Više od dva i pol desetljeća Andrija Jarak neizostavno je lice domaće medijske scene. Karijeru je započeo 1994. godine kao dopisnik Slobodne Dalmacije iz Dubrovnika, a dvije godine kasnije postao je novinar HTV-ova studija Dubrovnik. Početkom 2000-ih iz Dubrovnika stiže u Zagreb gdje karijeru nastavlja na Novoj TV za koju radi posljednjih 15 godina. Iza njega su tisuće prijeđenih kilometara i više stotina javljanja uživo.
Gledatelje Dnevnika Nove TV iz dana u dan oduševljava jednostavnim pristupom, a karakterizira ga i nevjerojatna staloženost čak i u najtežim situacijama. Pratio je brojne afere, izvještavao sa suđenja, pratio uhićenja, ali i neke od najvećih hrvatskih tragedija poput one kornatske u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca. Koji su najteži tereni koje pamti u karijeri, kako suspreže emocije u takvim trenucima, je li se ikada susreo s pritiscima, kako se osjećao kada je saznao da je pozitivan na COVID-19, ali i tko bi uskoro mogao nastaviti njegovim stopama, Andrija Jarak otkrio je u velikom intervjuu za Večernji list.
Dnevnik Nove TV u kojem ste od samih početaka nedavno je proslavio 15 godina postojanja. Sjećate li se svog dolaska na Novu TV i svog prvog priloga za Dnevnik?
Petnaestu obljetnicu dočekali smo u ovim nepopularnim uvjetima pandemije, a prvi smo Dnevnik, sad smo se prisjetili, otvorili prilogom kolegice Sabine Tandare Knezović o epidemiji ptičje gripe. Toplo se nadam da će se uskoro taj lanac zatvoriti i da ćemo se svi skupa moći vratiti u normalan život. Kad se vratim u tu 2005. godinu i prisjetim koliko se toga dogodilo, kažem si da je sve dobro dok jednakim žarom radimo svi zajedno. Dolazak na Novu TV bio je odgovor na poziv Ive Gačić i izazov jer smo gledatelje počeli navikavati da smo "tu i sada", na mjestu zbivanja uživo. Prvi smo to ponudili, danas se pokazuje potpuno ispravno i vizionarski. Ovako jednu sada veliku medijsku priču počeli smo stvarati od nule i već jedanaestu godinu stvaramo uvjerljivo najgledaniju informativnu emisiju u zemlji. Desetog listopada 2005. jako se dobro sjećam i jer smo svi s nestrpljenjem čekali kako će to sve skupa izgledati.
Što se sve promijenilo u proteklih 15 godina? Je li sada izazovnije biti televizijski reporter nego ranije?
Jedna izreka kaže "želim vam da živite u izazovnim vremenima". E pa tko je to poželio, neka se zapita je li ipak malo pretjerao. Rekao bih da nikad nije bilo izazovnije biti onaj koji će ljudima u dnevne sobe donijeti informaciju koju su do vašeg javljanja portali već donijeli, obradili, prožvakali i zaboravili. U tim trenucima nastupamo mi i u kombinaciji sa slikom donosimo zgusnutu priču iz svih relevantnih kutova. Izazovno jest, ali je istovremeno i velika čast biti taj kojem ljudi vjeruju. Gledatelje se ne može prevariti. U novinarstvu "igra" samo istina i objektivnost.
Za vas se može reći da ste jedan od novinara s "najviše utakmica u nogama" kada je riječ o javljanjima uživo. Koji su za vas osobno najteži tereni na kojima ste bili?
