Od malih nogu sam radioman. Čovjek koji živi uz radio. Tako je bilo i u mom profesionalnom životu. Nema radio postaje na ovim našim prostorima koju nisam slušao dok sam bio na svojim reporterskim putešestvijama. Ali, Radio Posušje u mom profesionalnom životu ima posebno mjesto. Tiho Begić i Pero Crnogorac za mene su u to vrijeme, prije četrdeset godina, bili zvijezde poput danas televizijskih zvijezda Šprajca, Andrije Jarka i drugih. Bio sam zadivljen njihovom mirnoćom pred mikrofonom, posebice u javljanju uživo, vođenju emisija. Od njih sam naučio prve tajne radijskog zanata pa sam, nakon javljanja uživo za Radio Posušje iz kabine grudske pošte, stekao hrabrost da je javim i na natječaj za dopisnika Radio Sarajeva iz Gruda. Eto, tako Radio Posušje nije samo dalo temelje mojoj profesionalnoj novinarskoj karijeri nego je začelo i mnoga prijateljstva i kumstva koja traju sve do danas....

Radio kao auditivni ili slušni medij počinje se u masovnoj komunikaciji koristiti 1920. godine. Prvom radijskom postajom u svijetu smatra se ona u Pittsburghu, a počela je službenim emitiranjem 2. studenoga 1920. Radio je u Posušje stigao 19. srpnja 1984. To je, kad gledamo taj prostor nastanjen Hrvatima, bilo poput prvog emitiranja u Pittsburghu. Revolucija! Nešto nestvarno! Nešto što je pomjeralo granice tog olovnoga vremena. U vremenu do Domovinskoga rata posuški radio je bio poput sveučilišne katedre: Slušalo se, izgovoreno upijalo, čekalo i ništa se nije puno propitivalo.
Što je, u vremenu Domovinskoga rata, značio Radio Posušje nitko nikada, pa ni ja kao dionik tog doba, neću moći slovom izraziti, niti pričom prenijeti. Zašto? Zato što nema modela niti kategorija s kojima bi se u sadašnjem trenutku mogla načiniti usporedba. To se uistinu, ma kako god otrcano zvučalo, samo moglo doživjeti. A kakav su značaj srpsko-crnogorski agresori pripisivali Radio Posušju svjedoči sljedeća konstatacija. Naime, u redovima tadašnje neprijateljske vojske i u strukturama JNA je izrečeno: "U Zapadnoj Hercegovini postoje dvije strateške utvrde obrane: Međugorje i Radio Posušje". U toj tvrdnji puno je, ili, gotovo sve izrečeno. Radio Posušje je u analizi stranih analitičara jedan od argumenata kako su mediji vodili, dobivali ili gubili rat. Radio Posušje ga je suvereno dobio! Teško čovjek može životvorno evocirati te ratne uspomene doživljene na tom kultnom radiju. Sad se to čini kao film iz Hollywooda, osobito za mlađe naraštaje i one koji su s tuđih, onih dezerterskih granica, pratili taj rat, tu borbu, tu žrtvu i čežnju za slobodom.
Radio Posušje gledam u tom vremenu i kao providnost Božju, jer kako drugačije tumačiti činjenicu da se na Radovanj stavlja odašiljač od 1 KW samo kratko vremena od početka informativne blokade cijele Južne Hrvatske i BiH. Tada, premda su sve usporedbe nedorečene, kao da se ostvaruje ono Isusovo izrečeno u Lukinom evanđelju: "Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati! (Lk, 19,40). Eto, tada je baš s kamena stigao glas svugdje gdje je bio ugašen i zabranjen. Raspitivao sam se. Strategije vojne ili političke za taj korak nije bilo. Željelo se, bez primisli na rat, samo pojačati čujnost radija. No, kad svi glasovi utihnuše, televizijski signali nestadoše, Radio Posušje na 102,9 MHz postade od lokalnoga globalni, nacionalni medij. Tada brojnima postade jasno što znači informacija i kakva je njezina moć. Tako je Radio Posušje, a o tome danas slušamo i na hrvatskim studijima novinarstva, bio preteča, pionir novinarstva na hercegovačkim područjima. On je bio učilište budućih novinara, stručnjaka za odnose s javnošću, sveučilišnih profesora o komunikacijama i medijima. Tu mu akademsku zaslugu nitko ne može zanijekati.
Mudrost je u to doba bilo otvoriti radio za sve društvene slojeve, općine, regije, običnoga čovjeka. Radio je tako srušio sve stereotipe lokalpatriotizma koji se zna susresti na našim područjima. Radio Posušje su svim srcem svojim radijem nazivali: Duvnjaci, Ljubušaci, Imoćani, Širokobriježani, Brotnjaci, Gruđani, Čapljinci, Metkovci, Mostarci, Ramljaci, Livnjaci… I tako je radio iz maloga grada postao veliki krugoval bez granica. O tome se pisalo, izvještavalo, prepričavalo kao o "hercegovačkom CNN-u". Tadašnji radijski slušatelji visjeli su o svakoj izgovorenoj riječi, puštenoj pjesmi, novinarskome uzdahu… S radijem se doslovno polazilo lijegati i s njim se budilo. Slušatelji su čak i iz tona pojedinoga novinara ili spikera iščitavali skrivene poruke. Ozbiljno je to vrijeme bilo. Vijesti su se sastojale od imena poginulih, o osvajanju pojedinih kota i padovima prvih crta, o ranjenicima i teškoćama vojnika, o internim sukobima političara i nezadovoljstvu bojovnika, o propalim pregovorima i razmjenama zatočenih, o nestalima, prognanima…
Želim istaknuti kako su, bez obzira na jačinu radijskoga signala, uposlenici i suradnici bili glavni nosioci radijskoga duha. Radilo se bez radnoga vremena. Jogi za spavanje je bio u studiju. Novinari i dopisnici bili su dostupni 24 sata. Solidarnost i potpora osjećali su se na svakom koraku, u svakoj vijesti. Biti dio tadašnjega Radio Posušja za novinare je značilo biti dio medijskoga "Dream teama". A za slušatelje je on značio identitet, nadu, povjerenje, sigurnost, drugi dom – veliku radijsku obitelj.

