Tužno je bilo jutros u kazalištu Kerempuh, gdje su se brojni glumci, pisci, slikari, novinari, filmaši i drugi kolege iz umjetničkih krugova i javnog života opraštali od svestranog kreativca Fadila Hadžića.
Prvi govornik na komemoraciji bio je Duško Ljuština, dugogodišnji ravnatelj kazališta koje je Fadil Hadžić osnovao, a u njemu u prosincu doživio i premijeru svoje šezdesete drame „Prevaranti“.
Ime će mu živjeti vječno
– Čovjek živi dok živi njegovo ime, a Fadil će sigurno živjeti vječno. Mnogi europski gradovi mogli bi se dičiti da imaju tri kazališta poput Kerempuha, Vidre i Komedije koje je osnovao Fadil. Imao je više od 30 samostalnih likovnih izložbi, a njegove predstave barem dva puta u životu vidjeli su svi stanovnici Hrvatske. Nikada nitko na ovim prostorima nije bio tako plodan i bogat. Takav prijatelj praktički se nikad ne rađa i nisam siguran hoćemo li u još kojem stoljeću dobiti novog Fadila – rekao je emotivni Ljuština.
Glumac Željko Königsknecht čitao je potom ulomke iz Fadilove knjige „Glumac, to čudno stvorenje“, zahvalivši mu u ime glumaca kazališta Kerempuha, ali i stotina drugih glumaca koji su igrali njegove komade, na legendarnim rečenicama koje su izmamile toliko smijeha, a njima glumcima pružile toliko zadovoljstva zbog spoznaje da je publika sretna.
Želio je umrijeti za štafelajem
Publici se obratio i Boško Zatezalo, direktor VBZ-a, Hadžićeva izdavača, podsjetivši da je taj sjajni kulturnjak od 1955. do 2010. godine napisao i 29 knjiga.
– Fadil je strašno volio svoju knjigu Anatomija smijeha, književnu studiju o fenomenu komičnoga. Nakon poznatih studija Freuda, Fergusona i drugih inozemnih autora, o smijehu smo zahvaljujući Fadilu dobili i jednu domaću analizu. Rekao mi je: prije nego što se spusti zavjesa, želio sam svoje prisno iskustvo sa smijehom pohraniti u knjizi – prisjetio se Zatezalo te dodao da mu je osobno ipak najdraže što su objavili monografiju o Fadilovu likovnom radu. U manifestu u povodu izlaska te monografije, sjeća se Zatezalo, Fadil je napisao:
„Slikam zato što moram. Slikam, slikam, slikam. Kolega Moliere je umro na pozornici, a ja bih, ako može, najradije za štafelajem.“
Najpristojniji čovjek
Dragutin Lucić iz Hrvatskog novinarskog društva ocijenio je Fadila Hadžića „najpristojnijim čovjekom kojeg je ikada upoznao“.
– Odlaskom Fadila Hadžića otišao je prototip jednog čovjeka kakvo naše vrijeme u najmanju ruku više ne prepoznaje. Ja mislim da dobrog polisa nema bez Aristofana, kao što dobrog grada nema bez Marina Držića, kao što dobre zemlje nema bez Švejka, tako mislim da dobre zajednice, odnosno države ili društva, ne može biti bez onoga što simbolizira Fadil Hadžić – rekao je.
Trajna vrijednost kulture
– Prisežem s ove pozornice da ćemo u suradnji s ljudima iz Vlade i ministarstva, zajedno s obitelji i štovateljima njegova djela, učiniti sve da se ne zaboravi i da mu se na pristojan način, iako je to teško, gotovo nemoguće, odužimo za sve što je napravio za ovaj grad i ovu zemlju – rekao je gradonačelnik Milan Bandić.
– Odlaskom istaknutoga kulturnog djelatnika Fadila Hadžića opraštamo se od istinskog i svestranog umjetnika, intelektualca, pokretača mnogih iznimno važnih kulturnih projekata i institucija. Nabrojiti sve projekte koje je osmislio ili u njima sudjelovao jednostavno nije moguće. Pokazivao je iznimnu sposobnost da viđeno pretvori u vizualnu poeziju. Uz svu kritičnost, njegov je humor ipak bio dobronamjeran, pun razumijevanja za ljudske slabosti, pružajući perspektivu za jednu bolju stvarnost. Njegova umjetnička postignuća ostat će trajna vrijednost hrvatske kulture – ocijenio je za kraj novi ministar kulture Jasen Mesić.
Potresena Mia Begović
Nakon komemoracije posebno je emotivna bila glumica Mia Begović.
– Jedna od mojih prvih uloga bila je u njegovim "Duhovima na Zrinjevcu". Režirao ga je gospodin Kosta Spajić. Fadil je uvijek bio vrlo blag prema glumcima, dozvoljavao je da i sami interveniramo u njegove tekstove, iako se ja onako mlada to nikad ne bih usudila. Mnogo mi je značilo što sam uopće imala šansu igrati u Fadilovu komadu. I kasnije je, tu u Kerempuhu, bio kao neki dobri duh. Znao bi se diskretno pojaviti na balkonu, gledati nas na probama čak i kad smo radili neke tuđe predstave. Uvijek bi blago, nenametljivo dao savjet koji je puno značio. Strašno će mi nedostajati – ispričala nam je sa suzama u očima.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
