Čvrsto je na zemlji i više od toga - radno, emotivno, interesno, tijesno povezan s njom. Osjeća njezino bilo, dobrohotnost, darežljivost, njeguje je, ubire njezine darove. Ljubav je obostrana, uzajamna, a to se osobito jasno zrcali i oslikava na njegovu licu, govoru, kretnjama: vedrina, stalni osmijeh, opuštenost, zadovoljstvo sobom i poslom, a sve dodatno krasi nepatvorena i spontana skromnost... Sve to je nasuprot opće slike i klišeja koji se vezuju uz mlade današnjice - sjedilačka svakodnevica uz ekrane računala na radnom mjestu ili višesatno sjedenje, izležavanje i pretraživanje po mobitelu, što je, u konačnici, opasno i pogubno za zdravlje. On je Abdulah Trtić iz sela Duge u općini Prozor-Rama, ima 30 godina, uspješan je poljodjelac, za naše prilike malo je reći uspješan. Bolje mu pristaje - fantastičan, nevjerojatan, čudesan...
Na svome imanju proizvodi više vrsta povrća, u plastenicima i na otvorenom. Ima osam nemalih plastenika, ljepota je u njima pogledati različite i raznovrsne zelene stabljike te zdrave i zrele plodove, koji se smjenjuju kako dolazi sezona sadnje i dozrijevanja, a kolažnu sliku simbioze čovjeka, prirode, plodne zemlje, rada i uspješnosti, upotpunjuju razmjerno velike zasađene i bogate vanjske parcele. S Abdulahom rade njegova supruga, s kojom ima dvojicu sinova, i majka. Zanimljivu priču o Abdulahu i njegovu životnom zanimanju i odabiru donosi YouTube kanal Srednja Bosna Danas. - U ovom plasteniku je od 1700 do 1800 posađenih rog-paprika. Koliki će biti prinos, nikad ne volim planirati, koliko god bude, ja sam zadovoljan, čovjek treba biti skroman... - govori Abdulah dok pokazuje krupne duguljaste primjerke crvenih paprika na stabljikama njemu iznad pojasa. Prelazi u susjedni plastenik s rajčicama, glavna sezona rajčica je prošla, ostao je još pokoji primjerak čiji izgled, veličina, boja govore kako je urod bio jako kvalitetan.
Žila kucavica
- Tu je rajčica u prolazu, ali vidi se koliki je bio. Ima još poneki, ali to je već za čupanje, za desetak dana plastenik se čisti, sije se špinat, da bude taman tamo oko nove godine. Plastenici su non-stop puni. U rano proljeće u poslu smo oko mladog luka, špinata, salate, a poslije toga idu rasadi. Kad završimo rasade, onda ubacujemo rajčicu, papriku, krastavac, ono što se najviše traži. Pratimo tržište, ono što ide, krumpir, luk, kupus, kukuruz, jagode... - objašnjava Abdulah. - Čovjek treba biti zadovoljan poslom koji radi, što god ne radi srčano i s ljubavlju, ne treba raditi, bilo koji posao. Treba se poslu posvetiti, raditi kako treba, neće ništa samo od sebe - govori dok ulazi u sljedeći plastenik u kojem je tzv. paradajz paprika posađena nakon što je završilo vrijeme rasada, potom krastavci za kiseljenje i to će uskoro ići na tržnice, sezona kiseljenja je blizu. U sljedećem plasteniku druga je vrsta paprika, krupnije žute, koje malo kasnije prispijevaju. U pet plastenika sezona je završila, sazrijevanje, branje i plasman plodova završeni su, sad ih treba pripremiti za nove nasade. No, plastenici su samo jedan dio ukupnog posla i rada.
U produžetku, na drugom dijelu zemljišta i gospodarstva - jagode. Oko 2100 sadnica, dio posađen prošle godine, a dio nedavno. Malo dalje je kupusište. Nije to, kako bi se pomislilo, obično, prosječno ili nešto iznadprosječno obiteljsko kupusište, nego puno više: 14.000 - 15.000 posađenih struka kupusa. Dio je već prispio, u fazi je berbe, a drugi će uskoro. Na kraju pozornost privlače kukuruzi. Stabljike visoke, klipovi veliki, zrna zdrava. Posijan je na tri parcele, u razmacima, da ga ima sve do prvih mrazova. Riječ je o kukuruzu zvanom šećerac. - Ovo sam počeo raditi s ocem od malih nogu, zavolio i samo nastavio nakon što je otac preminuo. Kad sam bio mali, od devete, desete godine išao sam s njim na tržnice, učio zanat... Baziram se na više kultura, ako neka izda, ostalo će uvijek uspjeti. Čovjek treba u životu biti spreman nekad i izgubiti, ne može se uvijek dobivati. Bože, samo zdravlja, ništa više, tko hoće raditi, posla uvijek ima. Važno je imati volju i radnu naviku, ostalo sve dođe - kaže. S prodajom i plasmanom svojih proizvoda nema poteškoća, sve se obavlja na domaćim tržnicama: ponedjeljkom u Prozoru, srijedom u Gornjem Vakufu - Uskoplju, u Bugojnu kad dođu na red rasad i ponekad kad bude viška robe, a kad krene sezona kiseljenja, vikendom u Vrapčićima kod Mostara. Na pitanje kako bi postupio kad bi došao neki kupac koji želi kupiti sav kupus, bi li mu ga prodao, odgovara:
- Ne bih jer imam svoje stalne kupce i nastojim ih sve ispoštovati. U Mostaru imam čovjeka s kojim radim, s kojim je i otac radio i ja sam nastavio. On uzima robu i kad ide i kad ne ide, čovjek treba malo dalje gledati, nije u pitanju samo jedna godina. Danas je malo pravih ljudi da se osloniš na riječ, hvala Bogu pa nisu svi isti, povjerenje se gradi godinama, a sruši u pola minute. Otac je gradio povjerenje kod ljudi niz godina, ja sam samo nastavio. O odlasku vani, u inozemstvo, nisam razmišljao, ne treba meni nigdje odavde - zadovoljno i samouvjereno zaključuje Abdulah Trtić. Velika blagodat i pogodnost je rječica koja teče tik uz njegovo imanje. Ne presušuje nikad, ona je žila kucavica Abdulahova posla i životnog opredjeljenja, izbora i uspjeha.