Radio Posušje ima posebno mjesto u mome srcu i mojoj profesionalnoj biografiji, jer sam upravo na valovima ovog radija prvi put zaplovio eterom i okušao se kao radijski novinar, spiker i voditelj. Nijedno kasnije iskustvo, uključujući redovite nastupe na Hrvatskoj televiziji gdje sam posljednjih godina redoviti komentator, ne mogu se mjeriti s tim ushićenjem i ponosom, ali i profesionalnim izazovom, koje sam tada doživio. Bilo je to još u vrijeme rata, početkom 1993. kad me je (kao mladog novinara i stalnog suradnika Malog Koncila) urednik Glasa Koncila, zagrebački Posušak, Vlado Čutura preporučio tadašnjem direktoru Radio Posušja Tihomiru Begiću. A Tiho i njegova programska ekipa predvođena Perom Crnogorcem, Ljubom Kovačem i Božom Markotom, te tehnička ekipa na čelu s Brankom i Zoranom Grubišićem, Mladenom Bešlićem te Jerkom Penavom, ne samo da su mi dali šansu da se okušam, već su me educirali, vodili, opskrbili starim dobrim magnetofonom marke Uher te uvrstili u nedjeljni program, gdje sam vodio vjerski i zabavni program. Odlazak u Posušje za mene je bio praznik, a ne radna obveza. Kao srednjoškolca bez auta i vozačke dozvole, iz Klobuka me netko doveze od radijskih kolega. Bilo je to neizmjerno iskustvo za mladog novinara i - usudim se reći da je upravo Radio Posušje utjecalo na moj kasniji profesionalni put i obrazovanje jer da nije bilo suradnje s posuškim radijem zasigurno bih studirao ekonomiju, a ne novinarstvo te radio u nekoj korporaciji, umjesto na HRT-u, a potom u odnosima s javnošću (1999. s kolegom Marijom Petrovićem utemeljio sam agenciju za komunikacijski menadžment Millenium promocija) i na sveučilištu.
Zapravo nisam ni sanjao da ću se baviti novinarstvom kad sam čuo prve zvuke Radio Posušja. Bilo je to početkom devetog desetljeća, kad se u zraku osjećao dolazak slobode, demokracije i samostalne Hrvatske. Signal prvog hercegovačkog radija slučajno sam uhvatio na radio prijemniku u rodnom Klobuku. Bio sam srednjoškolac i jedino što sam do tada uglavnom slušao bili su Radio Split, Radio Zagreb i Radio Sarajevo. Zato sam nekoliko puta provjeravao je li to moguće. Je li moguće da imamo svoj radio? Skladbe posvećene Hercegovini, obavijesti iz naših mjesta, želje i pozdravi upućeni ljudima koje poznajem te glasovi "naših ljudi" brzo su me uvjerili da imamo nešto veliko. Od tada frekvencije 93,8 i 102,9 MHz-a postale su moje omiljene radio destinacije. Onda je došao rat i Radio Posušje je odigralo svoju povijesnu ulogu. Sve ostalo zapravo je dobro poznata povijest…Kao stalni vanjski suradnik Radio Posušja, naslijedio sam dragog prijatelja i medijskog profesionalca, a danas poznatog duhovnika i sveučilišnog profesora fra Marija Knezovića, koji je vodio vjerski program. Počeo sam s jednosatnom tjednom vjerskom emisijom "Put, istina i život". Suurednik mi je bio tadašnji župnik u Klobuku fra Vlatko Kozina, a prvi gost u programu (ni više, ni manje već…) vodeći hrvatski katolički publicist don Živko Kustić, s kojim smo intervju snimili u samostanu na Širokom Brijegu. Nakon što sam uspio etablirati emisiju, kolege su mi dali dodatnog posla. Tako sam počeo voditi program nedjeljom popodne. Bilo je tu zabave, nagradnih igara, dobre glazbe i puno svadbenih želja i čestitki… Čak sam uspijevao priskrbiti i nešto sponzora za svoj dio programa, pa je ta suradnja postala i isplativa za mene kao srednjoškolca. Obožavao sam birati glazbu, razgovarati s tehničkim urednicima i ponekad glumiti D.J.-a, a najdraže mi je bilo komunicirati sa slušateljima u programu uživo. Svaki put kada bi dolazio u studio osjećao sam strahopoštovanje prema toj instituciji, o čijoj bogatoj povijesti je svjedočila jedinstvena fonoteka te mnogobrojne zahvalnice po zidovima… Radio Posušje je za mene bio i ostao svijetli primjer radijskog medija na našim prostorima. Radio je to, koji je u najtežim vremenima kovao profesionalnost te služio zajednici. Znao je okupiti istinske profesionalce. Ondje su se svi uvijek dobro osjećali. A to nije bio samo moj dojam. Hvalospjeve o Radio Posušju slušao sam od Amerike do Australije. Imao je tisuće obožavatelja, podupiratelja ali i suradnika diljem svijeta. Suradnici su bili, ne samo novinari, već svi ljudi dobre volje, koji su osjećali Hercegovinu – od znanstvenika do fratara. Živjeli smo za taj medij a on nam je davao krila, nove mogućnosti i izazove. Tako mi je teško pao privremeni rastanak u jesen 1994. kad sam otišao na studij novinarstva u Zagreb. Svoja studentska saznanja iskušavao sam u eteru svakog ljeta te obavezno za Božić i Uskrs, kad sam s kolegama pripremao poseban blagdanski program, koji smo redovito emitirali u suradnji s Radio Ljubuškim i Radio Tomislavgradom. Nastojao sam se redovito javljati kao dopisnik iz Zagreba… Nisam prekinuo suradnju ni kad sam otišao raditi na Hrvatsku televiziju kasnih devedesetih. Dapače, radijskom iskustvo mi je olakšalo snalaženje u tom mediju. A kad sam novinarstvo zamijenio znanošću i postao profesor na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu upoznao sam mlade radijske kolege iz Posušja, kojima sam tada mogao prenijeti poneku ideju i iskustvo… Sva iskustva nakon Radio Posušja jednostavno se ne mogu usporediti s tim vremenom. Netko bi rekao – prva se iskustva najduže pamte. Ali bila su to i posebna vremena, poseban naboj. Bilo je eksperimentiranja ali i vrhunske odgovornosti – prema Radiju, slušateljima i vremenu u kojem se sve mijenjalo. Vrijeme je tražilo puno i ljudi su davali puno…. Kad danas pronađem prašnjave kazete sa snimkama tadašnjih emisija, ne mogu se oteti dojmu i ne reći – pa to uopće nije bilo tako loše! Čak i iz današnje perspektive.
Definitivno, Radio Posušje je bilo moja prva medijska ljubav. Prisjećajući se svojih novinarskih početaka i suradnje osjećam duboko poštovanje prema svim dragim ljudima koji su stvarali i vodili radio, kreirali njegov program, davali priliku nama mladima… Osjećam i iskrenu zahvalnost što smo bili svjedoci i sudionici tog vremena te dali mali obol stvaranju radijske postaje koja je obilježila suvremenu bosanskohercegovačku i hrvatsku povijest. Putujući iz Zagreba prema Hercegovini već oko Splita na skali radijskog prijemnika u automobilu redovito potražim frekvencije Radio Posušja i redovito ga slušam boraveći u našim južnim krajevima. Uz dozu nostalgije, sretan sam što je naš radio ostao snažan i prepoznatljiv brend, što ga jačaju i čine suvremenim neki novi glasovi i zvuci u eteru, a istodobno čuvaju njegovu bogatu baštinu i prepoznatljiv identitet…

