Od sredine 1990. u tadašnju Službu državne sigurnosti (SDS) u Zagrebu počele su pristizati informacije o mogućoj likvidaciji predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i šefa HDZ-a Franje Tuđmana.
Atentat po nalogu
Atentat, po nalogu vlasti u Beogradu, trebali su izvršiti pripadnici srpskih i crnogorskih kriminalnih skupina blisko povezanih s tamošnjom Službom države sigurnosti (SDB). Ali i naslonjeni na neke od četničkih emigrantskih skupina u inozemstvu. U formalnom smislu 1990. hrvatska Služba državne sigurnosti još je bila sastavni dio tadašnje federalne jugoslavenske službe, kojom se rukovodilo iz Beograda. U operativnom smislu, i to većim dijelom, funkcionirala je kao neovisna, nacionalna, tajna služba pružajući sigurnosnu zaštitu novoj vlasti izabranoj na prvim, slobodnim, višestranačkim izborima u svibnju 1990. godine.
Redakcija Telegrama dobila je na uvid dio dokumenata hrvatskog SDS-a koji otkrivaju nepoznate pojedinosti o dramatičnim događajima od svibnja 1990. pa do sredine 1991. kada su, prema informacijama pripadnika službe, bili planirani pokušaji atentata na Tuđmana. Počelo je policijskom depešom broj 511-18-16/2-96/53 iz svibnja 1990. U njoj stoji da se u “hotelu Esplanade pojavila izvjesna osoba s nadimkom Akrap s namjerom izvršiti atentat na gospodina predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana”.Isti je događaj izdvojen i u informaciji 133. Službe državne sigurnosti uz neke dodatke. Tamo piše, dakle, da je spomenuti Akrap navodno vezan uz četnički pokret koji je i naručitelj ubojstva Tuđmana. Taj Akrap, dodaju agenti, spominje se i kao egzekutor poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, sedam godina ranije u Njemačkoj.
Nešto pomutnje u Zagrebu izazvao je spomenuti nadimak. Postojala je mogućnost da je riječ o zamjeni nadimka Akrap za Arkan, jer se već duže vrijeme spominjalo da je u ubojstvo Đurekovića umiješan Željko Ražnatović. Arkan je, prema tada dostupnim operativnim podacima iz 1990., blisko surađivao s ljudima sličnog profila pa se smatralo da bi oni mogli pružiti dodatne informacije o mogućem planu likvidacije Tuđmana. Jedan od njih bio je i Ratko Đokić, još od prije poznat agentima hrvatske državne sigurnosti.
“Đokić je izvor od povjerenja prenio da ga povremeno iznajmljuje SDB Titograd i Beograd za razne prljave poslove”. U istom dokumentu stoji bitan podatak da je “Ratko Đokić u izuzetno dobrim i prisnim odnosima s izvjesnim Željkom kojem je prezime vjerojatno Marijanović ili Milovanović, a zovu ga Arkan”. On je, tvrdi izvor hrvatskih agenata, ubojica po narudžbi, koji je u više navrata bio angažiran za takve operacije.Arkan je, opisao ga je izvor, srednje visine, ima bebi facu, često boravi u Zagrebu, a kad se viđa s Đokićem, često dva do tri dana odsjeda u hotelu Interkontinental. Kao druga veza između Arkana i Ratka Đokića poznata je likvidacija Stjepana Đurekovića.
