Kada sam bila djevojčica maštala sam o tome kako ću jednog dana biti uspješna poslovna žena koja će puno putovati.
Čak sam i iz novina izrezivala slike kostima koje ću si jednog dana kupiti. S djedom sam često odlazila na aerodrom gdje bismo sjedili u kafiću i pili sok a ja sam samo maštala o tome kako ću upravo s tim avionima jednog dana letjeti u razne zemlje svijeta i vraćati se u svoj lijepo uređeni stan u centru grada. U tom stanu nisam vidjela nikoga osim sebe. I jedan lijepi jacuzzi na terasi...
Danas sam odrasla žena s djetetom i suprugom, ne nosim kostime i baš ne putujem previše, pogotovo ne izvan zemlje. Nemam jacuzzi. Na poslovnom planu sam zadovoljna, usavršavam se, želim napredovati no ne bih za sebe mogla reći da mi je karijera ispred obitelji. Pokušavam uskladiti privatni i poslovni život i mislim da mi to trenutno polazi za rukom. Jesam li tako zamišljala svoj život? Nisam. Jesam li sretna? Jesam. Bih li nešto mijenjala? Ne bih.
U puno situacija život nam ne ispadne kako smo ga zamišljali. Ljudi koji su zamišljali lijep bračni život s puno djece se rastanu. Ponekad unatoč silnoj želji netko ne uspije završiti željeni fakultet. Ne nađe životnog partnera. Ili završi u vezi/braku za koji misli da nije dobar i da je to najveći njegov životni promašaj. I tada shvati da mu je svaka točka u životu išla u krivom smjeru i odvela ga na put na kojem se nikada nije zamišljao niti želi biti. Što tada?
Važnost osviještavanja
Rekla bih da je u svakoj životnoj situacije najvažnije da prvo osvijestimo što nam se događa. Primjerice, ako smo u nezadovoljavajućem odnosu no stalno „guramo pod tepih“ svoje nezadovoljstvo i potajno se nadamo da će se stvari s vremenom promijeniti, zapravo samo zatvaramo oči pred problemom. Nezadovoljstvo neće nestati. Dapače, vjerojatno će se pojačati kada se situacija sama od sebe nakon nekog vremena ne promijeni. Dakle, prvi korak je samo osviještavanje da nismo zadovoljni postojećim odnosom i da se on neće promijeniti samo uz našu želju da se promijeni. Ljudi mogu dugo godina živjeti bez svijesti o tome da ono kako žive nije zapravo ono što žele – mogu nalaziti razna opravdanja zašto je nešto tako kako jest, potiskivati svoje želje i potrebe itd. No, nezadovoljstvo će i dalje biti tu. Tek kada osvijeste razlog svog nezadovoljstva, to je dobar temelj za daljnje korake.
Akcija
Kada osoba osvijesti razlog svog nezadovoljstva i shvati da želi promjenu, tada je potrebna je akcija. Akcija koja uključuje konkretne korake koji će nas odvesti na put na kojem želimo biti. Primjerice, ako nismo zadovoljni u odnosu s partnerom, akcija može biti razgovor. Može biti partnerska terapija. U konačnici može biti i razilaženje s tim partnerom. No poanta je da moramo poduzeti određene korake a ne čekati da se stvari promijene same od sebe. U nekim slučajevima osoba neće moći ostvariti ono što želi. Primjerice, ako je osoba oduvijek sanjala veliku obitelj a nikada nije pronašla životnog partnera i još uz to ima 60 godina, šansa da dobije djecu sa 60 nije baš velika. No i u toj situaciji opet je važna akcija: ako se osjeća usamljeno i nedostaju joj uloge koje u životu nije ostvarila, rješenje može biti da se posveti postojećim odnosima i razvija ih s ciljem prevladavanja osjećaja usamljenosti.
Velika obitelj nije garancija da netko neće biti usamljen kao što niti ne imanje obitelji podrazumijeva da je osoba usamljena. Drugim riječima, možda osoba svoju želju neće moći ispuniti kroz uloge koje je htjela no postoje drugi načini kako zadovoljiti svoje potrebe. Da bi to uspjeli, opet moramo nešto poduzeti u svom životu. Ako ostanemo pasivni, situacija će ostati ista. Ako se aktiviramo, situacija se može promijeniti. Na neke stvari u životu se jednostavno važno prilagoditi jer činjenica je da nemamo baš na sve utjecaja. Ali, imamo utjecaj na to što ćemo s tim: možemo ostati nezadovoljni jer stvari nisu ispale kako smo zamislili ili se aktivirati i vidjeti kako ćemo se nositi s postojećom situacijom i izvući iz nje najbolje što možemo.
Kada je kasno za promjenu?
Iz perspektive osobe koja radi s ljudima, rekla bih da nikada nije kasno za promjenu. Ako smo u životu propustili neke prilike za koje smo tek s odmakom vidjeli da ih nije trebalo propustiti, važno je da se ne okrivljujemo. U datom trenutku osoba reagira kako misli da je najbolje za nju i da je tada imala drugačije resurse, reagirala bi drugačije. Budućnost ne možemo predvidjeti i zato je važno da osoba „odžaluje“ propuštene prilike. U nekim situacijama dobro je potražiti pomoć stručnjaka ako uvidi da ne može prežaliti ili da je osjećaj krivnje toliko jak da se iz dana u dana u kažnjava. I opet ponavljam; u datom trenutku reagiramo najbolje kako znamo i ono što učinimo je najbolje što smo mogli s resursima koje smo imali. Nemojte sami sebi biti „generali nakon bitke“. Nedavno sam čitala članak o 70-godišnjaku koji je upisao fakultet. Očito mu taj fakultet neće trebati za posao. Očito će biti najstariji tamo. I vjerojatno mu neće popraviti financijsku situaciju. No, čovjek je želio upisati fakultet. I našao je način da ga upiše. Smatra li netko da je on prestar i da nema smisla što ga je upisao? Vjerojatno. No, njemu to nije važno. To je njegova želja i on je našao način da je ostvari, pa makar i sa 70.
To ne znači da pošto poto moramo ostvariti sve što smo ikada željeli. Prioriteti se ponekad tijekom života mijenjaju. I to je ok. Od nekih stvari odustajemo jer nam više nisu u fokusu, nije nam toliko važno itd. No kada nam je nešto važno, tada su velike šanse da ćemo naći način čak i ako se put čini težak.
Drugim riječima, da bi postali zadovoljni svojim životom nikada nije kasno. Baš nikada. Čak i kada on nije išao smjerom kojim smo priželjkivali, to ne znači da do kraja našeg života mora ići u tom istom smjeru. Samo treba uzeti kormilo života u svoje ruke i okrenuti ga tamo gdje želimo. Vi ste jedini kapetan – nema nitko drugi tko zna bolje od vas gdje želite biti. Zar ne?
