Dopisnici umiru pišući. Strani dopisnici posebna su vrsta u medijskom ekosustavu. Vrsta koja, nažalost, u hrvatskom slučaju kao da odumire, ali posebna vrsta ne zbog te činjenice, nego zato što ta izbočenost, ta uloga “našeg čovjeka u stotinama kilometara daleko od kuće”, ponekad, htio-ne htio, stvori u čovjeku osjećaj usamljenosti. U onim trenucima slabosti, sumnje i melankolije, strani dopisnik, izdvojen iz redakcije, ne može a da se ne upita: je li kome zapravo stalo do toga što ja radim? Primjećuje li tko taj trud, tu robu koju šaljem odavde?
Još u petak dogovarao tekst
Ne govorim to napamet, ni (samo) iz osobnog iskustva. Prije pet godina, u Bruxellesu, slušao sam urednicu Guardiana kako na posljednjem ispraćaju svog možda najboljeg stranog dopisnika govori baš o tome: kako bi pokojni Ian Traynor navraćao u redakciju u Londonu skromno, povučeno i zapravo u strahu od odgovora na ta unutarnja pitanja. A u stvarnosti, redakcija je njega i njegov rad cijenila svakog dana više nego što je mogao zamišljati.
Strani dopisnik nema taj svakodnevni doticaj s redakcijom, gdje na svakodnevnim kolegijima, a još više u razgovorima preko stola, u hodniku, ili na kavi prije i na nečem konkretnijem poslije posla sazna sve što treba znati o životu svojih novina i čuje sve potvrde svog rada (pohvale ili pokude) koje je zapravo zdravo čuti. I otuda onda sva ta pitanja koja mu se roje u glavi, htio-ne htio, u trenucima slabosti. Ili to nije zapravo nije nikakva slabost? Ernest Hemingway u svome je govoru na svečanosti preuzimanja Nobelove nagrade za književnost rekao ponešto o tome kako pisanje, kad je najbolje, znači usamljen život. Jer, pisac “radi svoj posao sâm i, ako je dovoljno dobar, on se mora suočavati s vječnošću, ili njezinim izostankom, svakoga dana”.
Silvije Tomašević, dugogodišnji Večernjakov dopisnik iz Rima, odlazi u vječnost. Umro je tijekom vikenda nakon teške bolesti. Još u petak je s urednikom Večernjakove nedjelje dogovarao temu. Bio je veliki radnik, i u trenucima teške bolesti. I, kao i kod svih velikih stranih dopisnika – ne u hrvatskim, nego u europskim medijskim okvirima, jer Silvije je bio velik u tim okvirima – odgovor na sva ona usamljena pitanja iz mogućih trenutaka čovjekove slabosti i propitkivanja bio je, vrlo jasno: ne. Redakcija ga nikad, ni na tren, nije zaboravljala. Uvijek je bila zahvalna na tome što ga ima. Koliko je puta, u posljednjih nekoliko godina, napisao uvodnik novina, naručen već nakon pristojnog deadlinea za naručivanje takvog teksta, ali sa Silvijeva e-maila isporučen u roku pod kojim bi se toliki drugi slomili.
Slojevi iskustva i znanja
Ne i on, ne bi se slomio, nego bi i pod tim pritiskom dao sve od sebe. I isporučio tekst koji je zanimljiv, autoritativan, upućen, pisan s debelim slojevima iskustva i znanja. Ni u godinama u kojima je to slobodno mogao, nije bio jedan od onih koji pametuju na daljinu. Izlazio je na teren. Sjećam se vrijednog primjera u danima havarije broda Costa Concordia. Kao dopisnik iz Vatikana, što mu je bio primarni posao, putovao je s papama i postavljao im pitanja na legendarnim press-konferencijama u zrakoplovu. Javljao se za Hrvatsku radioteleviziju i bio jedan od onih novinara koji su postigli najbolju sinergiju rada u pisanom i televizijskom novinarstvu. Dragocjeno za oba kanala, ali bez kanibaliziranja. Bio je iznimno kolegijalan. Ne samo na zadacima, nego kolega koji je uvijek spreman pomoći i u slučajevima poput onog jednog, koji se prepričava po redakciji, kad je sin jedne naše urednice izgubio sve dokumente putujući po Italiji. Silvije je sjeo u svoj auto, prešao valjda pola Italije, pokupio ga i smjestio kod sebe u Rimu dok se sve ne sredi.