Prema nekim podacima, navedenim u informaciji broj 367. Službe državne sigurnosti MUP-a RH, piše da se “Đokić i Ražnatović spominju kao izvršitelji ubojstva Stjepana Đurekovića u Munchenu. Protom je Đokić kao sredstvo izvršenja upotrijebio mačeve, koje je tih dana vozio u prtljažniku automobila, a ne sjekiru kako se to govorilo”. U analizama dostupnih informacija očigledno je postavljena teza da je, zapravo, uz Arkana, ključni čovjek u organizaciji mogućeg atentata na Tuđmana baš Ratko Đokić. Vidljivo je to iz još jednog dokumenta iz 1990., gdje se kaže da “grupacija oko Ratka Đokića: Željko Ražnatović, Darko Ašanin, Pavle Boljević, Jovan Simendić, Pavle Ivanović, Đorđe zvani Giška, i Veselko Vukotić iz Milana, treba doći u Zagreb. Navedena grupacija trebala je delovati po principu dvojki (u drugom izvješću hrvatskog SDS-a spominje se da su svi naoružani pištoljima), a razlog njihovog djelovanja, tj. kriminalnih radnji nije nam poznat. S obzirom da se u to vrijeme održavala svečanost otkrivanja spomenika banu Jelačiću (Tuđman je bio tamo sa cijelom Vladom i državnim vrhom), a postojale su indicije da bi mogli izvršiti atentate, operativno-tehničkim mjerama i radnjama čitavo vrijeme su pokrivani Ratko Đokić i osobe u vezi s njim. Kontrolirani su hoteli u Zagrebu, međutim, nismo utvrdili dolazak navedene skupine”.Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić održavali su godinama prije rata u bivšoj Jugoslaviji jako bliske odnose. Prema informacijama sigurnosnih službi i dostupnih dokumenata, Đokić je živio na relaciji Crna Gora – Hrvatska, a u Zagrebu je imao i stan. Kao pripadnik krimi miljea Đokić je često kontaktirao sa srpskom, crnogorskom i hrvatskom službom državne sigurnosti. Bio je uhićen zbog navodnog krijumčarenja oružja u Srbiji, a u iskazima hrvatskim službama tvrdio je da mu je sve namješteno zbog optužbi za suradnju s Tuđmanovim ljudima. Istovremeno, pojavile su se informacije kako Arkan misli da ga je Ratko Đokić izdao pa je želio s njim raščistiti sve račune po dolasku u Zagreb. “Đokić se spetljao s novom vlašću”, piše u dosjeu tajne policije o Ratku Đokiću, “a to je Arkanu otkrio jedan zagrebački zlatar albanskog porijekla”. Kad su hrvatski agenti o tome pitali Ratka Đokića, kazao je da mu nije padalo na pamet o tome raspravljati s Arkanom i ponižavati se. Prema njegovim riječima, uzrok prekida odnosa s Arkanom bila je činjenica da je ovaj postao veliki ljubitelj Slobodana Miloševića, za kojeg je bio u stanju sve učiniti. Očigledno je da je Đokić prije rata bio poput svojevrsnog celebrityja. Dio ljudi iz Zagreba opisuje ga kao veseljaka, okruženog ženama, koji časti po najboljim hotelima i restoranima. Dobro je zarađivao od krijumčarenja i prodaje automobila i ostalih operacija izvan zakona. Jedan od ispitanih kazao je da se ozbiljno tvrdilo kako je Đokić još 1987. na računu imao oko milijun američkih dolara, a pod kaputom uvijek revolver ‘Smith and Wesson’.Drugi je izvor prepričao da mu je Đokić rekao kako mu je neki ljubomorni Talijan dao 10.000 maraka samo da u Dubrovniku prebije tipa koji mu je preoteo djevojku. Đokić je to, na nekom piću, spomenuo pjevaču Zdravku Čoliću pa ga je ovaj odgovorio od toga.
Pušten na slobodu
Ipak, Ratko Đokić, stoji u iskazu, nije vratio novac ljubomornom Talijanu. Hrvatskim obavještajnim službama, pak, Đokić je dosta govorio o odnosu s Arkanom: da je bio kriminalac i hladnokrvni ubojica čiji je otac bio general JNA u zagrebačkoj vojnoj oblasti pa je Ražnatović imao dosta širok krug poznanika i prijatelja u Hrvatskoj. Svjedočio je o drugim vezama Ražnatovića s vojnim i obavještajnim krugovima u Srbiji, njegovoj obiteljskoj situaciji i lošem materijalnom statusu početkom 90-ih. Spomenuo je i nepoznati detalj o tome kako je Ražnatović, neposredno prije rata, izgubio milijun maraka na kocki kod “Debelog Bruna” u Tkalčićevoj ulici. “Međutim, kako je Arkan bio poznat među zagrebačkim kockarima, Đokić je rekao da se nitko nije usudio od njega naplatiti dug. Dodao je: kad bi trebalo da mu svi još pozajme, svi bi pozajmili.” Kraj 1990., točnije u prosincu, Željko Ražnatović Arkan uhićen je u Hrvatskoj. Ali još uvijek su malo poznati detalji njegovog ispitivanja u zatvoru Remetinec. “Od druge do osme godine života živio je u Zagrebu. Nakon toga povremeno je dolazio u Zagreb na nogometne utakmice. Ranije je u nekoliko navrata dolazio radi kocke, zadnji put prije dvije godine (1988.) Na pitanje o povezanosti s ubojstvom Stjepana Đurekovića izjavio je da on to nije učinio niti s tim ima bilo kakve veze. Arkan je pušten na slobodu u ljeto 1991. iako je bio osuđen na pet godina zatvora. Nikad nije otkriveno zašto.