Bilo ih je zaista puno. Onaj apsolutno najteži bio je požar na Kornatima. To je najteža poslijeratna tragedija u Hrvatskoj koja do danas nije riješena, ne znamo zašto se dogodilo to što se dogodilo. Ne mogu ni zamisliti kako je obiteljima stradalih žrtava i heroja, ali mogu reći da je bilo izrazito teško biti na mjestu događaja. Sve što kažete imate osjećaj da je bezvrijedno, a morate ostati hladne glave dok vam se srce kida jer ne možete ništa promijeniti ni pomoći. Pratim i priču preživjelog Frane Lučića kojem također nije lako. Bilo je teško biti i u Novskoj kada je na odmorištu kod benzinske stanice vozač kamiona usmrtio dvije djevojčice. Vukovar uvijek izaziva pomiješane osjećaje velike tuge, ali i ponosa zbog svih onih koji su ugradili svoje živote za slobodnu Hrvatsku. No lepeza događaja donosi i neizmjernu radost koja je bila najopipljivija kad su hrvatski generali oslobođeni iz Haaga i kad su dolazili u Hrvatsku. Riječi generala Ante Gotovine o ratu koji pripada prošlosti i potrebi okretanja prema budućnosti i danas mi izazivaju trnce u tijelu od ugode.
Protekli tjedan bila je 13. obljetnica tragične pogibije Toše Proeskog. Tog dana Dnevnik Nove TV imao je najduže javljanje uživo koje je trajalo čak sedam minuta. Koliko je izazovno bilo suspregnuti emocije i ostati profesionalan u tim trenucima?
Da, taj 16. listopada 2007. bio je baš tužan dan u konačnici. Krenuo sam ujutro za Beograd na jedan drugi zadatak i, kad se prolomila vijest da je Proeski poginuo, javili su mi da ostajemo tu. U trenutku našeg Dnevnika čekalo se da na stadion u Novoj Gradiški sleti helikopter koji će prevesti tijelo u Makedoniju. Jako emotivan bio je trenutak u kojem su motoristi turirali u Tošinu čast, a live je uistinu trajao dugo jer smo željeli zabilježiti taj tužni konačni trenutak kad čovjek kojeg je Hrvatska toliko voljela zauvijek odlazi.
Zaplačete li ikada nakon takvih emotivno teških zadataka?
Općenito u životu ne plačem često, ali neke me situacije baš uzdrmaju. Dok radim, suzama i emocijama koje zamagljuju objektivnost mjesta nema.
Kako izgledaju trenuci prije nego što vam kamerman da signal da ste u programu? Imate li neke svoje rituale?
Nekoliko minuta prije javljanja smo na poziciji, provjeravamo komunikaciju s režijom. Nema posebnih rituala, tek koncentracija na ono što ću govoriti, a budući da tereni često potraju cijeli dan, onda sve što sam čuo i do zadnjeg trena provjeravao stavljam na kup. I i dalje se tome jako veselim.
Koliko ste javljanja uživo odradili? Može li se to uopće prebrojiti? Vodite li neku evidenciju?
Moram priznati da ukupan broj javljanja uživo osobno ne znam, ali nebrojeno je tu kilometara u autu. Nekad je bilo više od tristo javljanja godišnje. Ljudi koji to sve pomnije prate javljaju da je ove godine, do danas, bilo više od 130 javljanja. 09.10.2020., Zagreb - Reporter Nove TV Andrija Jarak. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL
Potkraj kolovoza i sami ste postali vijest nakon što je otkriveno da ste zaraženi koronavirusom. Što vam je bilo najteže u tim trenucima?
Nakon godišnjeg javio sam kolegama da ću još najmanje dva tjedna biti doma. U tim trenucima razmišljate s kim ste sve bili i bitno vam je da s obitelji bude sve u redu. Neizvjesno je jer ne znate na koji način će tijelo reagirati i gdje će virus "sjesti". Srećom, simptomi su bili blagi. Još jednom želim reći da virus zaista postoji i moramo se na to priviknuti dok je tu. Nisam pobornik teorija zavjere, a onima koji misle da je ovo neka izmišljena priča mogu samo poručiti da tako ne pomažu nikome i da ih takav stav neće "cijepiti" protiv korone.
Kako danas gledate na pandemiju? Što se promijenilo? Pazite li još više na svoje zdravlje nego što ste to činili ranije?
