konferencije. Na posljednjem summitu, u Madridu 2019. godine, zapelo je oko trgovanja emisijama ugljika i upravo je to pitanje ostavljeno za sastanak u Glasgowu. António Guterres smatra kako je nužno da se ono riješi. – Vrijeme je da završimo pregovore i krenemo prema njihovoj potpunoj provedbi. Pitanje trgovanja emisijama ugljika ne smije se nastaviti odgađati, iz konferencije u konferenciju. Trebamo političku odluku, a krajnje je vrijeme da sve zemlje predlože svoje planove kako da postanu klimatski neutralne do 2050. godine. Prošla godina opet se izdvojila po iznimnim vrućinama, a to nam je još jedan podsjetnik hitnosti plana smanjivanja emisija kako bi se spriječile pogubne posljedice na klimu budućnosti – kazao je Guterres. U prosincu 2020. Europsko vijeće potvrdilo je novi cilj smanjenja emisija do 2030. Čelnici i čelnice EU postigli su dogovor o obvezujućem cilju EU za domaće neto smanjenje emisija stakleničkih plinova za najmanje 55 posto do 2030. u usporedbi s 1990. godinom. Međutim, čak i da nacije ispune obećanja iz Pariškog klimatskog sporazuma, planet bi se i dalje zagrijao više od tri Celzijeva stupnja do kraja stoljeća.
