Veliko zatezanje odnosa između Ukrajine i Rusije, sukob koji sada balansira na rubu izbijanja stvarnog, velikog rata, nije zapravo nastao jer je ukrajinska ratna mornarica htjela sa svoja tri broda kroz Kerčki tjesnac uploviti u Azovsko more. To je bio samo povod za eskalaciju sukoba koji očajnički treba samo jednom čovjeku, predsjedniku Ukrajine Petru Porošenku.
Za manje od četiri mjeseca u Ukrajini će biti održani izbori na kojima će Porošenko pred biračima tražiti novi mandat, no u ovome trenutku izgledi su mu izrazito loši. Prema svim relevantnim anketama, njegovo mjesto zauzet će velika povratnica na ukrajinsku političku scenu, dama s pletenicom i, kako su ju svojedobno nazivali, plinska princeza Julija Timošenko.
Spasitelj nacije
Imajući ovo na umu, Porošenko, kojemu je popularnost u posljednjih nekoliko godina znatno pala i za kojega bi u ovome trenutku glasalo samo deset posto ukrajinskih birača, nema drugog izbora do igrati na kartu nacionalnog ponosa. Da bi se održao u predsjedničkoj palači u Kijevu, nužna mu je homogenizacija biračkog tijela, nužno mu je predstaviti se kao spasitelj nacije koji se nosi s izazovima što nadilaze ekonomske teškoće u kojima se nalazi prosječni Ukrajinac. A za to nema boljeg rješenja od izazivanja sukoba s Rusijom, zemljom koju velika većina Ukrajinaca drži agresorom, zemljom koja je prije četiri godine, nekako na početku Porošenkova mandata, anektirala poluotok Krim, zemljom koja već godinama nekada manje, nekada više otvoreno podržava separatiste u području Donbasa.
Ruski predsjednik Vladimir Putin među prosječnim je Ukrajincima omražen, gotovo pa izjednačen s utjelovljenjem vraga. Do koje razine ta mržnja ide, pokazuje i to da se na ulicama Kijeva prodaje i toaletni papir s njegovim likom. I upravo je na tu kartu, kartu odlučnog borca protiv Putina i Rusije, Porošenko sada zaigrao, očito s namjerom da si podigne izglede na biralištima i osigura si eventualno sljedeći mandat.
Petro Porošenko izuzetno je inteligentan čovjek koji je u politiku ušao izravno iz velikog posla. Svojevrsna je ukrajinska verzija Donalda Trumpa. Bogatstvo je stekao još početkom devedesetih, u vrijeme kada se Ukrajina, tada još u sastavu SSSR-a počela otvarati prema zapadu, kada je kapitalistički sustav na tom području bio tek u povojima. Među prvim je privatnim poduzetnicima počeo uvoziti zrna kakaovca u Ukrajinu, prodavati ih tamošnjim kupcima, mahom prehrambenim kombinatima. Samo nekoliko godina kasnije stekao je kontrolu nad velikim dijelom konditorske industrije u Ukrajini pa je uskoro dobio i nadimak “kralj čokolade”. Koliko mu je posao sa slasticama dobro išao, pokazuje i to da je počeo širiti i diverzificirati posao, pa je uskoro došao u posjed nekoliko tvrtki iz oblasti autoindustrije, jednoga velikog brodogradilišta, televizijske postaje... U vrijeme izbijanja revolucije protiv Janukovičeva režima Porošenko je bio jedan od najbogatijih Ukrajinaca. Kako je vrlo aktivno podupirao prosvjede, ne samo verbalno nego i financijski, u to je vrijeme postao vrlo omiljen u javnosti. Bogat, proeuropski orijentiran, nesumnjivo protkan domoljubljem i idealima za koje su se tisuće ukrajinskih prosvjednika borile na ulicama Kijeva s proruskim snagama tada već odbjeglog Janukoviča, Porošenko se činio kao idealan kandidat na predsjedničkim izborima. Šlag na tortu bio je i trenutak kada je Vitalij Kličko objavio da se nema namjeru kandidirati na izborima te pozvao svoje simpatizere da daju glasove Porošenku. Na izborima je pobijedio s više od 57 posto glasova već u prvom krugu, pomevši pred sobom sve kandidate. Njegova tadašnja suparnica, a i suparnica na sljedećim izborima Julija Timošenko osvojila je samo 12 posto glasova.