Dragi prijatelji, poznanici, slušatelji i odgovorni, kao i vi koji ste danas u službi u Radio postaji Posušje. Moja posebna odanost i zahvalnost, kao i pozdrav, je vama koji ste u ona doba pokazali nadnaravnu hrabrost oko "tisuću i jedne sitnice", koja je danas neobjašnjiva za opisati i povjerovati, vama posebni pozdrav i sentimentalno sjećanje na ratna vremena od prije 30 godina, ali i onima koji su u međuvremenu u Nebu neka je pokoj vječni.
Bila su to neka čudna, mračna i teška vremena. U zraku je "mirisalo" da nam se nešto ružno sprema. Svi su tada ustali i na svoj način podršku, pomoć i udio dali. Izbliza i daleka ljubav se u djelo pretvarala. Lijepa riječ, ugodna atmosfera i svaka druga vrsta pozitivne dosjetljivost jačala je našu volju u uspjeh, i,sada vidimo, da je jača od svih vojski i naoružanja. Relej i povezanost iznad grada, pa makar bio spajan s jednom žicom ili kabelom, bili su jači od svih navala neprijateljskih, ali i od svih podmornica na svijetu.
Tada, kao i danas, nosio sam i nosim ljubav prema svima vama i s ljubavlju prebirem u srcu sve one događaje i drage ljude koji su bili u radiju i oko njega. Na mojim češćim gostovanjima na radiju, kao i javljanjima iz iseljeništva doprinosio sam onoliko koliko doprinose svaki dio jednog dugog lanca za povezivanje. Nažalost, nekih, tako dragih, više nema, ali "mlado stablo" uvijek svjedoči da su "stari korijeni" svježi, živi i plodni. Iz njih niču, rastu i donose plodove nova pokoljenja i generacije. Tako je i s vama. Neka vam je svima sretan, blagoslovljen ovaj rijedak jubilej. Ostaje zapisano za povijest kako je u jednoj manjoj sredini, koja je pokazala neviđenu hrabrost, odricanje i doprinos za onda, za danas, za sutra i za uvijek, moguće opstati, živjeti i uspjeti. S istom ljubavlju, kako onda tako i danas, želim vam čestitati. Najprije svima vama iz onih dana rata i poraća, uspješnog rada i doprinosa, onda vama koji danas nosite teret organizacije funkcioniranja radija Posušje, kao i svim slušateljima: ma gdje bili. Sve pozdravljam, svima čestitam i za sve šaljem Božji blagoslov.

Prije 40 godina u Hercegovini su postojale samo četiri radiopostaje, zapadno od Mostara i Čapljine niti jedna. Godine 1984. oglasio se signal radiopostaje Posušje, koji je dopirao do susjednih općina, a kasnije i u čitavoj zapadnoj, sjevernoj i južnoj Hercegovini te dijelu Dalmacije. Novinari radiopostaje Posušje obrađivali su teme iz Posušja, ali i iz čitave zapadne Hercegovine, te je taj radio stekao status vrlo važnog zapadnohercegovačkog medija.
Da je tomu tako, navest ću osobni primjer. Kad su 7. travnja 1992. godine zrakoplovi takozvane JNA raketirali Široki Brijeg i usmrtili šest Širokobriježana, najprije sam nazvao radiopostaju Posušje kako bih obavijestio Širokobriježane i ostale u Hercegovini o mogućoj pogibelji iz zraka od zračnih sijačima smrti. Na telefon mi se javio novinar Tihomir Begić koji je ostao zgranut, ali i pribran i pustio me u program radiopostaje Posušje. Potom sam, kao dopisnik Hrvatskog radija (posebno radiopostaje Split), vijest poslao u Zagreb, koja je emitirana u emisiji "Vijesti" Hrvatskog radija. Sjećam se da sam na radiopostaji Posušje u suradnji s Tihom Begićem i pokojnim Grubišićem, tehničarom tog radija, snimao radijske reklame za radiopostaju Split. Nezaboravna su druženja novinara iz zapadne Hercegovine u Posušju. S ponosom se sjećam druženja s Tihom, pokojnim Perom Crnogorcem Mujikom, Ljubom Kovačom… Bilo je i duhovitih zgoda. Jedne smo prigode krajem 1990. na radiopostaji Posušje Jozo Pavković, tadašnji član Amaterskog kazališta Didak iz Širokog Brijega, današnji direktor i glavni urednik Večernjeg lista BiH, i ja uživo izveli moj dijaloški tekst (u obliku radio-komedije) "Susret Svetog Nikole i Djeda Mraza", objavljenog u prvom broju širokobriješkog lista "Vrisak". Jozo nije znao da se u radijskoj izvedbi tog teksta uživo treba zapjevati ganga. Ja sam započeo gangu, a Jozo je jednostavno i spontano "priuzeo". To mu je bilo prvo pjevanje gange u životu, i to uživo na radiju. Kasnije smo se Tiho, Jozo, tehničar Grubišić i ja grohotom smijali!
No, bilo je i teških trenutaka. Tadašnji hrvatski novinari u Hercegovini saznali su da je u projektu medijske blokade zapadne Hercegovine od strane agresora bilo i raketiranje radiopostaje Posušje. No, Providnost je čuvala taj radio te njezine novinare i tehničare. Danas radiopostaja Posušje slavi svoj 40. rođendan. Čestitke od ovog novinara koji se ponosi svojom suradnjom sa slavljenikom!