Nisam liječnik i nisam epidemiolog da bih mogao konstruktivno misliti o tome. Nema tu puno razmišljanja. Slušaš što govore oni koji znaju i pokušavaš se prilagoditi najviše moguće. I uz sve to što se meni dogodilo možeš biti pozitivan. Skloni smo biti stručnjaci za sve, opće prakse, a to nikome neće pomoći.
Nakon povratka na posao mnoge ste iznenadili i novim imidžem. Što vas je potaknulo na promjenu?
Dobro je s vremena na vrijeme malo mijenjati. Nakon Oluje u Kninu otišao sam na godišnji, nakon toga odležao koronu i kad sam se trebao vratiti i obrijati, samo sam aparat za brijanje vratio na mjesto i rekao - idemo probati. I evo, isprobavam. Do kada, ne znam, ali zasad se dobro osjećam.
Jeste li ikada osjetili zasićenje poslom? Ako ponekad i upadnete u malene krize, kako ih rješavate?
Nekada dođe do zasićenja, ali ne bih rekao poslom u cjelini, nego više zgusnutim ili loše raspoređenim događajima. I dalje me strast za terenom i poslom tjera naprijed i, dok je tako - sve je u redu.
Nosite li svoj posao kući? Zasigurno vam se vrlo često događa da se ne možete isključiti ni izvan radnog vremena. Kako vaši ukućani reagiraju na to?
Nema novinara koji posao ostavlja u redakciji. Sve se nosi kamo god idete jer je ovo način života, a ne posao. Svi oko vas moraju se naviknuti da je mobitel konstantno tu, da može zazvoniti u bilo kojem trenutku i da morate uvijek biti u toku.
U posljednje vrijeme dosta se priča o pritiscima na novinare. Jeste li ikada to osjetili na svojoj koži?
Nikada ni od koga.
Ispred kamere uvijek djelujete sasvim opušteno i smireno. Jeste li i privatno takvi? Što vas može izbaciti iz takta?
Hvala na komplimentu. Vijesti i treba donositi što smirenije i opuštenije, ako sam nervozan, to ću unijeti i u domove gledatelja, a to nije dobro. Temperamentnije proslavljam golove nogometne reprezentacije, Dinama i, naravno, moga Juga koji je u vaterpolu uzeo sve što se nudi. Svaki naš uspjeh u svijetu me veseli. Gumb za izbacivanje iz takta kliknu oni koji lažu i iskazuju bilo koji oblik nelojalnosti. Srećom, nema ih puno.
Što radite kad ne radite? Uspijete li se u potpunosti isključiti od posla?
Kako već rekoh, totalnog isključivanja nema, ali u slobodnim trenucima obitelj, prijatelji, druženje i opuštanje dolaze na red. I igra sa Sushijem, predivnim psom koji nas je sve zaokupio.
Otac ste sina Ivana te dviju kćeri - Anamarije i Lucije. Pokazuje li itko od njih zanimanje za novinarstvo ili biste njima ipak savjetovali neke "mirnije vode"?
Mogu ja željeti što hoću, oni će izabrati svoj put. Ivan studira odnose s javnošću, zasad mi se čini da Anamariju zanima novinarstvo, Lucija još ima vremena do toga. Pomoći ću koliko mogu i željeti im sreću.
Rođeni ste Dubrovčanin. Nedostaje li vam Dubrovnik? Planirate li mu se jednog dana vratiti?
Dubrovnik uvijek nedostaje i nikad ne može dosaditi. Zagreb je doma, Dubrovnik je dom. Sad je tako, a što budućnost nosi, vidjet ćemo i znati reagirati.
Ove ste godine u ponešto drugačijim uvjetima proslavili 50. rođendan. Što priželjkujete u idućim godinama na profesionalnom, a što na privatnom planu?
Da, pamtit ću u kakvim sam uvjetima dočekao prvih pola stoljeća. Obiteljski, skromno, u COVID uvjetima.