Ostat će upamćen po svemu tome. Ali, ako jednu stvar kao čitatelj trebate ponijeti iz života našeg dopisnika Silvija Tomaševića, ponesite ovu, koja vrijedi zapravo za sve prave novinare, a za ovog jednog posebno. Cijeli svoj život posvetio je vama, čitateljima. Vašem pravu da znate što se događa, u našoj državi i u svijetu, ne iz desete, nego iz prve ruke. Jer nema ni našeg posla, ni javnog interesa, a ni razvijenog društva, ni priča koje pamtimo, ni pamćenja na koje se svakodnevno oslanjamo… Ničeg nema bez vas, kojima služimo. U tome što je znao najbolje, Silvije Tomašević služio je do kraja. I na tome mu vječna slava i hvala. Komemoracija našem dragom Silviju održat će se u srijedu, 21. srpnja u 12 sati u prostoru Hrvatskog novinarskog društva u Perkovčevoj 2.
DO POSLJEDNJEG DAHA
Zadnji tekst Silvija Tomaševića objavili smo u Obzoru, u subotu 17. srpnja, “Englezi pokazali svoje pravo lice”. I pisao je Silvije i dalje, za nedjeljni broj Večernjeg lista pripremao veliku analizu Italije, kojoj je radni naslov glasio: “ Italija: od pandemijske agonije do nogometne ekstaze”. Taj tekst nije uspio dovršiti.
Englezi pokazali svoje pravo lice
Znalo se da Englezi nisu onakvi kakvima ih zamišljamo, odnosno džentlmeni i fer, ali poslije poraza u finalu Europskog nogometnog prvenstva od Italije isplivala je na površinu njihova prava narav. Pokazali su se rasistima (napadali su svoje obojene igrače koji nisu realizirali jedanaesterce), tukli su Talijane u Londonu kao da su oni krivi za poraz, jer nitko ne smije biti bolji od njih, naročito ne u “njihovoj” igri… Iz njih je izašla sva zločestoća i prigušeno barbarstvo. Kao da su se nakon Brexita još više osilili. Cijela je Europa navijala za Italiju, a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen kazala je, kao i njemačka kancelarka Angela Merkel, kako pobjeda “plavih (azzurra) nad Engleskom znači i početak novog razdoblja”, pa i ekonomskog, za Europu poslije koronavirusa. To je i pobjeda nad engleskom arogancijom, kazala je Merkel. “Pobjeda Italije na stadionu Wembley, protiv svega i svih, uključujući i protiv engleskih navijača koji su užasno zviždali na talijansku himnu, zaslužena je”, kazala je Merkel. Na tribinama je bio i princ William sa sinom Georgeom (na slici) i vidljivo su se veselili nakon engleskog gola u drugoj minuti utakmice. Ali, otišli su sa stadiona, kao i drugi engleski navijači i britanski premijer Boris Johnson, odmah nakon izvođenja jedanaesteraca. Nisu čekali dodjelu medalja i pehara, odnosno nisu odali počast talijanskim igračima. “Ni jednu riječ nisu uputili našim gladijatorima pobjednicima”, kazao je talijanski premijer Mario Draghi i naglasio da ta pobjeda označava i početak novog rasta nakon koronavirusa. S nogometom, tenisom i glazbom “naša se zemlja vratila kao protagonist u Europi”, drži Draghi. A kad je riječ o ekonomskom rastu, industrija i BDP porasli su u Italiji više nego što se očekivalo. Čini se da je za Italiju, ali i za druge europske zemlje, počelo post-COVID-19 razdoblje. Englezi su se, međutim, srozali. U Europi se sada na njih, zasigurno, gleda drukčije. “Mi smo najbolji na svijetu i pehar je nezasluženo izvan Londona”, govore. Žalosno!