U jesen 1991. godine jugo i crnogorski rezervisti upali su u Hercegovinu, a zrakoplovi tzv. JNA raketirali su i onesposobili odašiljač na Biokovu i ostale. Cilj je bio uspostaviti medijski mrak u Hercegovini i Dalmaciji. U takvim uvjetima uputio sam se iz Zagreba, s malom ekipom Dokumentarnog programa Hrvatske televizije, preko Slovenije u Posušje i nakon 14 sati stigli na odredište. Na zadarskoj bojišnici saznali smo da informativnu blokadu Hercegovine probija jedan mali Radio Posušje, koji se čuje do Zadra i dalmatinskih otoka. Snimili smo dokumentarac "Bura nad Neretvom" u trajanju 45 minuta, a značajan dio u njemu bio je o Radio Posušju. Snimali smo novinare u 24-satnom dežurstvu uz osiguranje tek osnovane vojne jedinice. Jedne noći snimili smo razgovor s Tihomirom Begićem, jednim od utemeljitelja i urednika posuškoga radija. Bilo je dirljivo vidjeti mlade Posušanke kada su oko ponoći donijeli kavu i kolače za dežurne novinare i vojnike.
Radio Posušje počinje rasti i uz pomoć Radio Splita i Radio Zagreba šalje poruke svijetu o istini u Hercegovini. Pomaže osnivati nove radijske postaje u svome okružju. O svemu smo snimili film i kada smo ga emitirali na Prvom programu HTV-a, doživjeli smo lijep uspjeh. Radio Posušje se pretvara iz lokalne postaje u vrlo ozbiljnu informativnu instituciju. Moram priznati dozu ponosa kada su me u prostorima HRT-a kolege i suradnici pozdravljali novim nadimkom: "Bok Radio Posušje!"

Toliko je uspomena i predivnih sjećaja na radio Posušje da je teško naći početak svega. Prvo što mi dolazi u sjećanje je smijeh i radost, i ako ratno vrijeme 93. svi na radiju su bili toliko motivirani da ljudima kroz radio emisije donesu malo radosti i puno nade u ona tmurna vremena.
Ja kao mladi curetak u to vrijeme na samom nekom početku glazbene karijere beskrajno zahvalna radio Posušju što su mi dali veliku podršku puštajući moje prve pjesme i pratili me kroz moje nastupe na festivalima. Predivne uspomene na suradnju sa radio kolegama Mladenom Bešlićem, Ljubom Kovač i Tihomirom Begićem koji je na mom prvom albumu bio autor triju pjesama. Album smo promovirali na Splitskom festivalu. Čestitam radio Posušju na 40 godina jako uspješnog rada i želim puno uspjeha u daljnjem radu.

Posve je sigurno i mnogi će zadivljeni posvjedočiti - kako vrijeme dalje odmiče, snaga i vrijednost maloga grada i Radija velike ljubavi je veća. Bila je iznimna čast i privilegija biti dionikom vrsnog sastava kakav će se teško ponoviti. Obljetnice su prigoda za prisjećanje burnih dana Domovinskog rata, zloglasnih korpusa i hordi zla. Kada je ljudska patnja bila bolna i neizmjerna, a život malo vrijedio, časno i ponosno dali smo svoj obol u hodu prema slobodi hrvatskoga naroda, ma gdje bio. Otvarali smo vrata mnogim uglednicima diljem svijeta, i oni su nama otvarali. Humanitarna uloga našega grada kolonama prognanika poznata je.Veliko je domoljubno srce posuško i hercegovačko. Koliko kilometar telefaksa kroz naše aparate je prošlo - nemjerljivo je! I brojne besane noći. Božja providnost je da smo opstali unatoč brojnim problemima. O tome svemu više drugom prigodom, u zborniku koji kanimo objaviti uskoro. Radosni su naši susreti bili i razgovori, neumorni i gorljivi promicatelji istine i pravde, objektivno i profesionalno pristup svim temama - od politike, javnog kulturnog, sportskog života. Nukleus je to bio mnogim medijima i središtima.
Veza s dijasporom, gosti uglednici iz domovine i svijeta...Radio - mostovi - New York, Sydney, Melbourne, Köln, Singen - Konstanz, Birnau, Bleiburg, Frankfurt, München, Rim, Padova, Međugorje, Mostar, Dubrovnik, Split, Zagreb, Vukovar, Kupres. Simfonija plemenitosti i radosnih susreta na terenu i u eteru.... Takva sinergija i energija zajedništva iznjedrila je 23. prosinca 1993. godine i prvu TV - posušku TV. Emitirali smo kratko ali profesionalno, britko i na visokoj razini.... Važno je napomenuti osobiti ponos na sintagmu Primus inter pares - jer samo tako smo mogli biti snažni i važni! Sujete, samoljublja, bahatosti ili narcisoidnosti nije bilo (nerijetko opake bolesti u medijima, i ne samo u njima..) Radio je uređivao znalački, marljivi, daroviti zaljubljenik u medije i pisanu riječ kolega Tihomir Begić. I ovom prigodom mu iskreno zahvaljujem. Hrabro, ambiciozno i profesionalno smo pokrenuli i novine - Hercegovački tjednik, čitan na svim meridijanima i kontinentima.
Mi smo nastavili u novim ni malo sklonim uvjetima za medije, niti svijesti što mediji znače..!? "A nad nama opet pletu neke čudne niti " rekao bi veliki genij glasoviti domoljub A. G. Matoš. A bez medija si, rekao bih - nitko i ništa! Znanjem i iskustvom mnogima smo pomogli, i više puta pokušali ujediniti medijski prostor. U duhu zajedništva snažni mediji bi mogli ostvariti svoj cilj. Nije bilo moguće. Ipak uspjeli smo jednu važnu stvar: naši novinari, kolege koje su utkali cijeloga sebe, danas su ugledni znanstvenici, svećenici, sveučilišni profesori, diplomati...
Otužna je rekao bih danas medijska slika i prilika. U šumi i bespuću stotine nas elektroničkih publikacija informira i dezinformira senzacijama, manipulacijama i svakovrsnim špekulacijama. Ne možeš se snaći ni pronaći.Nastranosti, afere, pristranosti, tračevi, spinovi, lobiji, agende i slično. Sljednicima ove plemenite ekipe za pobjede želim svako dobro na valu 102,9 Radija koji ima srce i dušu...I do novih emisija i zapisa, svako dobro, ma gdje bili!

