U Širokome Brijegu svečano je otkrivena spomen-ploča u povodu 30. godišnjice zračnog raketiranja Širokog Brijega, a u organizaciji Odbora za branitelje i ratne stradalnike Gradskog vijeća Širokog Brijega te pod pokroviteljstvom Grada Širokog Brijega i ZHŽ-a. Spomen-ploča postavljena je u Ulici Nikole Šubića Zrinskog u znak sjećanja na šestoricu Širokobriježana koji su izgubili živote 7. travnja 1992. Spomen-ploča svjedočit će trajno o bliskoj prošlosti te biti opomena za budućnost.
Svakodnevno posredstvom medija gledamo užasne prizore invazije ruske vojne sile na Ukrajinu, u kojoj stradaju civili, zbog čega nam dodatno naviru sjećanja na prizore u Širokom Brijegu prije točno 30 godina. Na današnji dan, 7. travnja 1992. godine, u ranim jutarnjim satima, u šest sati i 20 minuta, iz dvaju zrakoplova takozvane JNA raketiran je Široki Brijeg. Zračni sijači smrti tog jutra u naselju Njivice ubili su šest osoba, među kojima i jednog dječaka. Žrtve raketiranja tog jutra bili su Josip Hrkać (rođen 1978. godine), Mladen Hrkać (1972.), Jozo Hrkać (1968.), Rajko Hrkać (1968.), Božo Soldo (1953.) i Veselko Topić (1940.). Stjecajem okolnosti, kao novinari, bili smo u zgradi nedaleko od stambene zgrade u kojoj je jedna granata pogodila stan obitelji Miličević. Srećom, članovi te obitelji, kao i ostali stanari te stambene zgrade, bili su u skloništu. Dok su zrakoplovi još bili u letu, nakon što su istresli smrtonosni teret na nedužne civile, nedovoljno upućeni građani izletjeli su iz kuća i podruma. Nisu bili svjesni da su i oni mogli biti meta.
Pri tom raketiranju agresorskih zrakoplova nastala je i velika materijalna šteta. Jedna granata pala je na lokaciju Pobranice na području Lisa, dijela Širokog Brijega, nedaleko od obiteljskih kuća te stambene zgrade u čijem smo se prizemlju našli kao dežurni novinari u redakciji Hercegovačkog tjednika, koja nam je služila i za druge medije. Zgrada se tresla kao da će se srušiti, čula se strašna grmljavina. Taj osjećaj nemoguće je opisati. Bili smo strašno pogođeni viješću o stradanju civila u zločinačkom zrakoplovnom napadu. Iz Kriznog stožera najprije smo doznali da su poginula četvorica Širokobriježana, a potom još dvojica. No, brzo smo se pribrali, valjalo je odmah reagirati kao novinar kako bi javnost što prije i što ozbiljnije shvatila ozbiljnost trenutka. Najprije smo se telefonski javili Tihomiru Begiću, sada novinaru Večernjaka, tadašnjem novinaru i uredniku radiopostaje Posušje, a potom izravno i na Hrvatski radio - studio Zagreb. Bila je to prva vijest u emisiji Vijesti u sedam sati ujutro. Mnogi su posredstvom tih radiopostaja saznali kakav su zločin napravili sijači smrti iz zrakoplova takozvane JNA. Brojne žene i djeca iz Širokog Brijega krenuli su kao izbjeglice na Makarsko primorje. Muškarci su ostali braniti Široki Brijeg, Hercegovinu, a na svoj način i južni dio Hrvatske, ali i čitavu Bosnu i Hercegovinu, jer svima su prijetila agresorska “kliješta”. Izbjeglice s Makarskog primorja vratile su se doma sredinom lipnja, kada je oslobođena zapadna Hercegovina, Mostar i dobar dio Hercegovine s lijeve obale Neretve.
I nakon tog krvavog pohoda 7. travnja neprijateljski zrakoplovi još su u nekoliko navrata raketirali Široki Brijeg. Tih dana bili smo u kontaktu s Večernjakom, Hinom, hrvatskim radiopostajama. Vrijedni su bili i novinari širokobriješkog lista “Vrisak”. Marko Knezović Ćopo sjeća se kako je s Jozom Pavkovićem, sada direktorom i glavnim urednikom Večernjeg lista BiH, po novinarskom zadatku izvješćivao sa širokobrijeških područja koja su bila napadnuta iz zrakoplova takozvane JNA. Na tom zadatku nastale su i brojne ratne fotografije. Veliku materijalnu štetu pretrpjela je tvornica FEAL, a oštećene su bile i susjedne kuće. Jedna “krmača” iz zrakoplova pala je i na područje širokobriješkog sela Smokinje. Kolege novinari iz Vriska, koji su bili dopisnici drugih medija, bili su na visini zadatka. U redakciju Hercegovačkog tjednika, koja se zbog prilika u Mostaru morala preseliti u Široki Brijeg, stizali su mostarski novinari i dopisnici kako bi mogli poslati vijesti jer je Mostar bio ostao bez telefonskih veza.
Dana 8. travnja u širokobriješkom selu Izbično pokopana su tijela četvorice poginulih Hrkaća. U monografskog izdanju “Široki Brijeg” autora Karla Rotima stoji da su Rajko i Mladen bili braća, sinovi Grge i Janje Hrkać. Janjina sestra majka je mladog, 14-godišnjeg Josipa, a Jozo i Josip sinovi su dvojice braće. Rajko i Mladen pokopani su u jednu, a Jozo i Josip u drugu grobnicu. Svetu misu predvodio je tadašnji izbički župnik fra Nedjeljko Martinović. Među šest svećenika bili su fra Mladen Hrkać i fra Serafin Hrkać, stričevi pokojnih Rajka i Mladena. Bio je to više nego emotivan pogreb, bili su to i najtužniji trenuci u povijesti Izbična.
Tri dana prije tog zlokobnog 7. travnja 1992. na izvanrednoj sjednici Skupštine općine Široki Brijeg odlučeno je o uvođenju izvanrednog stanja, a mjere zamračenja stupile su dan potom. I Široki Brijeg ostajao je bez telefonske veze pa smo morali do Imotskog kako bismo mogli stupiti u telefonski kontakt s medijima. Sve do 11. lipnja širokobriješko područje nadlijetali su neprijateljski zrakoplovi i više puta borbeno djelovali. No, nisu samo zrakoplovi napadali područje Širokog Brijega. Dijelovi Ljutog Doca, Biograca i Jara gađani su topovima i minobacačima, a gađana je i crkva u Ljutom Docu. Prošlo je 30 godina od nemilih događaja u Širokom Brijegu. Sjećanja ne blijede, a pojačavaju ih stradanja nedužnih u Ukrajini.
Prema izjavi jednog Širokobriježanina, čiji je član obitelji bio ranjen 7. travnja 1992. godine prilikom raketiranja Širokog Brijega iz zrakoplova JNA, vodi se postupak na Sudu BiH protiv odgovornih osoba koje su počinile taj zločin.
