U srijedu 27. srpnja u organizaciji Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a HB Bugojanski Hrvati obilježit će 29. obljetnicu stradanja i progona koje su doživjeli od kako navode u pozivnici, vojske koja se naziva Armijom R BiH. Program obilježavanja počinje u devet sati ujutro, polaganjem vijenaca i paljenjem svijaća na Spomen obilježju u gradskom katoličkom groblju, a nastavlja misom zadušnicom za poginule, odvedene i nestale Hrvate Bugojna koja će biti služena u bugojanskoj župnoj crkvi sv. Ante.
Hrvati Bugojna iz 27. srpnja prisjetit će se progona oko 15 tisuća Hrvata iz ovog srednjobosanskog grada, jednog od najljepših u bivšoj državi, ubojstva 311 hrvatskih civila i branitelja, ali i logora smrti kroz koje je prošlo oko dvije tisuće hrvatskih zatočenika. Posebno bolna tema su nasilna odvođenja u nepoznato skupine od 23 logoraša. Za skoro tri desetljeća pronađeno je tek osam tijela, a posljednja četiri ekshumirana su na Rostovu prije dvije godine. Nestanak i odvođenje u nepoznato utjecajnih bugojanskih Hrvata zločin je koji vodi do bošnjačkog politilkog i vojnog vrha, Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna i Selme Cikotića, zapovjednika Operativne grupe Zapad Armije R BiH u čijoj zoni odgovornosti je bilo Bugojno.
I jedan i drugi kadrovi su SDA koje ova stranka uz pomoć pojedinaca u domaćem pravosuđu ali i međunarodnih predstavnika sve ove godine štiti od sudskog progona uspskos neoborivim dokazima koju su bh. pravosuđu protiv obojice na raspolaganju godinama, od ratnog Mlaćinog dnevnika do prepiski Cikotića i nadređenom mu generala Envera Hadžihasanovića koje nedvosmisleno pokazuju da je upravo Cikotić odlučio o sudbini nasilno odvedenih logoraša.
Dok su na Rostovu iskapana tijela četvorice logoraša prije dvije godine, Cikotić je imenovan na posljednju u nizu dužnosti kao kadar SDA, ovog puta na dužnost ministra sigurnosti BiH.
Što se to u Bugojnu dogodilo prije 29 godina te je rezultiralo etničkim čišćenjem od kojeg se ovaj srednjobosanki grad nikad nije oporavio? Priča je slična mnogim drugim u mjestima iz kojih su Hrvati protjerani. Najprije bi prednjačili u organiziranju od srpskog agresora, a potom bi im nož u leđa zabili dojučerašnji saveznici uz blagoslov dijela hrvatskog političkog vodstva koje nije željelo vidjeti opasnost od agresije Armije R BiH iako su brojni događaji, incidenti i napadi, itekako dali naslutiti što će se dogoditi. U Bugojnu se uoči progona Hrvata drastično mijenja sastav stanovništva jer u to vrijeme Muslimani postaju daleko brojniji jer u Bugojno se slijavaju kolone muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne te Donjeg Vakufa i Jajca.
Ojačani i brojčano nadmočniji vide priliku nadoknaditi teritorije izbubljene u srpskoj agresiji te započinju sa sustavnim progonom Hrvata čije su ih vojne postrojbe, pripadnici 104. Brigade HVO-a „Eugen Kvaternik“ prije toga branile i obranile od srpske agresije plaćajući cijenu obrane životima skoro 100 hrvatskih branitelja.
Ta žrtva Armiji R BiH nije značila ništa. Dok su u srpskoj agresiji bili uglavnom pasivni, u progonu Hrvata iz Bugojna imaju aktivnu ulogu koja je rezultirala sustavnim progonom, ubojstvima i logorima za Hrvate koje mnogi zatočenici nisu preživjeli. Za Bugojno je osim stradanja u ratu, katarekteristično i izbjegavanje procesuiranja zločina što je na kraju rezultiralo novim egzodusima hrvatskog stanovništva te su se ratni ciljevi u ovom gradu nastavili ostvarivati i u miru. Hrvata je u Bugojnu svakim danom sve manje, a trend odlaska može osim ekonomskih mjera, zaustaviti i izvođenje na optuženičku klupu glavnih kreatora zločina, prije svih Mlaće i Cikotića koji za razliku od hrvatskih žrtava imaju sva prava pa i mogućnosti obnašanja najviših političkih dužnosti.
Bugojno je tako test za pravnu državu i jednak tretman žrtava, tekst na kojem pada godinama.
