Gotovo istodobno su se na posve različitim meridijanima odigrala dva važna susreta i upućene su posve različite, ali važne poruke. Nakon susreta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera na sastanku na vrhu u Tallinnu upućena je poruka kako bi EU do 2025. trebao otvoriti svoja vrata Srbiji i Crnoj Gori. O BiH, Kosovu i Makedoniji ni riječi. Istodobno su se u Ankari susrela dvojica vladara - Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdoğan s ambicijama prema zapadnom Balkanu. Ta dva pristupa, iz Tallinna i Ankare, posve su proturječna, a različito se percipiraju iz svake država, ali i unutar pojedinih naroda. To je najvidljivije na primjeru BiH. Na određeni način već se na mikroprimjerima s puno više simpatija gleda na zatopljavanje odnosa na Istoku nego što se istodobno podržavaju promjene i reforme koje bi zemlju povele prema Zapadu, kamo stremi najveći broj građana. Posve je jasno kako je istočno susjedstvo i njihovo koketiranje puno bliže srpsko-bošnjačkim političkim elitama. Čak i ako se radi na simboličnoj ravni, nije slučajno da se potencira autocesta Beograd - Sarajevo, koja i fizički vodi BiH na istok, nego što je to, primjerice, slučaj s autocestom na koridoru Vc koja ovu zemlju uvodi u središnju Europu. Oko toga istočnog susjedstva i asocijacija, nevažno jesu li u oporbi ili u vlasti, svoju jasnu potporu pokazuju sve srpske stranke. Kod bošnjačkih postoje manji otpori, no, svejedno, gotovo identičan stav u pogledu da u zemlji većinski narod treba dominirati. Čak se i najavljuje održavanje svebošnjačkoga sabora. Kod bh. Hrvata su istodobno na pomolu podjele, i to u trenutku kada se najavljuje donošenje prevažnih odluka o Izbornom zakonu i mogućem redefiniranju njezina ustroja koji bi podržao i Washington. Ustraju li Hrvati na podjelama i sukobima koji se odvijaju zbog mrvica vlasti i izbora, mogli bi vrlo skoro svjedočiti scenariju “Erdoğan - Putin” u kojem je malo mjesta za Hrvate. Ima, ali za epizodnu ulogu manjine.
Naglasak