Meni je ostala u sjećanju zgoda s audijom nakon što smo montirali odašiljač na Radovnju s kojim smo produžili do dubrovačkog aerodroma I zadnjim letom otišli za Zagreb. Ključeve smo ostavili ispod pulta, a onda su došli rezervisti Crnogorci (tzv. JNA) i tko zna je li postao njihov ratni plijen. Druga zanimljivost je da sam ja stigao u Posušje "Imoćankom" preko Banje Luke, Jajca, Bugojna, Kupresa, Tomislava jer nisam shvaćao ozbiljnost situacije te mi se nije dalo klapati sa Severincem preko Paga (Senj, Prizna, Žigljen, Pag, Zadar, Šibenik, Boraja, Trogir, Split, Imotski, Posušje.)
Uglavnom nakon instalacije antensko odašiljačkog sustava 102,9 MHz na lokaciji Radovanj – Posušje dana 16. srpnja 1991. Radio Posušje definitivno s gradske razine prelazi na regionalnu razinu pokrivanja signalom svojeg radija. Ovaj korak bio je pun pogodak jer je nakon toga Radio Posušje bio jedini radio koji je razbio informativnu blokadu srednje Dalmacije nakon gašenja odašiljača na Biokovu. Svakako bi trebalo istaknuti vizionarski instinkt tadašnje ekipe s radija. Oprema koja je bila u tom trenutku instalirana bila uglavnom domaće proizvodnje. Elcom (Electronic commerce - Zagreb).

U proljeće 1992. godine bojovnici iz Posušja odlaze na Kupreško ratište, to su i dani kada Crveni križ općine Posušje počinje sa danonoćnim dežurstvom, s prvim humanitarnim akcijama, a sve to je najavljivano i "svaki korak", svaka aktivnost praćena i predstavljana preko Radio Posušja. Ljeto 1992. godine je bilo vrijeme kada su rijeke ljudi iz svih krajeva ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine svoj spas i bijeg od gladi i smrti tražili na ovim našim prostorima, onda nastavljali dalje u Republiku Hrvatsku gdje su brojni zbrinjavani.
Radio Posušje je, pored predanog rukovodstva i volontera, te onih koji su dobili i radnu obavezu u Crvenom križu općine Posušje, punu podršku Ratnog Predsjedništva općine Posušje, je bio najvažnija karika koja je pomogla da taj "lanac pomoći, dobrote i humanosti" bude čvrst, da se za njega zna, da ne popusti. Vrata Radio Posušja bila su nam otvorena 24 sata dnevno. Njegov ratni ravnatelj Tihomir Begić, kao i pokojni Pero Crnogorac često su i direktno pratili naše aktivnosti, pratili prognanike, razgovarali sa njima i pisali o njihovim sudbinama. I Crveni križ općine Posušje je radio i imao otvorena vrata 24 sata dnevno, pa je, dobrim djelom zahvaljujući Radio Posušju, i tim otvorenim vratima i prozorima zajednički bio otvoren vidik i izlaz u cijeli svijet.
Zahvaljujući takvom pristupu i otvorenosti, vrlo brzo, nakon što je istina u svijet o, gotovo pa humanitarnoj katastrofi, poslana iz Radio Posušja, u Posušje pored HTV-a, stižu kamere i izvjestitelji brojnih svjetskih TV kuća (CNN, BBC, Sky News, RAI 1, WDR, i druge), a odmah iza toga ili paralelno s njima i ponajveće svjetske humanitarne organizacije (UNHCR – Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice, MKCK – Međunarodni komitet Crvenog križa, Malteški vitezovi i Committee Cap Anamur iz Njemačke, Solidarite Pyrenenees i Solidarite Landese iz Francuske, IRC iz SAD-a i brojne druge). Cijeloj ekipi Radio Posušja i tada i u vremenima poslije, a posebno onoj ratnoj, dugujemo veliku zahvalnost u ime Crvenog križa općine Posušje.

