Kazaljke su se noćas u tri sata pomaknule za sat unatrag čime je počelo zimsko računanje vremena. Riječ je o dobu u kojem Sunce ranije izlazi, ali i ranije zalazi, zbog čega će dani imati više svjetla u jutarnjim i manje svjetla u popodnevnim satima.
Trenutno većina europskih zemalja i skoro cijela Sjeverna Amerika pomiču sat dva puta godišnje, a ostatak svijeta odrekao se pomicanja sata ili to nikad nisu ni radili.
Ljetno računanje vremena stvoreno je kako bi se moglo bolje iskoristiti duge ljetne dane, a prvi je na tu ideju 1784. došao Benjamin Frenklin, američki političar i izumitelj. Njega je u davnoj prošlosti frustriralo to što mu dan nije trajao toliko dugo koliko je on želio. Njegova ideja u tom trenutku nije zaživjela, tek su je početkom 20. stoljeća prihvatili Njemci. Zamisao o ljetnom računanju vremena prvi je put ostvarena u Njemačkoj u vrijeme Prvog svjetskog rata, od 30. travnja do 1. listopada 1916. godine. Začetnikom podjele računanja vremena na ljetno i zimsko smatra se novozelandski entomolog George Hudson, koji se bavio sakupljanjem i proučavanjem insekata, pa su njegova istraživanja ovisila i o duljini sunčeve svjetlosti tijekom dana. On je 1895. došao na ideju da bi se kazaljke mogle pomaknuti dva sata unaprijed kako bi se tijekom ljetnog vremena iskoristilo više danjeg svjetla u popodnevnim satima. Ideja je ostvarena kako bi se duljim korištenjem dnevne svjetlosti uštedjela energija koja se trošila na proizvodnju u ratnoj industriji. Iste godine ta je ideja zaživjela i u Velikoj Britaniji, a potom i u gotovo svim europskim nacijama te u SAD-u.
