Njemački tjednik Der Spiegel dao je otkaz novinaru koji je 3. prosinca proglašen novinarom godine. To je najniža točka u našoj 70-godišnjoj povijesti, pisalo je na Spiegelovoj web-stranici. Claas Relotius (33), sada ga ne bi trebalo ni nazivati novinarom, dobio je otkaz jer je tekstove, pa i onaj za koji je nagrađen, jednostavno izmišljao.
Nije bio na mjestima koje je opisivao u svojim reportažama s “lica mjesta”, nije razgovarao s ljudima koje je citirao, i još jednom, nije bio novinar. Relotius je dobio najprestižniju novinarsku nagradu za reportažu o mladom sirijskom izbjeglici koji je uvjeren da izazvao rat u svojoj zemlji dječjom šalom. Priču je, dakle, objavio Der Spiegel, a nagradio ju je žiri u Berlinu s obrazloženjem kako je napisana s “neviđenom lakoćom, nabojem i jezgrovitošću”. No žiri je napisao i da se u reportaži nije nigdje vidio izvor. Zar im to nije bilo sumnjivo? Relotius je 2014. dobio i nagradu američke televizije CNN za reportera godine. Za Spiegel je napisao 55 tekstova sa svih strana svijeta iz Sirije, Guantanama, s američko-meksičke granice u Mississipiju…, a sve je bilo izmišljeno.
Dan žalosti za Spiegel
Relotius je priznao da je falsificirao dijelove svojih reportaža. Spiegel je najavio da će sve njegove tekstove ponovno provjeriti i objaviti rezultate kako bi vratili povjerenje čitatelja. Dirk Kurbjuweit, zamjenik glavnog urednika, kaže da će sada tjednik biti klasificiran među one koji objavljuju lažne vijesti (fake news) s čime se treba suočiti. Sumnja u istinitost njegovih reportaža iskrsnula je u studenome kada su u redakciju počeli stizati mailovi iz Arizone, među kojima i pitanje kako to da je napisao tekst o ljudima i situaciji kada “nije nikada bio ondje”. Redakcijski kolega je počeo istraživati, ali njegovi su nalazi o Relotiusu nailazili na skepticizam u redakciji. Spiegel je poznat i po tome što svaki tekst prije objavljivanja provjeri ekipa urednika-redaktora, pa čudi kako je i njima promaknula neautentičnost u tekstovima. Na koncu je Relotius priznao da je falsificirao tekstove. Najmanje 14 tekstova je lažno (još nisu svi provjereni) i u njima su izmišljeni citati, detalji, mjesta… To je težak udarac za novine koja se hvale svojim istraživačkim novinarstvom i procedurama kontrole članaka.
“To je šok za redakciju, za izdavačku kuću i sve suradnike”, objavio je Spiegel u opširnom tekstu na svojoj web-stranici. Slučaj Relotius je crni dan, žalost, tuga za Spiegelovu obitelj.
Već viđeno u Americi
No nije to jedini slučaj. Dapače, bilo je mnogo lažnih informacija i prije pojave interneta. U vrijeme Rimskog Carstva širile su se, primjerice, lažne informacije o Juliju Cezaru kako bi se “opravdalo” njegovo ubojstvo. Protestanti su ocrnili Katoličku crkvu napuhavanjem slučajeva inkvizicije i progona vještica. No vratimo se u današnje vrijeme. Jedan od najvećih skandala ne samo njemačkog nego i svjetskog novinarstva bila je objava tjednika Stern 1983. godine da je pronašao dnevnike Adolfa Hitlera. Istraga je pokazala da je riječ o falsifikatu. Autor lažnih Hitlerovih dnevnika bio je Konrad Kujau (alias Konrad Fischer, Peter Fischer i Heinz Fischer). Šefovi Sterna Peter Koch i Felix Schmidt podnijeli su ostavke, a Kujau je uhićen i osuđen za prijevaru.
Makedonac Vlado Taneski pisao je za crnu kroniku, među ostalima i za Novu Makedoniju, ali je postao i serijski ubojica. Nakon što je napisao tekstove o umorstvima triju žena (2005., 2007. i 2008.) u Kičevu, policija je počela sumnjati, jer je objavio detalje koji nisu bili poznati javnosti, pa ni istrazi. Taneski je uhićen 22. lipnja 2008. jer je njegov DNK otkriven na ubijenim ženama. Dan poslije pronađen je mrtav u zatvoru u Tetovu. Spomenimo dva slučaja falsificiranja iz hvaljenog američkog novinarstva. Prvi je onaj Jaysona Blaira koji je imao 27 godina kada je 2003. otkriveno da je u New York Timesu pisao izmišljene reportaže (slično kao Relotius u Spiegelu), a drugi je Stephen Glass koji je 1998., kada je imao 26 godina i smatran je jednim od najperspektivnijih novinara, otkriven kao autor 23 izmišljena članaka za The New Republic.