U zraku se osjeća nešto čudno, nitko o tome ne govori, kao da ih je sram da prvi kažu: Ljudi dolazi rat! I rat je ubrzo došao.
Kako sablasno i britko zvuči ta riječ!?
Kamo to ideš svijete bezimeni?
Čemu to streme tvoji odličnici?
Što te to vuče u ponor grešni i bolesni?!
I onda je došao rat.
I ničeg nije bilo
Osim života tuđih
I ružnih stvari nekih.
Zapravo, samo galama
I prazne godine mnoge.
Vraćam se u svoju varoš, idem prema Radiju, posvuda neka graja. Kolona ode prema zbornom mjestu, a gradić opet malo živnu. Otvorio se kiosk, općinari izlaze na marendu, terase u kafićima proradiše, sudara se novokomponirana i novokomponovana muzika iz čega se rađa zapomaganje i jauk, upravo ono što odražava stvarnost.
U Radiju. Svi su već tu: Tiho, Ljubo, Pere, Branko, Zoran, Roks, Zakrajšek... Jedna ekipa će i danas na teren, i tako svaki dan – studio – teren. Nismo razmišljali o opasnostima misleći na neobučene i slabo opremljene momke, naše prijatelje, rođake, poznanike koji su već na terenu. Na Radiju svira odabrana muzika i podrška poznatih glasova novinara. Često čujem izjavu:
- Brzo ćemo se obraniti.
Nitko ne sluti da ulazimo u duboki ambis rata kojemu se ne nazire kraj. A tek što dolazi poslije, ne zna se...

Moji prvi dodiri sa Radio Posušjem datiraju još iz davne 1986. godine kad sam dolazeći redovito iz Njemačke, gdje sam u to vrijeme živio, na nagovor urednika programa Tihomira Begića sudjelovao i uređivao jednu od prvih tematskih emisije predstavljajući svjetske glazbene novitete. I tada je Radio Posušje imalo jednu od najbogatijih glazbenih fonoteka i arhivu glazbenog narodnog stvaralaštva koju je zadržalo do dana današnjeg. Na početku Domovinskog rata napustio sam Njemačku i priključio se obrani domovine. Naš radio bio je Informativni stožer HVO-a, gdje smo svakodnevno prenosili razne obavijesti i ratne informacije s terena koje su iz stožera upućivane javnosti.
U ta vremena našim radijom prodefiliralo je na tisuće onih koji su tražili pomoć za razne poslove koju nisu mogli ostvariti na nekom drugom mjestu. Vojnici, zapovjednici, političari, umjetnici, glazbenici redali su se u programu Radio Posušja kao na tekućoj vrpci. Može se slobodno reći da nije bilo nijedne hrvatske javne i poznate osobe koja nije bila gost u programu našeg radija. Raznih je događaja i anegdota iz tog vremena ostalo u mom sjećanju i teško bi mi ih bilo sve spomenuti, ali jedne se uvijek sjetim posebno kad se na HTV-u pojavi Božo Skoko, naš dragi kolega koji je s nama na našem radiju proveo dvije nezaboravne godine.
Jedne prilike glavni urednik radija i ratni ravnatelj Tihomir Begić najavio mi je da će urednika vjerskog programa, kojega je do tada uređivao fra Mario Knezović, zbog obveza na Bogoslovnom fakultetu, zamijeniti novi urednik Božo Skoko. Sutradan, Božo mi se telefonski javio, onako radiofoničnim glasom i nazvao mi "Hvaljen Isus" i pedantno mi se predstavio, a ja sam mu odgovorio "Vazda budi hvaljen, izvolite fra Božo." On se malo zbunio ali me nije ispravio, već mi na brzinu prenio svoju koncepciju njegove prve vjerske emisije na Radio Posušju. Čekam popodne i termin kad bih trebao doći taj mladi fratar koji mi je onako preko telefona izgledao krupno, otmjeno i pun samopouzdanja. Razmišljam – Bože dragi ovaj će biti puno zahtjevniji od fra Marija s kojim mi je bilo jako ugodno raditi i kreirati radijski program. Prošlo podne, stojim ispred radija i onako domaćinski čekam da stigne Božo Skoko. Nakon nekoliko minuta parkira se jedan malo stariji gospodin, a iz auta izlazi jedan žgoljavi dugonogi dječarac, pozdravlja sa "Hvaljen Isus" i pita za radio. Upućujem ih unutra nek se jave djevojkama koje su u to vrijeme volontirale u radiju, sa izlikom da moram sačekati fra Božu Skoku!!! "Ja sam Božo Skoko i nisam fratar, došao sam uređivati Vjerski program na radio Posušju. Opet tajac moj, ali ipak sam uspio progovoriti i pozvati ih unutra u prostorije radija.
Poslije kratkog upoznavanja s Božom i njegovim ocem, saznajem u neslužbenom razgovoru da je Božo još srednjoškolac, koji je tek na pola puta svog srednjoškolskog obrazovanja, nisam mogao povjerovati, i na trenutak sam i posumnjao u njega. Nakon prve Božine vjerske emisije, koju je on tada briljantno odradio, naš pokojni kolega, legendarni Pero Crnogorac, mi je rekao: "Slušaj, pajdo, ovaj mali će biti ili dobar pratar, ili neka velika faca koja će brzo zakoračiti u svijet medija!" što se nedugo nakon Božina odlaska u Zagreb i obistinilo.
Sad kad sam u šezdesetima i s injem u kosi, često se sjetim i u san mi dođu svi ti dragi ljudi s kojima sam živio i radio u danima ponosa i slave, svi oni s kojima sam bratski dijelio koru kruha, gutljaj vode, sudbinu umiranja i življenja, radost i veselje....ma sve što su tada nosila ona turbulentna vremena. Evo, nakon ovih mojih nostalgičnih prisjećanja, danas sam zaista ponosan i ispunjen zadovoljstvom što je nakon 40 godina postojanja naš radio opstao te još uvijek diše punim plućima, svakodnevno stvarajući i emitirajući sve bolji i moderniji radijski program.

