Pretrčanih 240 kilometara kroz pustinjske predjele Namibije i dvostruki maraton kroz ledene tundre Antarktika samo su dio ogromnih dostignuća Norme Bastidas,.
Život lijepe 49-togodišnjakinje obiluje ekstremnim usponima i padovima.
Rođena 1967. u Mazatlanu (Meksiko), imala je 11 godina kada joj je otac umro. Tada su počele i nevolje. Majka je ostala sama s petoro djece. “Svi smo radili, nismo bili zaštićeni”, kaže Norma.
Umjesto da im pomogne, rodbina je zlorabila tešku situaciju u kojoj su se našli, a slijepi ujak, koga je čuvala, je silovao, prenosi CNN.
Imala je 19 godina kada ju je zapazila jedna žena i ponudila joj posao modela u Japanu. Majka se bojala da je pusti, ali pošto je to bila jedina šansa za bolji život, nije je spriječavala.
Kada je stigla u Japan, u agenciji su joj oduzeli putovnicu i smjestili u stan. Onda su je obavijestili da im duguje novac za kartu, stan i hranu. Nadajući se da će uskoro dobro zarađivati kao model, pristala je.
Međutim, od manekenskog posla nije bilo ništa. Umjesto toga, poslali su je u klub zatvorenog tipa u Tokiju.
“Prodali su me onome ko je najviše ponudio”, kaže Bastidas. “Kupila me je veoma poznata ličnost i postala sam njegovo vlasništvo.”
Pošto nije znala japanski, nije imala šanse izvući se.
“Lišavaju te mogućnosti brinuti o sebi. Nisam ni vidjela čovjeka koji me je kupio.”
Na pitanje zašto nije pokušala pobjeći i potražiti pomoć policije ili se javiti kući, ona objašnjava: “Morala sam platiti dug, a moja obitelj nije bila u mogućnosti mi poslati novac. Nisam mogla otići u policiju. Bila sam u Japanu, a nisam imala putovnicu. Već sam bila obilježena kao prostitutka.”
Nakon nekoliko godina, ipak je uspjela pobjeći uz pomoć ljudi iz obližnjeg samostana. Kasnije se udala i preselila u Vankuver u Kanadi.
Međutim, još dok je bila u Japanu odala se piću, koje joj je pomagalo prevladati osjećanje sramote. Brak joj je propao i nije uspjevala zadržati nijedan posao.
Prelomni trenutak u njenom životu bilo je saznanje da njen sin boluje od degenerativnog oboljenja oka koje vodi u sljepilo.
“Bila sam ranjiva, samohrana majka, koja je ostala bez posla. Imala sam dijete koje ima 11 godina. Čovjek koji me silovao kada sam ja imala 11 godina bio je slijep. Bilo je to previše za mene”, kaže ona. “Imala sam osjećaj da nikad neću pobjeći od prošlosti.”
Ali umjesto da liječi muke alkoholom, kao što je uvijek činila, odlučila je okrenuti novi list.
“Znala sam da izlažem dijete riziku kada sam mentalno odsutna. Morala sam biti trijezna da bih našla rješenje”, kaže ona.
Tada je počela trčati noću, da je nitko ne bi čuo kako plače.
U roku od šest mjeseci kvalificirala se za jednu od najpoznatijih svjetskih trka – Bostonski maraton.
“Postala sam odlična trkačica zbog ogromnog pritiska s kojim sam se morala izboriti”, kaže ona.
“Trčanje je bilo nešto što sam mogla kontrolirati. Nisam mogla kontrolirati brzinu napredovanja bolesti sina. Nisam mogla utjecati na to hoće li me ponovo otpustiti. Ali: mogla sam obuti patike i trenirati.”
Ubrzo nakon toga, popela se na sedam najviših vrhova na svim kontinentima kako bi prikupila novac za istraživanja u oblasti liječenja genetski uzrokovanog dječjeg sljepila.
Godine 2013. pozvala je prijatelja Brada Rileya, koji vodi organizaciju protiv trgovine ljudima “iEmpathize”. Rekla mu je da želi učiniti nešto veliko za borbu protiv trgovine ljudima. Zajedno s Rileyom osmislila je najduži trijatlon na svijetu. Postavit će svjetski rekord prateći poznatu rutu trgovaca ljudima.
Tijekom 65 dana 2014. Bastidas je trčala, vozila bicikl i plivala od Kankuna (Meksiko) do Washingtona.
“Plivala je 10-15 kilometara dan za danom”, kaže Riley. “Zatim bi prešla na bicikl i vozila između 150 i 200 kilometara dnevno. A onda bi trčala između 50-66, pa čak i 160 kilometara bez pauze.”
Iako se trudi da joj um bude čist tijekom dugih trka, ne zaboravlja što je doživjela kao žrtva.
“Da biste bili dobar aktivista morate suosjećati s bolom i poniženjem žrtava, naročito kada i dalje ima mnogo ljudi koji ih osuđuju”, kaže ona.
Kaže da je najbolji osjećaj imala na kraju trke koja joj je osigurala ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda. Dočekale su je preživjele žrtve trgovine ljudima koje su trčale pored nje u posljednjim kilometrima trke do Wasingtona, prenosi Blic.
Možda je najbolja poruka za sve što je Norma Bastides preživjela sadržana u citatu koji se pripisuje Lao Ceu: “Putovanje od tisuću milja počinje jednim jedinim korakom.”
