Jajce je lijep gradić, najviše poznat po tome što je u njemu “rođena” Jugoslavija (AVNOJ) tijekom II. Svjetskog rata. Nakon toga slijedilo je zatišje, a onda se opet čuo zveket oružja. Ovaj put je to bio Domovinski rat, ali ovaj put Jajce je uništeno. Uništena je Jajačka zvijezda. Stječe se dojam kako je gašenjem Jugoslavije ugašeno i mjesto gdje je službeno nastala. Zar zaista mora tako biti? Ja mislim da ne. Trebat će još mnogo raditi da bi Jajce vratilo svoj nekadašnji sjaj ili barem djelić onoga što je bilo. Znači, nije nemoguće, ali je teško. Za one koji nikada nisu bili u Jajcu dovoljno je reći kako se radi o malom mjestu u kanjonu rijeke Vrbas. Ima još jedna rijeka, a zove se Pliva. Ona se ulijeva u Vrbas u sred grada i radi se o prirodnom bogatstvu neprocjenjive vrijednosti. Malo se gradova može pohvaliti s tim da ima u svome središtu točku gdje se jedna rijeka ulijeva u drugu. Jajce je i kraljevski grad, ali ja nisam ovdje da bih obrazlagao povijest. One koje to zanima mogu otići u Jajce i dobiti brdo dokumenata o povijesti grada. Ja ovdje želim pričati o Jajcu nakon Domovinskog rata i što treba poduzeti kako bi se ovaj kraljevski grad spasio. Nekada je vrijedila izreka kako onaj koji se napije vode iz Plive nikada ne može otići ih Jajca. Ali sada je pitanje je li to stvarno tako? Sve je manje ljudi u toj sredini, bez obzira koliko su ranije popili vode iz Plive. Čak u nekim dijelovima grada u određeno vrijeme dana ne možete sresti ljude na cesti. Neko vrijeme, koje sam ljetos proveo u Jajcu, mi je bilo više žalosno nego sretno zbog toga. Jajce je prije mnogo godina bilo moj zavičaj, a sada se pretvorilo u jednu anemičnu sredinu u tolikoj mjeri da imam osjećaj da je grad bolestan. Malo je radosti na licima njegovih građana, malo je djece i teško se može čuti žamor mladih. Ako je grad ovako pust, kako onda izgleda selo? Jajce je jedan od gradova u BiH koji je doživio sudbinu da su stanovnici morali pobjeći u progonstvo kako bi se spasili. I to je trajalo tri godine. Mnogo promjena dogodilo se u to vrijeme. Samo ako usporedimo stanje koje smo ranije imali sa sadašnjim, možemo vidjeti koliko se otišlo unatrag. U Jajce sam došao prvi put 1971. na razgovor za stažiranje u medicinskom centru “Nemanja Vlatković”. Ravnatelj je bio pokojni prim. dr. Enes Ribić. Na prvi pogled sam se zaljubio u ovaj grad. Osobito kada sam vidio vodopade Plive koji se ulijevaju u Vrbas. Imam osjećaj da je danas samo to ostalo. Posebice je unazađeno školstvo i zdravstvo. O zapošljavanju nećemo ni pričati. To je problem svugdje, ne samo u Jajcu. Medicinski centar u Jajcu nekada je imao svoje interno, kirurgiju, pedijatriju, ginekologiju s rodilištem. Godišnje se u rodilištu rađalo 1300 djece u godinu dana. Sada jedva pola od te brojke. Još uvijek su dvije bolničke zgrade prazne i neiskorištene. Bolnice u Travniku i Novoj Biloj preuzele su dio poslova. Stječe se dojam da je bolnica u Jajcu postala suvišna. Barem u onom obliku koji je ranije imala. Nastavlja se...•
Crno na bijelo
