Danas je menadžer u računalnoj tvrtki Combis, često je na poslovnim putovanjima, u slobodno vrijeme šeta sa suprugom Ratkom, čita ili je tata-servis, a prije šest godina bio je haaški zatvorenik osuđen na 45 godina zatvora. Na slobodu i u normalan život vratio se kada ga je Haag oslobodio krivnje za ratni zločin u Ahmićima te mu kaznu preinačio na devet godina zatvora (zbog nehumanih postupaka prema zatvorenicima Bošnjacima). General Tihomir Blaškić doima se kao da haaška ćelija na njemu nije ostavila traga, smiren je, ne puši, pije čaj s mlijekom...
Jeste li se naviknuli na novi život?
Nastojim se naviknuti premda znam da nikada neću ispuniti sva očekivanja supruge i djece, jer to je život neispunjenih nadanja i očekivanja. Svatko od njih s pravom se nadao da će sve biti bolje kada se vratim, ali, na žalost, u životu nije uvijek onako kako bismo željeli. Vratio sam se i imao sreću da sam se zaposlio u tvrtki Combis, supruga također, djeca rastu, sve to od nas traži i dodatni angažman. Trudim se biti na raspolaganju obitelji, ali nisam baš sretan koliko u tomu uspijevam.
Nastojite li zaboraviti haaške dane?
Čovjek brzo zaboravi sve ono što je bilo loše. Nisam imao trauma iz tog razdoblja. Smatram to završenom etapom u životu i nastojim ići dalje. Ne pratim detaljno haaška zbivanja, ali nastojim ostati na raspolaganju prijateljima i supatnicima koji sada iščekuju ishod haaških odluka.
Što vam je u Haagu bilo najteže?
Bilo je više trenutaka, ali izdvojit ću čin izricanja kazne od 45 godina, kada sam slušajući presudu uočio da se supruga ruši i gubi svijest. Drugi je trenutak, godinu dana poslije, kada su supruzi i meni na sastanku s pritvorskim liječnikom priopćili da sam obolio od leukemije te da neću još dugo živjeti. Mene su nakon sastanka zatvorili u ćeliju, a ona je izišla u hladnu siječanjsku noć i otišla u hotel našoj dječici, koja su je nestrpljivo čekala i kojima je trebalo nešto reći. Nisam se toliko uplašio za život koliko da će mi obitelj nastaviti živjeti s teretom moje kazne od 45 godina, jer moj bi proces zbog bolesti bio storniran. To su mi neki od najtežih trenutka u Haagu.
Imate li ikakve kontakte s haaškim zatvorenicima?
Dopisujem se s njima ili kontaktiram preko prijatelja koji im odlaze u posjet. S onima koji su bili u Haagu, s braćom Kupreškićima, s Marijem Čerkezom, s Vlatkom Kupreškićem, s obitelji Dušana Fuštara, komuniciram češće. Katkad nazovem ravnatelja haaškog pritvora, ali život je nametnuo nove obveze, živi se dinamičnije pa je teško održavati stalne kontakte.
Možete li procijeniti kakva presuda očekuje generale Gotovinu, Markača i Čermaka?
Ja im želim slobodu jer su je zaslužili, ali nitko ne zna kakva će presuda biti. To je tajna koju Haag jako dobro čuva.
Posjećujete li Ahmiće?
Bio sam često u Ahmićima, posljednji put 7. studenoga ove godine. Imam tamo prijatelje, i Hrvate i Bošnjake.
Kako vas ljudi primaju?
Teško je nekomu tko nije doživio patnju i stradanje razumjeti reakcije ljudi koji su izgubili nekog najbližeg. I ja sam dijete poginulog branitelja pa mogu lakše razumjeti ponašanje tih ljudi. Posjećujem ih uvijek uz dobre namjere, prijateljski i nastojim pomoći. Dosad nisam doživio ni najmanju neugodnost. Želio bih i ovom prilikom izraziti duboko žaljenje žrtvama rata na svim stranama.
Raščistimo jednom zauvijek, jeste li u Haag otišli dobrovoljno ili pod prisilom?