Iako je u to vrijeme slovio kao nada ukrajinske politike, čovjek koji će svoje poslovne i liderske vještine iskoristiti da bi podigao nizak standard građana i Ukrajinu poveo prema Europskoj uniji, malo se toga ostvarilo. Iskreno rečeno, Porošenko je tijekom cijeloga svojeg prvog mandata nailazio na probleme zbog kojih i nije bilo realno očekivati pretjerano velik ukrajinski uzlet. Pobuna na istoku zemlje, a uskoro zatim i aneksija Krima protkali su velik dio njegova mandata. Borbe u istočnoj Ukrajini, koje su posljednjih godinu ili dvije zamrle, na početku su Porošenkova predsjedničkog mandata odnosile tisuće života. I realno, uvjeti nisu bili podobni za revitalizaciju gospodarstva i životnog standarda prosječnog Ukrajinca. No sada sve to, u političkom smislu, dolazi na naplatu. Ukrajinci se sjećaju nada koje su imali prije četiri godine i upravo zbog toga Porošenko je danas tek četvrti po redu kandidat kojemu bi prosječni Ukrajinac sada dao glas na biralištu.
Manipulatorica s karizmom
Upravo tu situaciju kao svoju veliku priliku vidi Julija Timošenko. Dugi niz godina ova je politička veteranka i populistica bila najprepoznatljivije lice Ukrajine na vanjskopolitičkoj sceni. Od kada se 1997. uključila u politiku, zauzimala je cijeli niz dužnosti. Od zastupnice u parlamentu, zamjenice premijera, jedne od vođa Narančaste revolucije u kojoj je 2004. “skidan” proruski predsjednik Leonid Kučma, potom premijerke... Nakon što je na predsjedničkim izborima pobijedio Janukovič, Timošenko je 2011. uhićena i osuđena na zatvorsku kaznu. Pokazalo se da je s Rusijom potpisala štetne ugovore o isporuci plina koji su Ukrajini nanijeli dugoročnu financijsku štetu. Dobar dio svjetske javnosti vidio je u ovom sudskom procesu namještaljku, igru kojom je proruski predsjednik Janukovič, inače štićenik Leonida Kučme kojega je Timošenko rušila u Narančastoj revoluciji, htio “kazniti” svoju političku protivnicu. No tako stvar nisu vidjeli ukrajinski birači. Smatrali su da je doista potpisivala štetne ugovore s Rusijom, posebice da bi i sama izvukla materijalnu korist golemih razmjera. Malobrojni pristaše pokušavali su, u vrijeme dok je bila u zatvoru, održati njezino ime među Ukrajincima, no bez pretjerano velikog uspjeha. Nakon što je poslije revolucije na Euromajdanu oslobođena, njezina popularnost među Ukrajincima iznosila je tek nekoliko posto. I nije nikakvo čudo da ju je Porošenko tada “pregazio” na izborima.
Ovaj poraz nije ju obeshrabrio i uporno je u posljednje četiri godine gradila svoju poziciju među glasačima, gotovo ispočetka. Vrlo talentirana govornica, s neospornom karizmom, zaigrala je na kartu sirovog populizma. Dobar dio Ukrajinaca, pogotovo siromašnijih, ali i onih srednje klase, osjetili su velik pad standarda nakon izbijanja pobune na istoku zemlje i aneksije Krima. Tome su doprinijele i strukturne reforme koje je Porošenko, u najboljoj volji, pokušavao provoditi u posljednjih nekoliko godina. A okosnica politike Julije Timošenko, na unutrašnjem planu, bila je upravo usmjerena prema njima. Osnovne ideje za koje se zalaže su povećanje minimalnih plaća, povećanje mirovina, što je bila, i još uvijek je, glazba za uši osiromašenih Ukrajinaca. Bila je posebno glasna prošle godine kada je Porošenko provodio reformu mirovinskog sustava, a prema napucima MMF-a, pri čemu je mirovina trebala biti nešto više od tisuću grivnja, odnosno nešto više od četrdeset eura. Timošenko je tvrdila da je uvredljivo razgovarati o bilo čemu manjem od 3000 grivnja, odnosno oko sto eura.