Kada sam u siječnju 1991. godine, nakon uspješnog testa s dvotjednikom "Vrisak" u tadašnjoj Lištici, današnjem Širokom Brijegu, odlučio započeti pripreme za utemeljenje i pokretanje "Hercegovačkog tjednika", susreo sam se s daleko većim problemom ljudskog potencijala, nego u tijeku priprema za pokretanje toga lokalnog širokobriješkog dvotjednika. Bila mi je namjera napraviti ozbiljan tjedni list, kakav je Brijeg, cijela ta regija zasluživala. Ključno uporište i ohrabrenje su mi tada bili, uz legendarnog Petra Miloša i Radu Dodiga, kolega Tihomir Begić, ravnatelj i gl. urednik Radio Posušja i njegova novinarska ekipa. Time smo otklonili najveći problem. Naime, tada je u svim općinama regije bilo manje ili više afirmiranih dopisnika bosanskog-hercegovačkih službenih izdanja, tiskovnih i elektronskih, te povremenih suradnika hrvatskih tiskovnih medija, primarno Večernjaka i nešto manje Slobodne Dalmacije, ali njihove uloge u medijskom prostoru su bile krajnje marginalne, pa su i nosili bez svoje krivnje duh provincije i provincijskog mentaliteta. Radio Posušje je razbio taj mentalitet, a kompetentni šef te postaje, već tada afirmirani novinar i urednik Tiho Begić je generacijski pripadao novome valu hrvatske samosvijesti i kliknuli smo iste sekunde.
Jedan od glavnih pokretačkih motiva za razmišljanje o utemeljenju autentičnih medija su bili nastojanja poduprta pozicijom moći iz Mostara, koga smo mi u uskim krugovima usprkos tome, ili baš zbog toga, čvrsto smatrali ključnim hrvatskim povijesnim, a okupiranim centrom. Ta paradigma nametnute krivnje, okovanog duha u institucijama i legalnom društvenom poretku se nije mogla razbiti iznutra, pogotovo ne iz Mostara. Netko, neki vizionari iz Posušja su to shvatili nekoliko godina prije raspada i svrgavanja komunističkog režima, te utemeljili lokalnu radio postaju Radio Posušje. Bio je to prvi veliki, iz ove današnje perspektive povijesni iskorak u pravcu otrgnuća iz provincijskih nametnutih okova i temeljac komunikološke nacionalne integracije hrvatskog naroda cijele regije. Kasnije, a već duboko uoči političkih promjena 1990. godine, pokazat će se da je Radio Posušje bio izvorišna stijena razvoja modernog novinarstva na cijelome prostoru Zapadne Hercegovine. Kao Širokobriježanin, utemeljitelj dvaju tiskovina, širokobriješkog lokalnog dvotjednika "Vrisak" i svehrvatskog "Hercegovačkog tjednika", možda sam pozvaniji svjedok to posvjedočiti od mnogih, koji se iz današnje perspektive i na žalost najčešće retuširanja svojih osobnih karijera osvrću na ta pitanja i to vrijeme. Tiho Begić mi je istoga trenutka kad sam najavio pokretanje "Hercegovačkoga tjednika" dao punu potporu i sa svojim suradnicima Perom Crnogorcem, Božom Markotom i Ljubom Kovačem, formiranim i iskusnim novinarima, pogotovo iskusnim i provjerenim reporterima bez kojih se nije smjelo ni pomišljati ulaziti u avanturu tjedne tiskovine je pristupio redakciji Tjednika. Tiho i Radio Posušje su mi u razvoju vizije otklonili najveći problem, problem ljudskog potencijala i snažnog novinarskog uporišta. Blokada JNA tenkovske kolone na Pologu je najbolje pokazala i ukazala na značaj Radio Posušja, čiji su novinari pokrivali svaki okrajak događaja, od centralnoga mjesta u Pologu, do padobranske invazije i JNA desanta na zapadnu Hercegovinu, a vijesti i stalne informacije, te javljanje reporterske četvorke Radio Posušja tijekom cijeloga dana bili su izvor informacija cijeloj regiji, ali i svim hrvatskim medijima i glasilima. Radio Posušje je svoju misiju nastavilo u predratnom i ratnom razdoblju, a u vrijeme dok su ondašnji reporteri i izvjestitelji najvažnijih hrvatskih radio postaja izvještavali o ratnim zbivanjima između Mostara i doline Neretve do Livanjskog ratišta ili iz same bitke za Kupres, s pola puta između Splita i Imotskog, "Tihini momci" su se javljali s lica mjesta doslovno prenoseći izravne okršaje hrvatskih i srpskih snaga. I istovremeno pripremali vrhunske reportaže za "Hercegovački tjednik" čime smo uz ponajbolje hrvatske komentatore toga vremena bili istinski svenacionaln relevantni. Iako smo bili mladi ljudi, imali smo svijest o povijesnoj važnosti toga što radimo. Okupljali smo ljude, poticali mlade novinare, a u ožujku 1992. godine formirali i Inicijativni odbor udruženja Hrvatskih novinara Herceg Bosne, čiji je prvi predsjednik bio Rade Dodig, a upravo zbog stožerne uloge te radio postaje u stvaranju hrvatskog novinarstva na tom području, zamjenik je bio Tihomir Begić, ravnatelj i gl. urednik Radio Posušja. Na kraju, iako imamo na što biti ponosni, ovo nije prilog našoj slavi, ovo je kamenčić, zrnce povijesne istine u slavu hrvatskog naroda Hercegovine, čije generacije moraju znati četrdeset godina poslije, što se i kako događalo u tom vremenu i gdje su im korijeni.