U ožujku 1996. napisao sam ministru obrane Šušku i vrhovnom zapovjedniku predsjedniku Tuđmanu pismo u kojem sam izrazio stav kako ne želim da me moja domovina izručuje, da se želim dobrovoljno staviti na raspolaganje Haagu. Ali nisam se slagao s terminom. Splet okolnosti bio je takav da je supruga rodila 18. ožujka 1996., a da sam već 1. travnja išao u Haag. Možda je to trebalo biti mjesec dana prije ili poslije... Ali nikad nije bilo dvojbi o odlasku u Haag. Ne bih dopustio da me itko traži i izručuje. Detalji neka ostanu za moju knjigu...
Ipak, u ožujku 1996. izjavili ste generalu Crnjcu, Ćosiću i Rojsu, kada su vas slamali da u Haag idete odmah: “Ako treba, živog me zapalite, ja sutra ne idem!”
Da, to sam izjavio. Taj sastanak nikada neću zaboraviti. Imena nazočnih i nisu presudna, jer oni su u to vrijeme obnašali određene dužnosti. Bilo je to 28. ožujka 1996. oko 12 sati. Potrebno je imati u vidu okolnosti u kojima sam se tada nalazio. Moja je supruga samo dan prije izišla iz bolnice poslije porođaja, a starijeg sina, koji je bio kod bake u Austriji, uopće nisam vidio. Mogu potvrditi da je stenogram s toga sastanka koji je objavio Nacional autentičan. Podudara se s mojim bilješkama.
Je li točno da su vam uoči odlaska u Haag ukradeni dokumenti važni za vašu obranu? Što je nestalo?
Bilo je pretresa u stanu i u uredu te noći s 28. na 29. ožujka, ali neka ostane za knjigu što je sve nestalo. Na sreću, tijekom procesa došlo se do gotovo svih tih dokumenata i zapisnika.
Da ste imali te dokumente, biste li lakše dokazali da niste krivi za zločin u Ahmićima?
Vjerujem da bih. Treba uzeti u obzir da je zapisnik sa suđenja, do nepravomoćne presude, sadržavao više od 30.000 stranica i brojne dokumente koji su činili jedan mozaik. Teško je sada ocjenjivati važnost svakoga pojedinog dokumenta. U tako složenom procesu, imajući u vidu i pravne kriterije koje suci primjenjuju pri ocjeni svakog dokumenta, siguran sam da bi bilo puno lakše dokazati nedužnost za Ahmiće.
Tijekom žalbenog procesa došli smo do ključnih dokumenata.
Gdje su nađeni ti dokumenti?
O tome imam pouzdane spoznaje, iz druge ruke, jer sam tada bio u haaškoj ćeliji, ali neka to ostane za moju knjigu.
Spomenuta gospoda uvjeravala su vas da trebate ići u Haag jer je to u interesu Hrvatske. Jeste li se zbog toga odazvali pozivu u Haag?
Teško je dati jednoznačan odgovor, ali u Haag sam išao prije svega kako bih dokazao svoju nevinost. Znao sam da sam nedužan i osjećao sam da kao dotadašnji zapovjednik HVO-a srednje Bosne trebam ponijeti teret odgovornosti za sve tamošnje pripadnike HVO-a, a posebno za one koji su časno braneći svoja ognjišta stradali i zbog interesa Hrvatske. I bio sam uvjeren da ću uspjeti dokazati istinu, ali nisam vjerovao u obećanja, uz koja su me ispraćali, da će mi proces trajati 60 dana. No činjenica je da je Hrvatska dan-dva nakon mog odlaska u Haag primljena u Vijeće Europe. Jasno je i laiku da je i to bio zalog: ja u Haag, Hrvatska u Vijeće Europe.
A tko vam je ukrao dokumente i zašto?
Kad su dolazili po dokumente, tijekom noći s 28. na 29. ožujka 1996., nisam bio u stanu. Oni koji su pretražili stan zatekli su ondje moju suprugu s našim tek rođenim sinom Ivanom, kojemu je bilo samo deset dana. Ne trebam opisivati kako se supruga osjećala prilikom pretresa i učestalih posjeta, samo dan nakon što je izišla iz bolnice. I danas osjećam trnce kada se sjetim koliko je zbog svega propatila. Nisam bio ni u uredu MORH-a kada su odnosili dokumente, ali dopustite da te detalje ostavim za knjigu.
Jeste li bili ogorčeni, ljuti?
Ne, nisam bio ogorčen. Jedino mi je bilo teško vidjeti da su isti pripadnici službe sigurnosti i vojne policije koji su me osiguravali dok sam putovao na bojište odjednom postali čuvari koji paze da ne bih pobjegao, nestao. Nikad nisam razmišljao o bijegu i skrivanju. Nestao sam jedino od 17.30 sati 28. ožujka do podneva 29. ožujka. Kada sam shvatio da su me namjeravali isporučiti u Haag kao poštanski paket.
