Među desecima nevinih ljudi na obroncima Trebevića, na lokaciji poznatoj pod nazivom Kazani, ubijeni su i roditelji Slobodanke Komljenac, Radoslav i Marina Komljenac. Na mjestu Kazani na Trebeviću 27. lipnja 1993. godine ubijeni su Radoslav i Marina Komljenac. Bračni par iz stana u sarajevskom naselju Bistrik odveli su vojnici 10. brdske brigade Armije RBiH kojom je zapovijedao Mušan Topalović Caco. Dva desetljeća poslije njihova kći Slobodanka Macanović još uvijek traži posmrtne ostatke svojih roditelja.
Nada još postoji, ali...
Broj ubijenih na Kazanima do danas nije službeno utvrđen. Iz jame na Kazanima nakon rata izvađeni su ostaci 29 osoba, a identificirano je tek desetak žrtava. Obitelji žrtava i dalje proživljavaju neku vrstu agonije, prvenstveno zbog spore dinamike identificiranja žrtava koja u konačnici ne dopušta ostvarivanje nekih drugih prava koja obitelji ne mogu ostvariti. To je slučaj i sa Slobodankom Macanović koja ne može ostvariti povrat stana svojih roditelja. Podsjećanja radi, Slobodanki je prije deset godina javljeno da joj je majka identificirana i tada su joj predane dvije kosti. Naime, ona još uvijek ne zna gdje su posmrtni ostaci izvađeni iz Kazana i jesu li još u Lukavici. Drugi poziv je imala iz ICMP-a 2009. godine. Nakon toga saznala je da druga kost ne pripada njezinoj majci, a od Slobodanka danas ima samo njezin smrtni list. Ona ne gubi nadu, ali je isto tako realna i ne vjeruje u njihov pronalazak. Posjeduje i krvne uzorke svojih tetki, ujaka, sestre, kao i svoj osobni uzorak krvi. Koliko su u njezinu slučaju zakazali pravosuđe i dijelovi sustava koji bi se morali baviti ovim problemima zorno se vidi na Slobodankinu primjeru, od toga tko je njezina oca proglasio mrtvim kada nikada nije identificiran te kako je stan u kojem su stanovali njezini roditelji proglašen napuštenim.
Zakazale institucije
Upravo zbog tih činjenica i sumnjivih odluka institucija u Sarajevu Slobodanka još nije povratila stan svojih mučki ubijenih roditelja. Podsjetimo, samo 15 dana nakon njihova odvođenja u smrt, stan Radoslava i Marine proglašen je napuštenim, opljačkan je, a u njega je ušla izbjeglica sa Stupa. Sada tu živi, kakve li slučajnosti, osoba koja je 1989. godine, kada je njezin otac Radoslav dobivao taj stan od Saveza boraca, bila zapisničarka. Kome god se obraćala, dobivala je odgovor da na vrijeme nije tražila povrat, ali se nitko iz institucija nije upitao je li ta žena bila psihički spremna baviti se rokovima, a istodobno kao vjetrenjača tražiti kosti svojih roditelja. Iako se nemogućim čini da se stambena jedinica iz koje je nositelj stanarskog prava s bračnim drugom odveden i ubijen, zaklan, može proglasiti napuštenom, to se u ovom slučaju dogodilo, a uz to netko je i njezina oca proglasio mrtvim bez ikakvih dokaza jer njegovo tijelo ni do danas nije identificirano, a zakonski smrtni list je ključni dokument za otkup stana. Ona i njezina sestra su slučaj predale sudu, ali se ovaj predmet i danas razvlači. Njezin otac je u SUP-u zaradio mirovinu, majka je u mirovinu otišla kao farmaceutski tehničar, 40 godina braka su proživjeli, a svoje živote skončali na najgori mogući način, kao žrtve ratnog zločina.