Radio klub Ljubuški je uz Radio Posušje, kao veliki informativni servis, radio na pružanju informacija i deblokadi informativnog prostora, kao i za prijenos informacija istaknutim hrvatskim institucijama. U to ratno vrijeme Radio Posušje je bila jedini izvor informacija za žitelje Ljubuškog, koje ste dobivali upravo od članova našeg kluba. Hvala Bogu da odašiljač na Radovnju nije raketiran. Svakodnevno ste imali u eteru vijesti iz Ljubuškog, što je tada bio zajednički zadatak u borbi protiv srpske agresije na Hercegovinu, a Vi ste, kao najveći domoljubi, uspješno pobijedili informativni mrak. Tadašnje zajedništvo bilo je za primjer. Sjećam se dana kada je srpsko zrakoplovstvo bombardiralo Grude, a mi smo se upravo vraćali s Radio Posušja nakon jednosatnog intervjua. Osim plasiranja informacija kako bismo spriječili informativnu blokadu želim naglasiti, kako smo preko Radio postaje Posušje pružali informacije iz svih hrvatskih enklava u BiH, stanju na bojištima i potrebama pučanstva, čemu su se Hrvati Hercegovine rado odazivali. Između ostalog spajali smo i uživo razdvojene obitelji iz Bosne i izbjegle u Dalmaciji i svim dijelovima Hrvatske, ali i Europe. Sjećam se zajedničkih akcija prikupljanja humanitarne pomoći, koju smo dovozili našim Hrvatima putem Karitasa, Crvenog križa i ADRA-e i Merhameta.
Zajednički smo također preko prijatelja iz Dubrovnika sprječavali njegovu informativnu blokadu šaljući informaciju o stanju hrvatske povijesne baštine ovog našeg dragulja za HAZU u Zagreb. Tri godine bili smo jedini izvor informacija za HINU, Večernji list i Slobodnu Dalmaciju o stanju na bojištima u Bosni. Redovno smo izvješćivali Hrvatski radio Slobodna Hrvatska studio Chicago, pa je i dijaspora kroz pisane izvještaje, ali i kroz izravna javljanja imala sve bitno o tim ratnim zbivanjima.

Koliki je značaj Radio Posušje imao u ratu, a o tome govorim jer sam u to vrijeme njime ravnao, shvatio sam i doživio u nekoliko slučajeva. Izdvojit ću dva.
Nema boljeg priznavanja kvalitete rada od želje neprijatelja da te sruši i onesposobi. Onda si sigurno super dobar! Eto o tome postoji i pisana zapovijed tzv. Jugovojske koja se apsolutno stavila u službu velikosrpske ideje i koja nas je htjela bombardirati i ušutkati. Naime postoji zapovijed Komande 9. Korpusa tzv. JNA iz Knina o tome koje objekte u zapadnoj Hercegovini treba napasti jugo zrakoplovstvom i uništiti. Radio Posušje je bio u vrhu prioriteta. Tko zna, možda je to upravo bio onaj avion koji je svoj teret izbacio na Rastovačkom polju. Pokušao sam doći do podataka koji je pilot vozio taj avion i bombu tzv. "krmaču" izbacio u polje umjesto na grad. Sve je ostalo na pokušaju.
Drugi put sam u New Yorku, u kojem sam bio u svojstvu savjetnika hrvatskog člana Predsjedništva BiH, u tamošnjoj Hrvatskoj katoličkoj misiji doživio toliko lijepih trenutaka jer su znali da sam s Radio Posušja i jer su me slušali u emisiji "Hrvatski radio sat" kojeg je uređivao podrijetlom Posušanin Zvonimir Crnogorac, a u koju sam se redovito javljao s najnovijim informacijama u to ratno doba, kao i onima u Australiji - konkretno Sydneyu i Melbourneu. Bilo je to vrijeme u kojem sam s timom odličnih novinara i suradnika vodio taj radio. Vrijeme kao neumitni pokazatelj svega, pa i ovih 40 godina, najbolje je pokazalo i pokazuje kako su u tadašnjem radiju "niknuli" i s njim surađivali današnji rektori, sveučilišni profesori, ugledni svećenici, komunikološki stručnjaci, urednici najjačih hrvatskih medija, vrsni novinari, najpoznatiji hrvatski glazbenici...

Kako u dvadeset rečenica napisati nešto o tako važnom radiju. Moja razmišljanja idu u tom pravcu kako bih mogao napisati dvije knjige, jednu o Radio Posušju, a jednu o ljudima koji su radili i vodili Radio Posušje proteklih 40 godina, a osobito tijekom Domovinskog rata. Početkom 1993. godine, u najtežoj ratnoj godini u Rami, kao predstojnik Odjela za društvene djelatnosti općinskog HVO Rama dobio sam odluku o osnivanju radija u Rami, odnosno zaduženje da vodim projekt uspostave Radio Rame. Imao sam neka skromna novinarska znanja, osigurana potrebna oprema, prostor i sredstva za završetak projekta. Ali trebalo je sve to staviti u funkciju.
Obratio sam se Radio Posušju, a Tihomir Begić je bez puno priče okupio svoje ljude - Ljubu Kovač, Peru Crnogorca, Mladena Bešlića-Roksa - i bez bilo kakvih razmišljanja rekao: "Ljudi, moramo žurno uspostaviti Radio Ramu!" Odmah su tehničari otišli na obuku u Posušje, za nekoliko dana ekipa iz Posušja došla obučavati novinare. Preko radio Posušja osigurana nam je tehnička potpora Radija Herceg-Bosne, pa je tako u to vrijeme u svibnju 1993. godine, na prvoj crti bojišnice, u rekordnom roku Radio Rama krenula u emitiranje programa. Krenulo je s džinglom "Za dom spremni Ramu i Hrvate". "Vi slušate Hrvatski radio - Radio postaju Rama" i to su riječi kojima se 8. lipnja 1993. godine ovaj medij prvi put oglasio na frekvenciji 88.8 MHz. Ovu povijesnu rečenicu izgovorio je Tihomir Begić koji je sa svojim kolegama s Radio Posušja dao neograničenu stručnu, moralnu i svaku drugu pomoć kolegama na novoosnovanoj radio postaji Rama. Kakvo je vladalo oduševljenje među ljudima, a posebno braniteljima, to je neopisivo. Sada kada Radio Posušje slavi 40 godina uspješnog rada, možemo samo čestitati i ponovno reći veliko hvala Radio Posušju i svim njegovim djelatnicima.