Zamjerate li ikome išta?
Nikome ništa ne zamjeram. Pojedinci koji su pisali da trebaju odlučiti hoće li braniti interese Hrvatske ili moje i danas se peru kako nikada ništa nisu skrivali. Oni imaju svoju savjest. Postoje dokumenti koji su slani predsjedniku Tuđmanu (posjeduju ih i haaške institucije), u kojima je jasno tražen stav – braniti Blaškića ili Republiku Hrvatsku. Smatram da je istina naš najveći mogući interes jer samo istina oslobađa. U tim trenucima, boreći se za istinu, zapravo sam se borio i za Hrvatsku.
Na koje pojedince mislite?
Bilo je to teško vrijeme u kojemu se mnogi nisu snalazili. Kod nekih, naravno, nije riječ samo o pukom nesnalaženju. Meni su sudili i na temelju postupaka onih koji su me po logici stvari trebali braniti. Ja ne želim suditi o njihovim postupcima, neka im sudi njihova savjest.
Ispaštali ste zbog toga jer ste bili zapovjednik hrvatskih snaga u srednjoj Bosni, no uz vašu pomoć Hrvati su se tamo održali iako se činilo da im u ratu s Bošnjacima prijeti potpuno uništenje. Čemu ili komu trebaju najviše zahvaliti?
Zahvaliti se mora prije svega žrtvama i spoznaji da branimo svoja ognjišta, zatim jedinstvu naroda, franjevcima, koji su bili veliki duhovni i moralni oslonac, te moralnoj pomoći koja je stizala od prijatelja. Održali su se osloncem na vlastite snage, pouzdanjem u dragoga Boga i znajući da se bore za goli opstanak. Hrvati u središnjoj Bosni nikada nisu planirali ni izvodili napadne operacije.
Mnogi smatraju da ste vi među najzaslužnijima za opstanak Hrvata u Lašvanskoj dolini?
Ne smatram se najzaslužnijim. Ja sam samo jedan od sudionika kojemu je bila dužnost, čast i obveza dati svoj doprinos. Najzaslužniji su oni koji su dali život za opstanak i oni koji su ranjeni, stradali i nestali.
Kakva je u tome uloga Franjevačke bolnice u Novoj Bili?
Bila je presudno važna. Početkom 1992. rodila se ideja da se na tim prostorima organizira bolnica. Koncentrirane snage Vojske Republike Srpske već su bile stacionirane na Kupresu, u Donjem Vakufu i na prilazima Jajcu te su prijetile zauzimanjem Bugojna, Novog Travnika, Travnika, Viteza i Zenice. Osnivanjem Franjevačke bolnice u župnoj crkvi u Novoj Bili poslana je nedvosmislena poruka da narod središnje Bosne razmišlja o opstanku i obrani. Bolnica je bila otvorena za sve, nije se gledalo na vjersku, nacionalnu ili vojnu pripadnost. Koliko se sjećam, zbrinula je 15 tisuća vojnika i civila, a u vrijeme najžešćih borbi rođeno je 700 djece.
Kakav je bio odnos političkog vodstva Hrvata u BiH prema Hrvatima u srednjoj Bosni? Jeste li bili prepušteni samima sebi?
Da, bili smo prepušteni sami sebi zbog objektivnih okolnosti, jer smo bili u potpunom okruženju pet korpusa protivničke strane, bez komunikacijskih veza. Ali nismo gubili glavu. Pouzdali smo se u sebe i nastojali efikasno braniti. Crte obrane protezale su se kroz dvorišta, neke doslovno kroz kuće, svaka je imala svoj rov, zaklon...
Je li pomoć iz Hercegovine i Hrvatske ipak mogla biti veća?
Mislim da se u danom trenutku učinilo najviše što se moglo. Neko vrijeme i branitelji su gajili iluziju o pomoći izvana. Nerealno je bilo očekivati takvu pomoć jer ona tada i nije bila moguća. Snage HVO-a u Mostaru i same su bile zaokupljene ratnim djelovanjima, Vijeće sigurnosti UN-a prijetilo je sankcijama, snage UN-a kanalizirale su pokrete. Hrvati u središnjoj Bosni bili su u okruženju i potpunoj izolaciji osam mjeseci. Humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu otvorio je putove za nove zajedničke, hrvatsko-bošnjačke humanitarne konvoje. Jedina pomoć do tada bila je moguća iz zraka pod nadzorom UN-a.
