Pored epidemije, polemika vezanih za obnovu nakon potresa, situacije u Holdingu, pucanja cijevi... odnosno svega što se proteklih tjedana događa u gradu i državi, “najkontroverznija” tema koja je podijelila društvene mreže ovih dana su hrvatska inačica ćevapa, odnosno mljevenici, kako se zovu “po naški”. O njima bruji domaći i susjedni gastronomski svijet, a nastali su u novozagrebačkom kvartu Kajzerici, točnije novootvorenom restoranu Inst@food, iz glave vlasnika Domagoja Delača.
Hrana koja će spajati
Njegovi su mljevenici izazvali burnu reakciju u regiji, a dosad je zbog njih dao već na desetke intervjua i izjava te gostovao u raznim emisijama medija iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Ne bi bilo, kaže Delač, fer da zadrže ime ćevapi, jer zapravo i nisu. Ime su dobili, moglo se pretpostaviti, po tome što se sastoje od mljevenog mesa. Izgledom i mirisom neodoljivo podsjećaju na ćevape, no po čemu su onda, osim po intrigantnom nazivu, posebni i drukčiji?
– Ono što ih razlikuje od originalnih ćevapa jest to što su napravljeni od 60 posto junetine i 40 posto svinjetine. Ne volim kopirati jela pa sam si zato dao truda da osmislim nešto čega nema nigdje u ponudi. Tako su tijekom nekoliko tjedana nastali mljevenici. Budući da sam godinama radio u marketingu, htio sam da ljude privuče interesantan i pomalo sulud naziv, koji zapravo sasvim odgovara hrvatskom jeziku, ali da ih, kad probaju jelo, zadrži dobar okus – govori Delač i dodaje kako ga sada zovu iz restorana iz cijele regije da on kuša njihove ćevape. A pokrenulo je to i druge rasprave u bespućima interneta, poput one da bi se onda, na tragu mljevenika, trebali na hrvatskom nazvati sendviči.
Za mljevenike pak Delač želi da budu hrana koje će, objašnjava, ljude spajati, a ne razdvajati.
– Nismo tu da ratujemo zbog ćevapa. Nadam se da će se moj naziv, iako je krenuo kao šala, uvriježiti u našem jeziku. Plan je i da ih jednog dana ljudi mogu kupiti gotove u trgovinama te ispeći sami doma – navodi ugostitelj. A osim naziva i sastava, specifični su i po tome što ih, umjesto s ajvarom ili kajmakom, serviraju s lukom prelivenim bučinim uljem te pomfritom. Francuska salata nezamisliva je u toj fuziji jer je najčešće vidimo na stolu s kuhanom šunkom.
No, shodno želji za inovativnim idejama, poslužuje se i porcija francuske na tanjuru. A ćevapi bez somuna su kao burek bez jogurta pa, dakako, i mljevenici imaju svoju nerazdvojivu polovicu, gospođu lepinju. No nije to klasična varijanta na koju smo se naviknuli, već je izrađena od tijesta za pizzu napolitanu. Vrlo je mekana i iznutra, a izvana pak pomalo hrskava i zapečena. Na naše iznenađenje, mljevenici, osim što su sočni, primamljivog mirisa, a i doista dobrog okusa, savršeno pašu uz tu kaloričnu bombu te kombinaciju obroka.
– Kad je meso dobro začinjeno i napravljeno, nisu potrebni nikakvi umaci da kamufliraju taj okus. Lepinja je izvana premazana maslinovim uljem, solju i češnjakom, a iznutra maslacem sa začinskim biljem i saftom od pečenja. Povrće za francusku pak dolazi iz vrta moje šogorice i ona je radi. Meso, točnije smjesa, napravljena je u suradnji s mesnicom Antonio iz Savskog gaja – opisuje Delač.
Cake su češnjak, but, led
U porciji koja stoji 55 kuna dobije se osam mljevenika, odnosno 330 grama. Iako kuhar nikad ne otkriva svoj tajni sastojak, nama je ipak odao kako je mala tajna da se u smjesi nalazi voda u kojoj je stajao češnjak. Češnjak time ne prevladava u mesu, ali mu daje na punini okusa i sočnosti te zaokružuje priču sa začinima, s tim da je to snažan antioksidans.
– Caka je i u tome što koristimo svinjski but, koji je kompaktniji od ostalih dijelova te veći omjer junetine. Ključ je da prođu kroz led i hladnoću jer se malo stisnu pa ih je lakše i ljepše ispeći – kaže Delač. U njegovu se restoranu, dodaje, može pronaći za svakoga ponešto pa u ponudi imaju burgere s francuskom salatom, pizzu, palačinke... Cijene se kreću od 16 do 58 kuna, nedjeljom su zatvoreni, a ostale dane rade od devet do 22 sata.