– Je li tih tisuću grivnja dovoljna zahvala za vas, ljude koji su se borili, koji su ginuli za ovu zemlju – poručivala je tada u maniri vrsne populistice. I inače je Timošenko vrlo česta u kritiziranju rada vlade i predsjednika Porošenka, no bez iznošenja alternativnih rješenja. Pri tome se nerijetko koristi “oblikovanjem podataka”. Prema istraživanjima jednoga ukrajinskog političkog instituta, samo 17 posto tvrdnji koje je Timošenko iznosila u svojim govorima posljednjih godina apsolutno je istinito, dok se čak 27 posto poruka koje je na govorima poslala mogu okarakterizirati više ili manje lažnima.
“Unatoč svemu, Juliju Timošenko teško je uhvatiti u laži. Odlična je govornica, a odlično poznaje i materiju o kojoj govori. Ona jednostavno oblikuje poruke onako kako njoj odgovara, zaobilazeći elemente koji njoj ne idu u prilog”, piše u studiji koju je izradio ukrajinski Vox.
Ujedno, Timošenko je sasvim dobro naučila lekciju iz prošlosti i nastoji ne pružiti nikakva razloga da je se poveže s bilo kakvim skandalima ili da joj se nađe ikakva “crna mrlja” od 2014. naovamo. Istodobno, čini sve da se distancira od plinske afere, dok njezini pristaše tvrde da je sporazum s Rusijom potpisala da bi spasila Europu od zime i blokade isporuke plina preko Ukrajine. U isto vrijeme dok je “peglala” svoj imidž kod kuće, ponovno je učvršćivala i poziciju u Europi. Tako je nedavno sudjelovala na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, na koju se dolazi samo po pozivu. Upravo tamo odradila je cijeli niz sastanaka s istaknutim američkim i europskim političarima tražeći buduće saveznike.
Angažirala je i strane savjetnike. Za nju danas radi Barry Bennet, jedan od nekadašnjih voditelja Trumpove predsjedničke kampanje koji joj razrađuje odnose s javnošću, ali i služi kao svojevrsna veza s Bijelom kućom i Trumpovom administracijom. Kombinacijom karizme, pažljivoga političkog marketinga, populizma i odlične retorike, Julija Timošenko danas je favoritkinja na izborima zakazanima za kraj ožujka sljedeće godine. Sve ankete daju joj oko 25 posto glasova birača, dvostruko više od sljedećeg po jačini kandidata, Vladimira Zelenskog.
Porošenko je svega toga vrlo svjestan i prilično mu je jasno da nema vremena “redovitim putem” okrenuti većinu birača i bar ishoditi ulazak u drugi krug izbora, ako već ne može odmah odnijeti pobjedu. I očito je prevladao stav da teška vremena traže teške poteze. Četiri mjeseca prije izbora trebala mu je “mobilizacija” birača, a to nije mogao napraviti bolje nego dizanjem nacionalnog zanosa i organizacijom Ukrajinaca oko zajedničkog pitanja – borbe protiv Rusa. Jer tko je bolji u takvoj situaciji od čovjeka koji se dokazao tijekom krvave revolucije na Euromajdanu od prije četiri godine, kada je dobio gotovo plebiscitarnu podršku Ukrajinaca.
Teško je reći što će se događati u sljedećih nekoliko mjeseci i kako će se odnosi s Rusijom odvijati. Prilično je izgledno da je sadašnji sukob s Moskvom samo za “unutrašnju uporabu”, jer Ukrajini stvarni, krvavi rat s Moskvom ne treba. Kako god bilo, Porošenko je odabrao prilično rizičan put političke borbe, bez jasnog ishoda. Sigurno je samo jedno, tko god pobijedio na izborima, imat će nakon svega puno posla da dovede političke odnose na neko normalno, redovno stanje.