Jeste li ikad posumnjali da je Lašvanska dolina otpisana, da je trebala pasti jer nije trebala biti dijelom Herceg Bosne?
Sjećam se iz tog vremena, dok su se na mirovnim pregovorima crtale mape, poruke našeg uzoritog kardinala Puljića: “Precrtavajte sve, ali ne smijete precrtati čovjeka”. Ja se kao zapovjednik nisam obazirao na mape i političke planove. Bilo je nužno postaviti što kvalitetniju obranu. Možda smiješno zvuči, ali crpio sam iskustva iz obrane Staljingrada, Moskve, iznova sam uz svijeću u Vitezu čitao memoare Georgija Žukova, Bernarda Montgomeryja, Dwighta Eisenhowera...
Znam da je bilo pregovora i različitih solucija, čak i zapovijedi da se neki prostori isele. Zapovjednik britanskog bataljuna UN-a pukovnik Williams nudio mi je da se iselimo, a on bi osiguravao evakuaciju naroda i branitelja. Imam bilješke o svemu. Odveo sam ga u restoran hotela Vitez i pokazao mu izložbu udruge likovnih umjetnika Lašvanske doline. Ostao je šokiran: “Ja vas uvjeravam da se trebate iseliti, a vi mi pokazujete svoju kulturu i stvaralaštvo”. Shvatio je moj odgovor.
Britanci su predlagali da se iseli cijela Lašvanska dolina?
Da. A da se iselila Lašvanska dolina, bilo bi pitanje sati kada bi se iselili i Kiseljak i Žepče.
Zašto su predlagali iseljenje?
Unprofor je procjenjivao da nećemo izdržati više od 15 dana pa su htjeli spriječiti dalja stradanja i razaranja. Naime, bili smo okruženi višestruko nadmoćnijim snagama Armije BiH, u omjeru 1 prema 10.
Jesu li bili svjesni kakve bi to posljedice izazvalo? Narod se više ne bi vratio...
Njih to nije zanimalo. Provodili su politiku svojih vlada i misiju UN-a.
Je li bilo poruka iz Hrvatske ili Hercegovine da se trebate iseliti?
Stizale su zapovijedi iz Glavnog stožera o iseljenju nekih prostora, dakle, ne svih. Razmatrala se i varijanta da bi bila možda efikasnija obrana ako se narod Usore i Žepča preseli. Na sreću, narod i branitelji imali su konsenzus: Nema preseljenja!
Znači, odbijali ste izvršiti zapovijedi?
Prešutno smo prelazili preko njih. Nije bilo puno takvih zapovijedi.
Je li bilo straha? Kad je bilo najteže?
Bilo je straha. Najkritičniji trenutak u Vitezu bila je dramatična bitka za Križančevo Selo u noći 22. prosinca 1993., kada smo ostali bez zaliha streljiva. Taj dan stradao je velik broj branitelja i civila. Preznojavao sam se razmišljajući kako dalje, što reći zapovjednicima... Ostala je samo nada da ćemo do jutra dobiti streljivo. Izdržali smo. Poslije toga znao sam da više ne možemo pasti.
Kako danas gledate na rat u BiH? Mislite li da je bio opravdan, da se vrijedilo boriti?
Rat nije bio opravdan, ali vrijedilo je braniti svoje ognjište. Kad smo se 1992. odlučili za osnivanje Franjevačke bolnice, srpske snage već su bile okupirale 70 posto BiH, Hrvati i Muslimani bili su svedeni na preostalih 30 posto neokupiranog prostora. Na žalost, na tome se prostoru dogodio neželjeni sukob Hrvata i Bošnjaka Muslimana.
Je li rat s Bošnjacima bio potreban?
Nije bio potreban. Bio bih sretan da se mogao izbjeći. Međutim, spletom okolnosti oni su se u jednom trenutku odlučili da dio teritorija koji su izgubili u ratu sa Srbima kompenziraju na račun Hrvata.
Je li moguć suživot s Bošnjacima i Srbima?
Moguć je uz uvažavanje i poštovanje jednakih prava svih triju konstitutivnih naroda i poštovanje temeljnih ljudskih prava svih građana BiH.
